| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
IVANEC - JAKOVLJE
Jednostavno nisam stigao pisati. Krivo sam nešto izračunao i to je sve.
Naime, odlučio sam u Jakovlju posjetiti obitelj Sever. Znači: udovica, teta Jelka, udovac, njen sin Darko i Darkovi sinovi Kruno i Miro.
Teta Jelka je rođena sestra moje druge, danas nažalost pokojne punice. Prema meni je uvijek bila dobra i vrlo mi je draga. Njen sin Darko također mi je drag prijatelj, tim više što je i električar. Ja sam želio biti električar, kao što mi to otac bijaše bio, ali upravo mi on nije dao da izučim taj izuzetni zanat. I sad mi je žao.
Kad se Darko ženio, ovdje u Jakovlju, ja sam bio jedan od kuhara. Nikad u životu nisam više ispohao piletine, nikad toliko ispekao pljeskavica, nikad...
Krunu pamtim kao klinca, a Mirek mi je posebno prirastao srcu budući da je rođen i uz moju malu pomoć: mama je imala velike komplikacije, pa sam bio zamolio prijatelja Asima Kurjaka da pomogne. Dr. Kurjak je uložio sve svoje znanje i danas je Miro odrastao čovjek. Kao i Kruno, vrlo radišan. Studira u Zagrebu, a kad dođe kući uvijek nađe neki posao. Ni Krunu, ni njega posao ne traži, jer uvijek nešto rade.
I kako to obično biva, raspričali smo se do sinoćnjih kasnih noćnih sati. Nisam požurivao držeći da ću stići opisati jučerašnji dan, ali tek kad se usamim u sobi. Poslije, u osami sobe, stigoh samo napisati nekoliko komentara na vaše tekstove i zaspah snom blaženog pješaka.
Zato večeras imam dupli posao.
No krenimo redom.
LJUBAZNI MLADI I GOSPODIN NATMURENKO
Starci kad nevaljaju, onda zaista nevaljaju. Kao što znate spavao sam u motelu Gec i Ivancu. Bijahu mi dočekali mladi Gečevi, izuzetno ljubazni i lijepi. Naročito ona. Sve su učinili da mi olakšaju najdužu dionicu hodanja.
Štoviše, donijeli su mi i večeru u sobu iz obližnjeg restorana, budući da od doručka u Lavici nisam cijeli dan ništa bacio u kljun.
Dobro. Ali ujutro nije bilo mladih Gečevih, sinoć su dugo radili i trošili se. Bio je tata Gec, natmurenko i neljubazenko, pa sam jednostavno što sam trebao platiti i zbrisao u pravcu pješačke budućnosti.
OBITELJ PLANINIĆ
Putem prema Jakovlju prošao sam bezbroj puta. Kad sam vozio ništa nisam vidio od ceste, a kad su me vozili nisam vidio ništa od brzine. Bijah svjestan da je pokraj mene prolazila ljepota, da sam na trenutak znao spaziti neke vrijedne ljude i to je sve.
Sad ovim putem prvi put idem pješice.
I odmah, uza samu cestu u Ivancu, vidjeh u dvorišu jedne kuće dvoje postarijih ljudi kako rade.
Meni se u manjim mjestima sviđa to što su svi ljubazni. Svi vas pozdravljaju kad prolazite pokraj njih, svatko vas poziva da predahnete i odmorite se.
Pozdravih dvoje u dvorištu i oni me pozvaše na fino domače vino. Zahvalih, jer doista ne pijem i zadovoljih se čašom hladne bistre vode.
Božo Planinčić je u mirovini, ali navek ima posla, valja živinu nahraniti, treba ono pomaknuti, ovo popraviti. Sad pomaže ženi Đurđi da priredi kuruzu za kokice.
Zadovoljni su pristali da poziraju, a kad fotografiju poslah na ovu adresu, upitaše me što je to, a ja im ispričah priču i objasnih tehniku.
No, dobro, to bumo zapisali, pa bumo pogledali u kompjutoru kak slika izgleda. Sad kad znamo tko ste, bumo vas svaki dan pratili na Internetu, gospon Blogomilko.
POJEDEN VEĆI DIO BRDA
Nešto se čudno događa s foto-aparatom. Fotografirao sam dio sjeverne strane Sljemena. I to onaj dio koji je netko pojeo. Nema ničega, samo mali dio nekad velikog brijega. Ostalo su oglodali ljudi-miševi. Međutim, sliku ne mogu poslati, jer, kaže mi aparat, ima previše informacija, pa... bla,bla bla...
