Zavodska posla
Svaki odlazak na Zavod za zapošljavanje je odlično vrijeme za egzistencijalna pitanja i bitku. Od čega će taj bitak da živi još nemam pojma.
Upisao sam tečaj za turističkog vodiča na hotelijerskom faksu u Iki i nadam se najboljem, da kompenziram struku uz nešto što ionako volim raditi, pokazivati ljudima povijest i značaj mjesta.
Zato je predavač rekao da pišemo putopise na blogu što ja već i radim ako me politika ne razljuti. Strategija je reći neku povijesnu notu uz građevinu koju predstavljam plus kakvu toplu ljusku priču (volim zamišljati da pokazujem turistima staru jezgru Rijeke pa da im onako usput kažem da se tu i tu igrala moja nona sve kako bi postigao awww efekt).
Zato preporučujem čitanje Branka Fučića i Kako čitati grad od tete Rade odnosno Radmile Matejčić, pokojne kustosice Povijesnog i Primorskog muzeje Hrvatskog Primorja u Rijeci (koja kobasica od naziva zar ne?).
Volontiram za udrugu Žmergo kako znam i umijem jer su cure koje rade u udruzi kronično nenaspavane pošto rade na masu projekta a zašto ne pomoći kad sam ionako nezaposlen. Ima naznaka da i od toga jednog dana se izrodi poslić ali tko zna. Za sada se osjećam dobro samo da sam učinio nešto korisno za svoju zajednicu iako ovdje vlada apatija kao u svakom drugom segmentu.
No zato jer ima pojedinaca koji imaju volje zavrnuti rukave nada se ne može proglasiti pod stečajem.
Apropos, popunio sam prijavu za tečaj krojenja i šivanja pošto to nitko nije htio (svi bi htjeli biti serviseri osobnih računala moš misliti) a u najgorem slučaju bar ću sebi znati zašiti rupe na čarapama.
Prihvaćam rezervacije za šivanje nakurnjaka
, ajmo žene znam da želite da vam muževi budu na toplom.