Oduvijek zavidim spretnosti onih koji nešto stvaraju rukama, grade, štemaju, ali i crtaju, boje, pišu pjesme. Ja kao da sam se rodio sa dvije ljeve, u onom sam stadiju kad se ljudska figura prikazuje s pet čačkalica i krugom. Mnogo gori od ekipe iz Lascauxa.
Prepuštam riječ stručnijoj osobi opis skulpture.
„Zvončar je jak i nem“
Osim zvona, maske, ovčje kože i balte zvončar na sebi i sebi nosi mnoga značenja i funkcije na individualnoj razini kao i na razini lokalne zajednice. Kružni, zatvoreni, strogo teritorijalno određeni ophodi zvončarskih grupa sa kulturnog područja Kastavštine u pusno vrijeme godine, ritualno određeni i obrazloženi simbolikom tjeranja zime, zla i bolesti, imaju ulogu potvrđivanja pripadnosti lokalnoj zajednici, povezivanju i naglašavanju veza unutar lokalne zajednice, te potvrđivanju pripadnosti zajednice teritoriju na kojem funkcioniraju. Ujedno zajednica, koristeći tradicionalni okvir običaja Zvončara putem njega izražava, preispituje i redefinira veze unutar nje same, odnose sa doseljenim stanovništvom, susjednim zajednicama i središtima moći.
No kad zvončari dođu na Korzo, na gradski asfalt, u povorci Riječkog karnevala, većina značenja i funkcija koje imaju u svom kulturnom kontekstu, na svom teritoriju, biva potisnuta i/ili irelevantna. U prvi plan dolazi percepcija zvončara kao simbola povezivanja sa drevnim, autentičnim, iskonskim i prirodnim. „Zvončar je jak i nem“. On pokazuje svoju snagu, izdržljivost, sirovost, divljaštvo... njegove emocije eskaliraju do euforije i nakon višesatnog nošenja zvona, uslijed stalne zaglušujuće buke, ritma, alkohola, napora i iscrpljenosti dovodi se, gotovo, u stanje transa, „neprisutnosti“. Glasan i neusklađen klepet zvona koji povremeno ulazi u ritam, a onda ponovno u buku, zastrašujući izgled zvončara, blizina „opasnog“ ( neugodnog ) iskustva hipnotizirajuće djeluje na promatrače povorke koji često potvrđuju da kad zvončari prolaze u povorci osjećaju srse, podrhtavanje u nutrini, grč u želucu, nijemi vrisak, blizinu iskonske snage, ludilo... ovdje oblikovano metalom.
Šama S
Igra materije i praznog prostora, sjene i svijetla. Skulptura je dinamična te se svakim pogledom iz drugačije angulacije dekomponira i rematerijalizira.
E da sam htio ići studirat povijest umjetnosti ovako bi se izražavao
Umjetnici umijem pristupiti ponajprije kao nećak kojeg zna od samog rođenja i s kojim je imala mali milion zgoda, rasprava i pomirenja.
Umjesto mamine sestre riječ je o prijateljici, a prijateljstvo je počelo još otkad me kao bebu vodila po korzu da promatram sve te velebne šarene zgrade.
Ženi koja je (usred uspona i mnogo padova) na kraju krajeva završila u kreativnim vodama. Ponukana da upiše Akademiju primjenjenih umjetnosti u Rijeci iz nekih drugih razloga životni put joj je na kraju možda i poslao ono čim se odavno možda trebala baviti. Stvaranjem :)
ps. fotke i snimke su odrađene ad hoc u kućnoj radinosti s kanistrom kave
Koga zanimaju kipiće
Višnja Laginja
091 1534 282
visnja.laginja@gmail.com
Post je objavljen 22.01.2015. u 15:26 sati.