Došlo je za mene vrijeme promišljanja i akcije. Stvari se događaju brže nego što se mogu pojmiti i probaviti. Umrla je jedna predraga lucidna gospođa od 98 godina koju sam volio i kojoj smo kao obiteljio nosili ručak i večeru jer nije više bila baš kadra da kuha sama i pazi na se.
Svaki put kad bi došao kod nje pitala bi me za zdravlje, ima li kakvih pomaka u ljubavnom i poslovnom životu. Pričala bi mi o tome kad je bila mala i nemalo bi se iznenadio kad netko tko je rođen 1916 može objasniti kakve su povijesne okolnosti odvijale kad je imao samo 6-7 godina.
Bila je fiumanka doc (denominazione origine controllata) odnosno oriđiđi .Od nje sam saznao da D'Annunzio i nije bio tako čist kako vole prikazivati moji sunarodnjaci koji oplakuju talijansku državu na ovim područjima i nariču stalno o fojbama koristeći ih kao ucjenjivačku i viktimizacijsku alatku za dobivanje para od matične države. Nažalost mnogi narodi komercijaliziraju u političkom i financijskom smislu svoje Bleiburge.
Sa svojom nonom ne uspijevam voditi takve rasprave jer što više stari to je više djetinjasta dok je teta Vilma bila bistra do samoga kraja.
Imali smo naš mali ritual. Donio bi si duhana, insistirala bi da nam napravi kavu iz stare kafetijere i gledali bi Malu nevjesti i smijali bi se kako su indijci dramatični i epički nastojeni oko maltene svega. Jednom je nastala čitava frka panika u obitelji samo zato jer je prvorođeni igrao previše playstationa i izbjegavao školske dužnosti. Tu su se caklile oči kod bake, majke, sestri dok bi pater familias zatvarao svoga neposlušnog sina u sobu.
I tako smo se nas dvoje smijali nad prekarikiranošću indijskog senzibiliteta.
Svaki put kad bi odlazio morao sam odbijati njenu ponudu da mi da sve što je sakupila u "škrablici" od kovanica od 5 kuna. Pola svoje penzije je trošila na sterilizaciju i hranu za mačke.
Nedavno sam se probudio s posljedicama pijanstva i čuo da sestra plače pa mi je rekla da tete Vilme više ni na ovome svetu. Izgubila je najbolju prijateljicu prije 4 mjeseca i to joj je jako teško palo. Zajebavale su se da su zajedno pokopale muževe.
Iako očekivano, ne možeš ne ostati iznenađen tim trenutkom, ako ti je stalo. Žao mi je što sam se zadnji put jako žurio da dovšim jedno izvješće za posao pa sam samo donio ručak i otrčao ća. Drago mi je da sam joj prije 6 mjeseci rekao da ju jako cijenim, poštujem i volim i da mi je drago da se brinemo svi skupa za nju. Tata ju je baš volio, ovih dana ne može prestat plakati jer se krivi da je zadnje sate mogao ostati sa njom. On ju je zadnji pozdravio i prvi ju pronašao na podu pored kreveta sljedećeg jutra. Imala je problema sa srcem.
U njenom stanu sve odiše po njoj. Tamo je ima više nego u ljesu. Zato sam ostao nekako hladnokrvan prema toj tradicionalnoj cerimoniji pokapanja gdje svećenik ponavlja u tonu državnog službenika na šalteru bezbojnim glasom neke njene vrline za koje nije mogao znati, ali su univerzalne pa ih je pogodio. Tamo na groblju se sve odvijalo po traci i bilo mi je zanimljivo ljude promatrati iz nekakvog sociološkog razloga. Ionako to nije imalo puni veze sa njom iako je bila vjernica. Meni je bilo važno da se to održi jer je njoj bilo važno. Ipak je dijete svojega doba.
U situaciji u kojoj mojoj vršnjaci mogu rješiti stambeno pitanje ako dobiju na lutriji, ostavila je meni stan. Ne mogu ne osjećati dozu krivnje jer se nisam pobrinuo da ga stvorim vlastitim rukama i što nisam naviknut na gotove stvari. Kad god uđem u stan još uvijek ju očekujem u kuhinji, za stolom, na stolu srebrna zdijela puna naočala i daljinskih, kako prati jednu od svojih sapunica.
Malo se osjećam loše kad diram njene stvari. Poput nekakvog nepozvanog lopova ili stalkera. Drugačije vidim fotografije njenih roditelja na zidu. Imala je sve one kičaste figurice koje none vole držati u kredenci zajedno sa starinskim servisima. Sve je pomalo prašnjavo jer nije više stigla održavati kuću kao nekada. I sad poput nekog uljeza gledam kako maknuti linoleum koji mi se ne sviđa kao materijal, a i smrdi po mačjem urinu, ispod je terazzo veneziano što mi je jedan od naljepših podova.
