Udarac ispod pojasa
Zbog dobroćudnosti, bezazlenog izgleda i volje da ne dopustim nepravdu, ako je u mojoj moći, dešava se često da me i najuži prijatelji smatraju naivcem i idealistom. Ako me tako gledaju oni koje volim, kako neće tako misliti oni koji nemaju baš najčasnije namjere?
Desilo se tako da sam poslao magistarski rad nakon obrane kolegi kojega sam do tada smatrao poštenim jer sam barem 4 godine proveo na terenu sa njim i stvar je bila obečavajuća u slučaju mogućeg zapošljavanja.
Predao sam mu rad jer sam smatrao da će time uvidjeti moj trud.
Rezultat cijelog tog performansa jest da je čovjek uzeo moj magistarski u ruke, dobio neke dotacije od države već dvije godine zaredom (ove godine je na suhom hah!), uzeo vanjskog suradnika (kojeg cijenim i koji se slaže da sam trebao ja ići na teren pošto sam sve to prošao), mene držao na ignore. Već se nešto više od dvije godine trudim da preteknem zaposlenog čovjeka u državnoj firmi u vezi tog istraživanja i objava. Saznao je za moj članak na engleskom te bi sada trebao barem citirati u svojim člancima na tu temu.
A onda je na jednoj momačkoj došao vidno pijan i svojevoljno priznao da nije očekivao od mene nešto tako stručno napisano od mene. Istog sam trena radije otišao zgađen spavati nego da ga zadavim onako pijan golim rukama pa da ja ispadnem negativac cijelog slučaja. Još mi je rekao da ne čita moj blog jer se ne slaže sa mnogo toga što pišem, kao da pišem radi takvih... .
Zašto sve to baš sada?
Nemam nikakvih osobnih pretenzija na kulturno-povijesni spomenik jer to pripada svima nama, to je naša ostavština, nas građana. Jedino je to što sam htio pridonijeti svojim saznanjima da se monument istraži, konzervira i prezentira javnosti. Kolega iz Slovenije razumije, radi njega su otvorili 4 radna mjesta, a njemu ništa.
Daj barem neko priznanje za uloženi trud na ovom ludom balkanu gdje se svi kite tuđim perjem i kradu od bližnjega.
Zašto ova reakcija?
Osoba koja mi je to napravila će za tjedan održati predavanje u mom gradu upravo na tu temu. Razmišljao sam o raznim mogućnostima na rubu ludila:
- doći na predavanje i postaviti mu pitanja sa kojim ću ga raskrinkati;
- optužiti ga na sudu časti našeg društva u profesiji;
- dovesti par razbijača i napraviti sačekušu da se usere od straha (ova me golica u mašti) iako znam da duboko u sebi to ne želim;
Dovoljno mi je da kolege i prijatelji koje cijenim znaju za njegovo ponašanje i prepoznaju nepravdu. Dok će ovaj predstavljati, ja ću vidjeti Veneciju, Firence, a možda i Perugiu, ići svojim putem, fotkati, otkrivati nova mjesta i biti čiste savjesti. Ako postoji neka karma, sad joj je vrijeme...
Zbog tog čovjeka ne mislim postati nepovjerljiv prema svojim bližnjima i onima koji tek imaju stupit u moj život. I dalje želim pružati drugima šansu. Kad god me netko pita neke podatke koji mu mogu pomoći rado mu ih dam jer smatram da mogu biti sretan samo ako su drugi sretni i svačije poboljšanje u vođenju javnih stvari. Mogu gledati samo kao nešto što koristi i meni. Tuđi napredak je i moj napredak.
Ta gramzivost, častohleplje i zapišavanje teritorija (po principu "ako neću ja nećeš ni ti") je razlog zašto je znanstvena zajednica pala na tako niske grane u hrvata. To već povlači pitanje podobnosti, a ne meritokracije, no to je već druga, duža priča.
Ako moj trud unatoč okolnostima bude prepoznat to će mi biti dovoljna nagrada za sav ovaj gorki okus u ustima.
Pozitivno kod nezaposlenog poput mene je višak vremena i da ne možeš ucijenjivati sa otkazom.
Što ti je inat.