... i nastavi se razvijati bez i unatoč tebe.
Jeste li to ikad doživjeli?
Jako čudan osjećaj moram priznati.
Prije 5 godina kad sam pisao magistarski rad odabrao sam kao temu rimske kasnoantičke obrambene zidine koje su bile u uporabi od polovice trećeg stoljeća (250 n.e. cca) do početka 5.stoljeća, znači oko stoljeće i pol.
O njima sam pisao u više navrata:
ovdje,
ovdje,
ovdje. Isto tako sam održao nekoliko
predavanja za razne
udruge.
Tema nije bio kompilacijski rad (kako to voli reći naš Karamarkić) već znanstveni pošto sam išao na teren i prošao sva 4 trakta koji se nalaze u Rijeci, Jelenju, Klani i Prezidu. Nije to ni lako. Moraš uzeti fotoaparat, topografske karte, gps, teku, mačetu i probijati se kroz šikaru kroz nenapučena prostranstva sjeverno od Rijeke.
A prije toga proboraviti po raznim biblioteka od kojih su mi hrvatske najmanje pomogle s obzirom da nemaju baš neku pohvalnu arhivsku građu. Nije mi bilo teško jer sam po prirodi knjižni moljac.
Tu sam otkrio koliko je kopneni dio Primorsko-goranske županije netaknut, nepoznat i lijep.
Nije mi žao niti jednog trenutka jer ono što sam tada naučio mi služi i dalje u životu kao i u karijeri.
Moja prva pogreška je bila što sam vjerovao jednom kolegi koji je poznat u našoj struci kao ambiciozna osoba koja će te zgaziti ako si mu na putu. Nisam to mogao vjerovati jer je uvijek nasmiješen i dobre volje. Takav je sa svima kad se upoznaju sa njim. Pogotovo pali na ženski rod.
Nakon što sam magistrirao dao sam svoj rad toj osobi koja je voditelj u jednoj moćnoj (za male hrvatske prilike) državnoj instituciji koja se bavi kulturnom baštinom. On je prijavio na javim potrebama Ministarstva kulture upravo te zidine i iskoristio moj rad bez da mene zove na teren. Em sam mogao osobno pomoći jer poznajem teren em bi meni malo pomoglo da u onom trenutku kronične nezaposlenosti steknem koju pinku.
Ali kako je i u našoj struci isto kao i na svim razinama ove države (zgazi ili ćeš biti zgažen) tako je moj rad iskorišten bez mene. Dao sam čovjeku maltene upute svega što sam sakupio.
Trenutak kad mi je pozlilo je kada mi je mrtav pijan na momačkoj zajedničkog prijatelja priznao da nije nikad očekivao tako dobro napisanu radnju od mene i da mi svaka čast.
Nakon toga sam otišao spavati dosta rano dok je harmonika veselo nastavljala svirat u toploj istarskoj noći. Otišao sam spavati da ga ne zadavim golim rukama.
Njemu će karma učiniti ono što ga ide i bez mene i već mu se dešava. To je valjda ta kozmička pravda u kojoj žanješ kako siješ.
Vrijeme je nastavilo svojim tijekom, a spomenute zidine su prijavljene na
IPA Slovenija-Hrvatska i sretan sam da su dobili financije pošto će te zidine jednog dana zapošljavati ljude u Sloveniji i Hrvatskoj, a to nam treba ko ozeblomu sunce jer ako oživi to će biti najveći kulturni spomenik u ovom djelu Europe. Priroda tog spomenika (odnosno njegova duljina i to što se nalazi na području brojnih općina) bi mogla biti generator onoga što birokrati vole spominjati kao "dodana vrijednost". I ako bude pameti gradit će se infrastruktura (prilazni putevi i staza koja će povezivati zidine, planinarski domovi, hoteli te naravno održavanje) radi koje će turisti dolaziti kao što odlaze vidjeti Hadrijanov limes na sjeveru Engleske.
Krajem prošle godine sam shvatio da ideja ide bez mene kad sam otvorio
Novi List i pročitao zaključke iz diplomskog rada o kandidiranju limesa na popisu svjetske baštine u Unesco-u.
Kažem čudan je osjećaj. Jer mi ne pada na pamet svojatati taj zid kao moji ali da sam dao doprinos u njegovom istraživanju jesam. I čak sam puno lobirao i davio ljude oko sebe. Jedini koji je tada bio potpora je kolega iz Slovenije koji je isto tako diplomirao na limesu sa svoje strane granice.
Živim u zemlji u kojoj je žena bivšeg premijera objavila knjigu i potpisala sebe na mjesto brojnih seminara koje je dala studentima za zadaću. To je očito šablona po kojom radi hrvatska znanost i to je sve ono krivo što su me učili na fakultetu u Italiji.
Zato se baš i ne snalazim u ovim vodama jer mi i kolege govore da je to tako i da se tu ništa ne može. Ako talasaš i ukazuješ na nepravdu snaći će te ono što je trebalo snaći one koje iz pozicije autoriteta iskorištavaju podređene.
Ne zamjeram dionicima ovoga što se dešava jer smo svi mi ljudi i puštamo se voditi našim slabostima od kojih je častohleplje na prvom mjestu.
Nisam ni ja imun na to. Ali ovo je moj blog i moj ispušni ventil. Ako ovdje ne napišem svoje misli onda više nisam ni slobodan čovjek unatoč tome što bi mogao imati problema ako netko tko ne treba pročita ovaj post.
Ali s druge strane što mi mogu napraviti? Dati otkaz? Hvala bogu po tom sam pitanju neucjenjiv jer stalnoga posla ni nemam.
Da li se desilo slično ikome od vas i što ste poduzeli u vezi toga?