Udomit ću prijatelja kao cimera sa kojim imam planove u Brseču. Pomoći će mi da odvojim stvari koje ću zadržat od onih koje ću donirati Crvenom križu. Staru mobiliju mislim prefarbat u neke nove boje i siguran sam da će to biti mali dragulji. Dogovorio sam se sa sujedima iz zgrade da ćemo zajedno skrbiti o vrtu, podijeliti si gredice i obnoviti klupice sa stolom u kojem se nekad jelo i kartalo u hladovini pergole. Čak imamo i zajedničku peć. Ono najdivnije je da s balkona vidim samo zelenilo i nema buke desetke tisuća ljudi koji su mi prolazili pod prozorom u centru.
Imam više samostalnih poslova. Osim opg-a, turističkog vođenja i arheoloških istraživanja sa kolegom i suradnikom (koji je strpljiv, poduzetan i mnogo me toga novoga uči) dobio sam stalni posao kao tajnik
LAG-a Terra Liburna. Ono što je jednostavno jest da ću korisnicima i članovima LAG-a nalaziti natječaje koje sam dosada ionako tražio za sebe u ruralnom razvoju.
Ono što nije jednostavno jest pokušati promjeniti taj iritantni pesimizam i rezignaciju u ljudima. To nešto što sam počeo zvati kao hrvatski jal u kojem je bitnije da nitko ništa ne poduzme nego da jedan krene i pokaže da su drugi goli.
Zadnji put smo imali predavanje u Lignju kod Lovrana. Jedan stariji tip je preuzeo ulogu dežurnog skeptika i počeo nabrajati kakvi se sve poslovi trebaju raditi kako bi se vratili zemlji i privređivanju iz nje.
Nažalost ljudi su isfrustrirani. Oni stariji su živjeli u sistemu u kojem su posao i krov nad glavom zajamčeni i gledali kako se ruši komad po komad. Vjerojatno bi se i ja osjećao tako da gledam kako demontiraju nešto što je bilo socijalno osjetljivije od kloake što nam stvaraju. Zato se ufamo u mlade koji uviđaju da je već sada penzija nedostatna i da ćemo kopati po bajama ako ne poduzmemo sada nešto dok imamo zdrave ruke i noge.
Od osobe koja izbjegava ljudski kontakt sa šalterušama, institucijama, službenicima, javnim ličnostima, trgovačkim centrima, skupinama ljudi u krdu moram postati druželjubiv i naoružati se strpljenjem. Ironično je da sve ovo radim kako bi stekao kapital da pobjegnem u izolaciju sela, po mogučnosti sa opkopom, visokim zidinama i dvocjevkom za inkasatore.
Ono odlično je da je predsjednica bivša blogerica koja me čitala prije i koja zna kakav sam tako da mi je ona ponudila taj posao. 90% svog vremena mogu odrađivati sa lap topa što znači da se mogu posvetiti i arheologiji koju nikad ne želim ostaviti ni da mi nude sedam djevica u raju.
Imam planove u općini moje none. Pratim taj jedan projekt ruralnog razvoja i nadam se da ću imati priliku gledati kako on raste iz dana u dan. Kako se obnavljaju suhozidi, životinjska staništa, lokve, kalci, korita. Ono što ne mogu učiniti za Najdraži grad jer je nepovratno izgubljen u raljama politike i nestručnih ljudi, mogu učiniti za to mjesto na koje se još uvijek nitko nije sjetio popišati.
I to me puni neopisivom nadom. Naučiti nešto i to iskoristiti u stvarnosti, nije li to sreća? - upitao je mudri Konfucije.
Zato želim da Učka povrati izgled na terasastim poljanama kako se može vidjeti jedan majušni primjer naselja Potoki u Potoškoj vali kod Mošćeničke Drage. Ali to znači da će ljudi morati raditi na zemlji i živjeti od nje u novim okolnostima. Pogubna je informacija da moja županija proizvodi samo 10% vlastitih potreba hrane.
Ostalo uvozimo (ovo mjesto zavređuje onaj smajlić sa skypea koji riga).
Već me sada boli glava od ljudi koji će dati sve od sebe da me nagovore kako je sve to nemoguće i kako je najbolje ne činiti ništa. Kao da je jedina solucija da svi pomremo i neka zadnji koji izađe ugasi svijetlo. Jako je teško imati posla sa ovim narodom jer nam fali općenito nada. Uspijeli su većinu uvjeriti da je pomak nabolje praktički nemoguć što je razlog zbog koje dosadašnje garniture crpe svoju moć.
Raduje me teren
benedektinskog samostana kod Bijele u općini Sirač (okolica Daruvara) na kojem ću samo slušati naredbe i ne morat razmišljati kako da iz ničega napravim nešto. Mozak ide na pašu, a mišice nek rade na krampu i lopati.
Trebalo mi je stvarno puno da se osamostalim i razvijem poslovne veze koje mi mogu garantirati prihode iz mjeseca u mjesec. Borba sa vlastitom deprom i ovim sistemom kojem je cilj da ne živiš u ovoj zemlji je, nadam se, došla kraju. Sada mi je zadaća da nagovorim svoje vršnjake da ostanu i iskoriste infrastrukturu koju su nam ostavili naši stari.
Kako god da je teško bilo, ne mogu reći da nije uzbudljivo. Ajde živote da vidimo što mi šalješ dalje.
