U registraturi
Dobio sam prije dva dana poziv i pismo potpore od Filozofske Fakultete (Odeelek za arheologijo) Univerze v Ljubljani. Našao sam prostupačnog i profesionalnog mentora i ko-mentoricu pa sam sav bio ustreptao kad su ti papiri došli preporučenom poštom iz Ljubljane.
Bacio sam se odmah na posao da ispunim birokratske zavrzlame i ispunim sva polja. Ako zaboraviš samo na jedno polje poništava se sav teško sakupljeni materijal i svo kumljenje preko mejlova ode u bezdan. Već dva dana manijakalno ispunjavam svaku potrebnu stavku. Slovenci su se u ambasadi u Rimu dobro pripremili i nisu tražili ništa nebulozno.
Međutim na stranicama Ministarstva vanjskih poslova Italije u rubrici "Stipendije online" kad sam trebao izabrati, među ponuđenim zemljama, državu rođenja, naprosto nema Hrvatske. Ali zato ima Čehoslovačke, USSR-a i, Zairea i, zamisli podlosti, zle Jugoslavije kad smo patili pod jarmom besplatnog zdravstva i sigurnog posla nakon fakulteta.
I sad kako da ja objasnim birokratu u Rimu da Hrvatska postoji kada za to ne postoji polje koje mogu ispuniti? Niti jedan mali šićušni benigni Nota bene "smotko jedan birokratski nema više luna parka zvana Juga sad imamo Hrvatsku u kojoj je paška sol iz Magreba a češnjak iz Kine i baš nam je to gušt"
Ironija na stranu.
Shvaćam da neki sustavi kontrole moraju postojati jer inače nebi znali tko pije a tko plaća. No ruka na ruci mi i dalje ne znamo u ovoj državi tko pije a tko plaća. Znamo samo ko puši a puši narod.
Romantika na stranu, pismo nije nastalo radi književnosti.
Kada su nastali prvi kompleksni centri moći u vidi države-grada u Mezopotamiji ili na obalama Nila, piramidalna struktura moći je počela bilježiti jednostavnim znakovima tko je sve za svoj narod dobio porciju hrane. Sa vremenom je život postajao kompleksnijim te su se stoga sve brojni znakovi morali lijepo razlikovati u tim klinastim slovima i hijeroglifima.
Nakon što su birokrati lijepo razvili slova za potrebe računovodstva tek tada se pismo počelo koristiti za Gilgameša i Sinuhu egipćanina.
Da, bilo bi zaista lijepo da su našim precima bili književnost i potreba da zapišu drevne usmene priče ali stvarnost potpomognuta arheološkim ostacima na glinenim pločama nam govori drugačije.
Ono o čemu ja vidim je problem jest kada birokracija proizvodi surealizam o čemu su pisali već brojni ljudi prije mene. Proizvodi nešto jače od stvarnosti. Ako nemaš rodni list makar stajao pred birokratom ti nisi rođen. Činjenično stanje što stojiš pred njim je sasvim nebitno.
Ako ne piše da te ima onda te nema.
Logično.
Gore na fotki su svi naši registri sa papirima koje smo stekli u kontaktu sa vrlom birokracijom. A ima nas samo 5. Pošto sam ja najaktivniji imam tu čast da imam čak dva registra sa trećim na putu. Otac je shvatio, po osobnom primjeru moga djeda, da ako ne skupljamo neke papire kasnije možemo uvjeravati koliko hoćemo da postojimo i da smo nešto napravili vrijedno penzije, recimo, ali to nigdje ne piše i to ne postoji. Jel jasno?
Moj djed se borio u Rusiji u drugom svjetskom ratu te su mu talijani a poslije Nijemci garantirali da mu teče radni staž ako preživi i da će mu se taj uključiti jednog dana u mirovini. Moj djed je umro u Rimu negdje u '70-ima ali moja nona nema pravo na njegovu penziju i sa hrvatskom i talijanskom administracijom traje otkad postojim.
U čemu je problem?
Ne priznaju nam jedan jedini mjesec koji fali na raportu. Otac se toliko bavio arhivama da je naučio sve o drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Čak ga je akademik Strčić pitao da mu proslijedi neke dokumente koje je iskopao.
Nekak mi se čini da obije države čekaju da moja nona jednostavno umre. No ja se nedam i kad naslijedim predmet insistirat ću do pakla i nazad. Nema šanse, ovo je već postalo stvar prkosa.
Da ne duljim sa obiteljskim sporovima.
Iz tog razloga tata vodi evidenciju o svima nama. Došli smo do toga da se tu spremaju i članske od videoteke i raznih trgovačkih lanaca da nam nitko jednog dana iz aparatčika ne može reći da nešto nismo učinili ergo da nismo postojali. Ako ništa bar smo usvojili znanost arhiviranja. A Matiji i Hani ću za rođendan gubiti registratore za rođendan jer su skoro izgubili papire ogd garancije od akumulatora.
Kafka je dovoljno rekao u Procesu a i simpatično je to mladi Indiana prikazao kao tajni agent u Pragu kada je čekao važan telefonski poziv pa je shvatio da je telefon u kvaru. Što je morao učiniti da dobije liniju u austrougarskoj upravi pogledajte u skeču.
Vjerovatno su svi barem jednom utjelovili Munchov Vrisak u kontaktu sa papirologijom. Osobno se znojim od stresa kad sam u šopingu ili kad sam u zgradi općine.
Moram pohvaliti administraciju moga bivšeg fakulteta. Nešto tako ažurno i promptno i ljubazno u životu u Hrvatskoj nisam susreo.
Pa naravno kad se fakas nalazi u Udinama :)
Umjesto da se zapalite poput Ivice Kičmanovića u bunilu registrature jer nema smisla nervirati se radi toga što je sistem nižeg IQ kvocijenta, čuvajte svaki papir da poslije nebi bilo kajanja i potom izađite na lijepi sunčan dan i zaboravite i na Dvorac i na Proces jer vi ne postojite radi njih i niste tu da bi ima plaćali uputnice.
Treba uvijek držati to na umu. Kako je napisao jednom jedan kolumnist (Balkanski ambasador): "da nisam malo lud odavno bih poludio".
I nakon što ste se smirili smislite način da potjerate administraciju na vaš mlin i iskoristite sistem iz unutra (naravno legalno, nećemo se valjda spuštati na nivo kriminalaca u gradskim i državnim upravama koji koriste javno dobro za privatne svrhe?).
A sad meni jedan od najdražih filmova.
ps. čak i mačke imaju papire tako da nas je 7