neverinov blogneverinov blog

Obaveze ostaju na kopnu



Kada dobiješ poziv za jedrenje, ne treba dvojiti, već objeručke prihvatiti mogućnost da o svojim obavezama nećeš razmišljati točno onoliko dana koliko ti traje plovidba. Problemi te naravno zabrinuti čekaju čim se vratiš na mul s kojeg si pošao. Dirljiv je to susret.



Nostromo krstaša Spirit of Geronimo, Marko. Čovjek koji mora ostati budan za kormilo dok ostali besramno čore.






Preporuča se opustiti um poput cime te uhvatiti se u koštac sa raznim razbibrigama kao spremanje bambusa ili gemišta za posadu.





Prva lansirna rampa torpeda u svijetu s morske strane.







Otočić Sv.Marko kojeg premošćuje Tit.. pardon Krčki most.


Sa sjeverne strane je totalno pust dok sa južno-zapadne ima nešto makije i stabala. Pošto je i bez mosta bio najbliži put do Zlatnog Otoka onda možemo shvatiti njegovu stratešku važnost.









Njegove strme litice izletnici s barkama koriste za kupanje (kad bi znali da je poznat po veliko broju zmija...)















Na njegovom vrhu od cca 100 m.n.v. se nalazi bizantska utvrda s crkvicom koju je svojevremeno istraživao Nino Novak.





























Bakarska takala s morske strane. Pogled je lijep unatoč rafineriji na Urinju. Treba si zamisliti čitavi Bakarski zalijev sa prezidima.



I tako, vremena za slikanje baš i nije bilo kad te uhvati sveopća fijaka pa spavaš na mostu ko mačka na šoferšajbi. Kada smo uplovili u lučicu počele su se redati obaveze koje se imaju obaviti dan poslije, ali nema do tih trenutaka kada ti je najveća briga naći mjesto gdje se usidriti i poć leć nakon par zamaha kraula. Neću vas daviti sa time kako nam je lijepo bilo u uvali Murvenica pored Šila i kako smo se ozbiljno hedonizirali. Ne želim nikome vaditi mast.


I kao svaka lijepa stvar što kratko traje evo me nazad, na kopnu.





Post info
19.08.2013. (15:07)
37 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Obraćanje kroz vrijeme



Barba Branko mi je već bio zanimljiv i simpatičan kad sam se prvi put sreo s njime u Terri Incogniti (čije čitanje zdušno preporučujem).

Iako je preminuo kad mi je znanost bila samo usputna zanimljivost isprekidana prohujalim ženskim figurama (sa 16 ne znaš ni tko si ni što si, niti što želiš) svugdje nailazim na njegove odjeke. Što kroz knjige i članke, što kroz ljude s kojima je ostvario kontakt.

Iako je povjesničar umjetnosti (takvi se ponekad igraju i arheologa - uvijek mi na pamet dolazi kolega i prijatelj koji izgovara riječ kunsthistoričari sa što više prijezira moguće, kao što Seinfeld izgovara "Hello Newman") pristup njegovim temama je uvijek pun topline i anegdota. Kao kad ti nono poveda štorije uz oganj kamina.

I onda naiđem na riječi nekoga koga više nema među nama i nasmijem se:

Dok s ovih visina promatramo neposredan okoliš grada, ja bih mladim arheolozima uputio apel. Mi, naime, još točno nismo ustanovili koliko je Brseč star.

Njegovo pretpovijesno, gradinsko podrijetlo tek je naša pretpostavka koja se oslanja na sličnosti s drugim našim najstarijim naseljima u Istri i Kvarneru.

Siguran sam da bi pouzdan odgovor o postanku Brseča dale upravo ove klisure pod gradom. U njima mora biti rupa, udibina, poput džepova. Oduvijek, kad bi se u gradu što slučajno razbilo - kramički lonac, vrč, ćup, boca, tanjur - bacalo bi se preko zida.

Polomljen čovjekov keramički inventar - a on se u arheologiji dade datirati - taložio se u tim "džepovima" i tako je sam u njima stvarao slojeve: stratigrafiju i kronologiju koju nebi bilo teško očitati. Trebao bi se naći kakav mlad, vitak i gibak, hrabar i znatiželjan arheolog koji bi poput mačka oko vruće kaše obilazio Brseč i pronašao takav "džep" te ga sloj po sloj ispraznio - i znanstveni rezultat bio bi mu već - u džepu!


Branko Fučić, Brseč. Šetnja kroz grad, Liburnijske Teme. Brseč i Brsešćina, Opatija, 1994, str.118.