PORUKA ŽARKU POTOČNJAKU
Hodah, hodah i odjednom shvatim da trebam malo stati. Ne žu, žu, žuljaju me cipele, nego me žu, žu, žuljaju naramenice ruksaka, draga moja Sanjice Doležal.
Lijevo od sebe ugledah uredne staklenike, pa hajde da i to vidim.
Unutra me dočekao Dražen Račić.
Ovo je poruka Žarku Potočnjaku: Žarko, Dražen je ratovao u Nuštru, valjda smo ga sretali, tebe pamti i voli, a mene ne pamti, a za ljubav ga nisam pitao! Gotova poruka.
Dražen se bavi poljoprivredom. Uzgaja paradajze i krastavce, a uskoro će se prebaciti na uzgoj, no, nisam zapisao pa se ne mogu sjetiti čega to. Uglavnom je riječ o nekim sadnicama koje uvozimo iz Nizozemske, a svaka sadnica stoji 1 eur. Dražen ih sad ima 10.000.
Oni koji znaju o čemu ja ne znam napisati ni riječ, neka svrate kod Dražena. I on živi u Ivancu. Fotografije koje sam snimio objavit ću kad dođe Dario.
O pastrvama, štukama, somovima i patkama sam pisao.
KAD SE RADI, ONDA SE I IMA
I onda, ha, pa ha, pa ha, kako je znao Avdo Sidran opisati dugo hodanje i mene nasred ceste zaustavi neka vrlo zgodna dama. Ako ste žedni, svratite, vikala je iz polja pokraj kuće. Naravno, zaustavih se. Ali ne zbog žeđi, nego da napunim bateriju mobitel-foto-aparata (Sonny Ericsson, što bi rekao Dario), ali i zbog lijepe žene. Koliko god se mi muškarci, ili bivši muškarci kakav sam ja, pravili važni, kao nije nam stalo, kaj me briga..., ali ipak nam laska kad nas neko lijepo stvorenje zaustavi i ponudi čašom vode, soka ili razgovora.
Ustanovilo se da je Snješka, tako joj je ime, udana i sretna žena, koja je svome mužu, Darku Martinčiću rodila četvore djece: Magdalenu, Nikolinu, Matiju i sasvim maleckog veselog Martina, koji se već sad raduje svome prvom Martinju.
Snješka je pozvala oca Stjepana koji je nešto radio u polju i ja tako upoznah i gospodina Fabera. Uza hladan sok, raspričasmo se, dok se baterija punila.
Ovdje je lijepo i obitelji Martinčić (nažalost, tatu Darka nisam upoznao, on radi u Zagrebu) i obitelji njenog oca Fabera. Otac je u mirovini, ali se na da. Mlađi je od mene dvije godine, a sa ženom radi na prilično velikom imanju. Ima pet krava, a žena mu jednom tjedno prodaje, na tržnici Dolac u Zagrebu, sir i vrhnje. Kad dođete na tržnicu, viknite: tko je ovdje gospođa Faber i kupite sve što prodaje, jer je zaista kvalitetno. Naravno, i oni su uzeli moju blogovsku adresu i ja odoh.
Baš lijepo društvo.
KLINCI SU ZAKON!
Klinci u školi su prva liga, spremno su pozirali, a onda odlepršali u razred da na Internetu pogledaju kak ih je gospon Blogomobil fotal!
ČOVJEK S PUŠKOM
U samom Jakovlju spazih u zasjedi čovjeka s puškom. Nije valjda da čekate mene, rekoh nakon što ga iznenadih.
Kaj bi vas... joj, čovek dragi, videl sam vas na TV (E, Darija, Darija, tvoju emisiju Dobro jutro, Hrvatska, zaista gleda cijela Hrvatska!). Ojte na gemišt.
- Ne pijem, rekoh, ali smijem li vas uslikati ovako s puškom.
- Zakaj ne, rekao je. A gde bu tu izašlo.
- Na Internetu!
- Joj, ki bi vrag znal za sve te novine!
Poslije smo se upoznali.
Čovjek s puškom je Stjepan Solenički. A u zasjedi je čekao vrane – Vrag ih odnesel, graktavi!
* * *
I, onda, napokon – teta Jelka. Danas bilježim svega 16 kilometara. Nemam zašto žuriti. Imam nekoliko kilometara u rezervi.
A o današnjem danu pisat ću nešto kasnije. Laku noć Ptičice, laku noć Annie, laku noć Ifa, laku noć Big Mamice, Beštijice, Umbrelice, Ružo u mom srcu i sve ostale proljetnice.
|
- 21:16 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
