| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ŽULJEVI NA RAMENIMA!
Odavno nisam sastavio toliko spavanja u komadu.
Puna tri sata.
Baš sam umoran. Naime, točno je da sam pun snage, jer kako inače protumačiti činjenicu da sam danas propješačio punih 31,8 dobrih kilometara. I, odmah valja reći: ni u kakvoj primisli mi nije da se prvi kilometri bacaju u vodu. Jok ja! Nisam ni prve mačiće bacao u vodu, a gdje bi bacio ono što sam s mukom prošao. Evo o čemu je riječ. Meni je ravno 100 kg. Prema tome lakši sam od Bestjelesne Majetića. I vrlo sam lako hodao s tih svojih 100 kg. Međutim, danas sam imao 120 kg. Onih 20 kg dobio sam naglo, s opremom. Dobro, noge su u redu, izdržalo se. Ali ramena!
Dobio sam žuljeve na ramenina! Prvi put u životu.
Ako ćemo pravo za zdravo znao sam dobivati žuljeve na neobičnim mjestima. Recimo, na laktovima. I to od dugog stajanja za šankom. Jer kad za šankom dugo stojite, onda se noge umore, pa se naslonite uglavnom jednim laktom na šank. Poslije desetak sati stajanja za šankom, dobili biste popriličan žulj na jednoj ruci. Ja sam obično dobijao na desnoj. Onda ste prisiljeni promijeniti položaj. Pa se naslonite na šank lijevom rukom. Poslije novih desetak/petnaestak novih sati stajanja u tom položaju, jasno je da strada i ta ruka. Tko ne vjeruje neka pita Mitra Kavkaza i Pavu Kremenića, najčešće svjedoke takvih žuljeva.
Sram bilo svakoga, tko je što drugo pomislio! Nikad nisam dobio žuljeve na laktovima ili na koljenima, ako ste pomislili ono što bi Scorpy pomoslio. Vjerujem da je on dobivao žuljeve od toga, ali ja nisam, kunem vam se.
To je valjda stvar tehnike.
No, da. Od tih tridesetak i nešto kilometara, kisnuo sam, valjda, 29. Kaj se može, rekao bi Milčec, koji je također znao dobiti žuljeve na laktovima. Što vas ne treba čuditi ako znate da je njegova prva knjiga začinjena glasovitom Hudolovinom uzrečicom: Piti il ne piti, pitanje je sad.
MIRIS JEDNE OD MASLINA
Zapravo, sve u svemu, put je bio vrlo ugodan. Odavno nisam vidio toliko lijepih i različitih kuća. Dvorišta puna cvijeća. Rasvjetane masline, hoću reći jorgovani, jer ti raznobojni mirisnici pripadaju velikoj i prilično nesložnoj obitelji maslina. Onih obranih i onih neobranih.
SUZA ZA BLOGOVSKE BREGE
Neću tajiti da mi je bilo drago što je HTV izravno snimio početak moga hodanja. Neću tajiti da mi je laskalo kad sam u osam ujutro vidio momke iz Z 1.
Osjećao sam kao da sam, u najmanju ruku, neka moćna nogometna momčad.
Zato sam naglo odjurio. Bio sam dirnut tolikom pažnjom, pa sam nekako morao skriti oči pune suza.
Nisam prevalio ni deset metara, kad je već zazvonio mobitel. Javio se Mitar. Odmah iza njega, golemo iznenađenje. Javila mi se druga žena, Lela. Oduševljena je idejomm toliko da bi hodala sa mnom. Našalio sam se da smo mi već hodali, kad smo hodali. Od Varaždinskih toplica do Varaždina, poslije jedne vesele pijanke s Darkom Čurdom.
I tako redom. Glasovi podrške. Kao glasovi podrške u komentarima na obe moje blogovske adrese.
TRUBILI SU MI, A NEMAM DOBRE NOGE KAO MEGI
Nisam bio došao do HTV, kad su me počeli pozdravljati nepoznati ljudi i baš ljupke dame. Blogati, pomislio sam, TV je baš moćna stvar kad se pojaviš s ove strane kamere. A ja više volim onu.
Dakako, valja zahvaliti svim Blogerima koji su me, tako rano, došli ispratiti. Obećao sam im da ću se vratiti u komadu ili čak u dva komada.
Ono što sam poslao kao fotografije-svjedočanstva, snimio sam. Od polaska do Frankopanske, gdje sam susreo Enese Kiševića i odmaah vam ga proslijedio. Poslije me kod vojarne u Črnomercu sačekao i prijatelj Vinko Šebrek. Vinko je brigadir HV, a nas smo dvojica tri godine radili u istom uredu u MORH-u.
Poslije su me nepoznati ljudi pozdravljali trubljenjem. A dosta ih me je baš dobrano pošpricala, vozeći namjerno kroz lokve. Mene je i to, ako ćemo pravo, radovalo.
SONJA
Negdje oko Svete Nedelje, pozvala me Sonja Šarunić. Divna Sonja. Devedesetih smo radili zajedno. Štoviše, imam i jednu fotografiju gdje me, fol, snube Sonja i Ksenija Urličić.
Razgovarali smo za Obiteljski radio. Ne znam kakav je bio razgovor, ali sam poslije razmišljao što ostaje iza intervjua.
Pa, evo, Sonja, što je ostalo poslije razgovora s tobom: zaboravio sam ti reći, u oduševljenju, mnoštvo memoriranih detalja. Od pijevca s četiri kokošje ljepotice, do reklame u jednoj gostionici. Naime, u toj reklami doslovno piše: Domaća kuhinja – 20 kuna.
Osim toga uvijek sam bio fasciniran Sonjinim glasom. Fascinacija je tim jača ako znate da ja, dok govorim za radio i TV prilično fuflam. Rečenice mi nisu ni blizu pisanim...
Kad je razgovor završen, ničim izazvan, počeo sam pjevati staru rusku baladu. Dio teksta ide ovako: Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu/bezbroj puta, u snu, ljubio sam ja…
Nadam se da sutra neće padati kiša. Pa i ako bude padala, više neću ovako raditi. Češće ću se zaustavljati i pisati. Ako budem znao – kratko ja jasno.
Neću slike prvoga dana komentirati, kao što obećah. Neka same pričaju.
|
- 02:18 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