E pa dragi barba Branko, iz arheološkog iskopavanja bačvaste nasvođene podrumske prostorije pod zvonikom Sv.Juraja iznjedrio je fragment rimske amfore što ne znači automatski da je tu bilo rimsko naselje, ali barem možemo zaključiti da je netko u doba rimske vladavine prošao ovuda, što je već puno za shvaćanje onog što bi Mate Suić nazvao "poleogenezom".


Ja želim biti taj mačak oko vruće kaše!





Svaki put se zaželim napolitanki




Post info
14.08.2013. (15:50)
24 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Budi zahvalan da imaš posla

Toma Bebić - Za života je radio kao mornarički dočasnik, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar i još mnogo toga. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, slikar, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio, ili kako je sažeto rekao: "Do mrvice znanja kroz tisuću zvanja".

izvor: wikipedija


Koliko ste puta čuli bullshit rečenicu sa naslova?

Svaki oblik rada treba cijeniti, nije bitno o čemu se točno radi. Ali ponekad oni koji su na državnim jaslama, siti gladnome ne vjeruju, pa si uzimaju slobodu da kritiziraju rad onih koji su za preživljavanje prisiljeni, osim djelokruga vlastitog zanimanja, raditi ono što se nudi jer nema druge.

Tako je jedan šef mom najboljem prijatelju dao do znanja kako treba biti zahvalan da radi tu gdje radi za određeni iznos (koji i nije nešto, jer jedva pokriva životne troškove) i da ne bi trebao ni zucnuti kada ga se natovaruje dodatnim poslom.

Za razliku od ostalih beskičmenjaka koji su pognuli glavu čim je predika krenula, prijatelj je odvratio da upravo rukovodeći kadar može biti sretan što jest tu gdje jest, jer su oni zaštićene guzice poput velebitske degenije (cijeli radni vijek na istom radnom mjestu) dok je on preživljavao kao dimnjačar, nepriznati stručnjak za hardware (kako bi rekao mesar), računovođa, fizički radnik za seljenje čitavih uredskih kompleksa, skladištar, rob u Plodinama, prodavač sendviča u sad propalom Subwayu, predlagatelj anketa na izborima, prevoditelj tekstova, samouk u InDesignu, webmaster, novinar i još mnogo toga.

U slobodno vrijeme pisac.

Te mu to neće biti sigurno zadnji posao i ako dobije otkaz sigurno će se snaći.

Od neočekivanog otpora je nastao muk. Sljedeći dan mu se šef ispričao sa pričom da nije znao da je toliko opterečen zadacima.

Isto vrijedi i za moju malenkost. Ne mogu reći ne nijednom projektu koji mi se nudi, od grafičkog izgleda etikete za pivu do maslinarenja, daj što daš. Ne znam odmah sve na početku, pokaži mi i nemoj frcati nosom jer ne znam. Nisam glup, naučit ću. Uostalom potreba stvara vrlinu, zašto bi trebao znati nešto unaprijed ako mi se nije pokazala prilika da to primjenim u stvarnosti?

Osim toga, ekipa koja je na državnim jaslama dobiva plaću obavljala svoj posao ili ne. Zna se radno vrijeme, od 8 do 16 h, nakon toga mozak na pašu i ne razmišljati o sumornim obvezama do idučeg jutra. Svaka čast onoj manjini koja gura čitavu stvar dok većina dolazi kasno na posao, odlazi ranije i kafeniše narikujući opsegom posla.

Kod manje sretnih ali voljnih rada ne postoji točno određeni termin kada radiš i zato nam subota i nedjelja nisu sveti dani. Dok šaljemo dopis u petak i znamo da ćemo ga dobiti tek u ponedjeljak (ako) moramo smisliti čime da se bavimo u toku ta dva dana.


Mogu samo reći da mi je ovih 8 dana na Potrebišćima (i o kojima ću pisat) na kojima sam učio kako odlomiti kamenu ploču za krov pastirskih stanova (znači opet se nisam izležavao) dobro došlo kao odmak od moranja kojeg ti nabijaju stalno zaposleni jer misle da imaš ohoho slobdnoga vremena.


Dvije jedine prednosti cijelog ovog nesigurnog radnog aranžmana jest da neće propast svijet ako se probudiš u 10 h (ako se nisi prethodno dogovorio za neki sastanak radi sastančenja) i da ti nitko ne može prijetiti otkazom i smanjivanjem radnih prava, aš ih ionako nemaš :) pa si barem neucjenljiv.




Za kalmati se malo.


Post info
08.08.2013. (14:09)
26 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>