1.Maj
Ni danas nije počeo svenarodni ustanak
idu svi na sindikalni prvomajski uranak.
Proleteri kao jedan žure do cilja
nozdrve golica miris roštilja.
U potoku hladi se par gajbi piva
iz flaša se nateže rakija šljiva.
Radničke parole danas nema ko da nosa
i neće se pjevat' "Bandiera rossa"
U Firenci sam odsjeo kod prijatelja s kojim sam se družio u Udinama te se on preselio kao doktor opće medicine gdje sada stažira. Živi i ljubuje sa jednom gordom i energičnom grkinjom s kojom sam imao prilike komparirati situacije u našim zemljama i Italijom.
Niko ne priziva suzavac, pendrek
zašto politikom kvariti dernek.
Tequila sunrise, mjesto Molotova
u kolo se hvata i kordon drotova.
Digla se čitava bivša Juga
nećemo nikome biti sluga.
Neustrašivo derneči drug uz druga
hrabro se mezi i složno se cuga.
Iako smo se našli na pola puta u mnogim pitanjima glede direktne demokracije, Mado (tako se zove) nije mogla shvatiti neka objašnjenja glede hrvatskog naroda kad je mislila da se i kod nas kao i kod njih zdušno prosvjeduje protiv vlade koja je u raljama inozemnih lobija.
Naspi nam po rakiju i nazdravi za kraj
tehnološki višak danas slavi 1. maj.
Ovdje se rastajemo, zbogom, good bye
mi idemo u stečaj, sretan 1. maj.
Nije joj bilo jasno i jako ju je ljutilo da talijani koriste 1.Maj kako bi pobijegli iz grada i roštiljali u prirodi umjesto da toga dana podsjećaju vlastitu vladu kako je u službi naroda, a ne obrnuto.
Danas nije Olimpijada
danas nije ni gej parada.
Garant nije Čimburijada
danas je praznik, Dan rada.
U tom trenutku me uhvatio sram što pripadam takvoj apatičnoj masi i imao sam problema da pronađem uvjerljive argumente zašto se kod nas svako ukidanje sloboda prihvaća pognute glave, a okupljanja su zagarantirana tek kad neki sportaš dobije zlatnu medalju. Bilo mi je naprosto neugodno kad sam vidio čuđenje u njenim očima.
Radnička pjesma gromko se ori
pjesma što slavi neradni dan.
Suncobran, meza, potok žubori
zašto da kvarimo savršen plan?
Nikog ne zanima ni klasna borba
krčka u kazanu begova čorba.
Kakva revolucija i Pariška komuna
evo deset ćevapa u pola somuna.
Bilo me sram priznati da se naši penzići prodaju radi 100 kuna, da se naši stari okupljaju toga dana i stvaraju stampedo radi porcije graha koji je kupljen njihovim novcem dok oni kalkuliraju "ako neću ja onda će netko drugi".
Kad ugase roštilje i utihnu pjevaljke
s livade nestanu ćebad i ležaljke.
Kući ćeš umoran leći u krevet
sanjaćeš zaslužen radnički dženet.
Prije tih snova sebi obećaj
samo levati idu u stečaj.
Biro je početak, a penzija kraj
radnička klasa odlazi u raj.
Kako objasniti pripadnici naroda koji se bije sa policijom bez puno preseransa da postoji narod na ovoj planeti koji bi trpio sve i svašta i ne bi ni tada zucnuo? Kako objasniti da je apatija toga naroda postala prirodno stanje stvari i da nam je teško čak skupiti potpise za referendumska pitanja?
Gleda me i ne vjeruje da takvo što postoji.
Ono što je najgore što nisam nalazio nikakvo opravdanje za sve nas jer ono ne postoji. Ako se ne pobuniš dok te zlostavljaju i ti si kriv zajedno sa zlostavljačem. Svijet ne pamti kukavice i jednog dana kada ne bude ovog naroda sumnjam da će itko žaliti za nama i da će nas povijest spominjati u pozitivnom kontekstu. Povijest ne voli punjave.
Ne voli narod lišen dostojanstva.
Ovdje ubrajam i sebe. Nisam sigurno Jan Palach da dam svoj život za ljude koji samo kukaju, a ne poduzimaju ništa čekajući da se drugi pobrinu za njih. Ja ću svoj 1.Maj provesti radno tako što si gradim mjesto u kojem se želim barem djelomično ograditi od ove situacije koja me okružuje. Nada da će politički dinosaurusi dobiti šut kartu od nažalost i dalje ne jenjava. Kad mi budu oduzeli svaku nadu e onda ću postati ko ovi koje kritiziram i nad kojima se zgražam.
Problem je očit kao i rješenje. Pitanje za milion dolara je kako pokrenuti ove ljude?
Sretan 1. Maj !