Budi zahvalan da imaš posla
izvor: wikipedija
Koliko ste puta čuli bullshit rečenicu sa naslova?
Svaki oblik rada treba cijeniti, nije bitno o čemu se točno radi. Ali ponekad oni koji su na državnim jaslama, siti gladnome ne vjeruju, pa si uzimaju slobodu da kritiziraju rad onih koji su za preživljavanje prisiljeni, osim djelokruga vlastitog zanimanja, raditi ono što se nudi jer nema druge.
Tako je jedan šef mom najboljem prijatelju dao do znanja kako treba biti zahvalan da radi tu gdje radi za određeni iznos (koji i nije nešto, jer jedva pokriva životne troškove) i da ne bi trebao ni zucnuti kada ga se natovaruje dodatnim poslom.
Za razliku od ostalih beskičmenjaka koji su pognuli glavu čim je predika krenula, prijatelj je odvratio da upravo rukovodeći kadar može biti sretan što jest tu gdje jest, jer su oni zaštićene guzice poput velebitske degenije (cijeli radni vijek na istom radnom mjestu) dok je on preživljavao kao dimnjačar, nepriznati stručnjak za hardware (kako bi rekao mesar), računovođa, fizički radnik za seljenje čitavih uredskih kompleksa, skladištar, rob u Plodinama, prodavač sendviča u sad propalom Subwayu, predlagatelj anketa na izborima, prevoditelj tekstova, samouk u InDesignu, webmaster, novinar i još mnogo toga.
U slobodno vrijeme pisac.
Te mu to neće biti sigurno zadnji posao i ako dobije otkaz sigurno će se snaći.
Od neočekivanog otpora je nastao muk. Sljedeći dan mu se šef ispričao sa pričom da nije znao da je toliko opterečen zadacima.
Isto vrijedi i za moju malenkost. Ne mogu reći ne nijednom projektu koji mi se nudi, od grafičkog izgleda etikete za pivu do maslinarenja, daj što daš. Ne znam odmah sve na početku, pokaži mi i nemoj frcati nosom jer ne znam. Nisam glup, naučit ću. Uostalom potreba stvara vrlinu, zašto bi trebao znati nešto unaprijed ako mi se nije pokazala prilika da to primjenim u stvarnosti?
Osim toga, ekipa koja je na državnim jaslama dobiva plaću obavljala svoj posao ili ne. Zna se radno vrijeme, od 8 do 16 h, nakon toga mozak na pašu i ne razmišljati o sumornim obvezama do idučeg jutra. Svaka čast onoj manjini koja gura čitavu stvar dok većina dolazi kasno na posao, odlazi ranije i kafeniše narikujući opsegom posla.
Kod manje sretnih ali voljnih rada ne postoji točno određeni termin kada radiš i zato nam subota i nedjelja nisu sveti dani. Dok šaljemo dopis u petak i znamo da ćemo ga dobiti tek u ponedjeljak (ako) moramo smisliti čime da se bavimo u toku ta dva dana.
Mogu samo reći da mi je ovih 8 dana na Potrebišćima (i o kojima ću pisat) na kojima sam učio kako odlomiti kamenu ploču za krov pastirskih stanova (znači opet se nisam izležavao) dobro došlo kao odmak od moranja kojeg ti nabijaju stalno zaposleni jer misle da imaš ohoho slobdnoga vremena.
Dvije jedine prednosti cijelog ovog nesigurnog radnog aranžmana jest da neće propast svijet ako se probudiš u 10 h (ako se nisi prethodno dogovorio za neki sastanak radi sastančenja) i da ti nitko ne može prijetiti otkazom i smanjivanjem radnih prava, aš ih ionako nemaš :) pa si barem neucjenljiv.
Za kalmati se malo.