U kanjonu Rječine
Kolega Gogoo me preduhitrio u ovom putopisu ali on je taman bio tik do zatopljenja tako da je situacija pinkicu drugačija.
Za doći do Kanjona krenuli smo od grada prema Banskim vratima koje su nerječanima poznate po tome što ulaziš kroz njih kad se isključiš sa autoceste kod Orehovice.
Treba krenuti po ulici Franje Račkog, po Lujzijani koja je izgrađena između 1803. i 1809. te je spajala Rijeku s Karlovcem.
Tako je cesta koja je dobila ime po Napoleonovoj ženi postala važnija od Karoline iz 1726.
Nakon što smo prošli tunel dolazimo na cestu koja je u prošlosti, pretpostavljam, bila korištena za potrebu mlinova u kanjonu. Staza je prošarana markacijama ali ono što rastužuje jest otpad koji se bacao sa gornje ceste i koji nagrđuje taj lijepi i mnogima nepoznati dio Rijeke.
Mlin Žakalj. Aplikacija ravnala na Google Earthu mi daje na znanje da je mlin dug oko 90 m i širok 20 m. Rekao bi da su ostaci zidina visoki oko 7 metara a krovište je odavno propalo.
Sam dojam je kao da si u nekakvom napuštenom prašumskom hramu (tipo Kambodža).
Ovdje sam joj rekao da mi pari ko da razmišlja da se udri glavom u drvo.
Unutrašnjost je prošarana vegetacijom. Izgleda kao da biljke drže na okupu preostale zidove.
Mlin u Žaklju najveći je riječki industrijski mlin za žitarice. Podignut je 1841. u kanjonu Rječine, kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine.
Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin.
Zidovi su kvalitetna gradnja. Iskreno sve mi se počinje više sviđati industrijska arheologija kojom Rijeka obiluje ali nažalost niti jedna vlast nije znala prepoznati taj potencijal kojeg jedan Beč odavno iskorištava.
Mlin radi do 1894. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje u Žaklju planira izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom.
Mlin u Žaklju romantična je ruševina.
Iz izvješća o požaru saznajemo:
Požar u zgradi " Stabilimento commerciale di farina in Zakalj"( trgovačko društvo za proizvodnju brašna u Žaklju ) izbio 11.ožujka 1862.uvečer. Vijest o požaru stigla je do grada u 22 sata. Uzbunjeni su civilni i vojni kapetani, smjesta su s ljudstvom i opremom upućeni na mjesto događaja, gdje su pristigli točno u 22,30 sati.
Do mlina se dolazi odvojkom Ludvikove koji vodi do kanjona Rječine. Preko Rječine se prelazi jednim drvenim mostom do samog mlina.
Saznali smo da smo slučajno bili na obiljetnici požara... znači prije tjedan dana 11.3.
Poduzeće se bavi meljavom žita pomoću strojeva pokretanim snagom vode. Sastoji se od 10 zgrada, od kojih je 7 međusobno povezanih a 3 izolirane. U skladištima se nalazilo
18.000 staja žita i 24.000 vreća gotovog žita i mekinja.
U vrijeme pristizanja ekipa za gašenje gorjelo je 5 zgrada. Vatra je gorjela punim
intenzitetom, plamen je izlazio ne samo na okna prozora, već i kroz krov, koji se već
dobrim djelom bio urušio. Nikakva umjetna sila više nije mogla ugasiti taj požar pa su sve
snage usredotočene na sprečavanje širenja požara na druge nezahvaćene zgrade.Vatra je bila tako snažna da su, zbog velike vrućine i jakosti plamena, manje pumpe ispale iz stroja te se sa gašenjem nastavilo samo sa jednom, najvećom pumpom iz veće udaljenosti. Vatra se postepeno širila i na druge objekte.Samo se zahvaljujući nadljudskim naporima dimnjačara i radnika koji su gasilii, te vjetru koji je pred jutro počeo puhati u povoljnom smjeru, može zahvaliti što se nakon 6 sati borbe s vatrom uspjelo 2 objekta spasit.Od 8 opožarenih zgrada ostale su samo vanjske fasade, ruine.
Vatra je tinjala još 13. i 14.ožujka, te se moralo pristupiti skretanju umjetnog kanala kako bi se voda mogla koristiti za hlađenje opožarenog područja. U svrhu sprečavanja ponovnog izbijanja požara i širenja vatre na obližnju šumu, žareće požarišta je zatrpano zemljom.Uprava mlina Žakalj imala je za intervenciju vatrogasaca platiti 289.40 forinti.
Gradskim vlastima postalo je tada jasno da vatrogasnu službu treba znatno bolje
organizirati. Zato se već početkom sljedeće godine, 26.siječnja 1863.,donosi odluka o osnivanju gradskog Vatrogasnog zbora sa deset profesionalnih vatrogasaca i 20 pomoćnih vatrogasaca.
Posvuda odlična gradnja od obrađenog kamena.
Rječina je odavno ukroćena te je njeno korito uglavnom suho.
Još jedan mlin malo manjih dimenzija.
Umjesto da se ovo vrednuje mlin je sklonište beskućnicima, kojima bi naravno trebalo pronaći bolju soluciju.
Vidljiv je rad vode po žutim površinama.
Malo je teško popeti se po ovoj gradnji koja u vrijeme nabujale Rječine garant stvara sugestivan slap.
Treba se krenuti sa desne gdje je najsigurnije iako izgleda nesigurno.
Red poziranje je neizbježan.
Po cijelom koritu se nalaze zanimljivi glatki obluci, dobro dođu kao dekoracija u pokućstvu. Ovaj ima 1.9 kg (izmjereno na kuhinskoj vagi) a fotki je radno ime "Zadrži misao".
Ovdje se zaustavljamo jer je sutjeska sve tjesnija iako ima Rječina od ušća ima 16 km do izvora.
Bit će da mravi sa mrvama kruha imaju isti osjećaj.
Bilo bi vrijeme da građani počnu iskazivati za interes za mjesta koje nisu tako očito na prvu ruku ali su zanimljiva i potencijalna da se od njih razvije nešto korisno. Posvuda se nalaze tragovi jednog zaboravljenog života.
podaci: http://mcind.blog.hr/arhiva-2007-02.html