Za Homs
http://ipress.hr/svijet/homs-je-klaonica-crveni-kriz-zaustavljen--20691.html
Dok na miru ispijam kavu i doručkujem kruh od maslina sa kriškama ementalera, čitam novine u kojima se svaki dan događaju stravične stvari koje su zbog ustaljenosti i ponavljanja nama ništa doli nekakvih dalekih cifra.
Kad pročitamo da je u Iraku stradalo 33 ljudi jel nam stvarno treba da poznajemo te ljude po imenu i prezimenu kako bi si mogli vizualizirati njihov gubitak? Jeste li ikad pokušali strpati na feštu 33 ljudi? To je strašno veliki broj.
Na kraju prošlog milenija nad Hrvatskom su se nadvili oblaci i svakoga sam dana kao dijete pratio roditelje kako zabrinuto prate što se događa na jugu i istoku zemlje. Ljudi u gradovima pod opsadom koji ne znaju što dali će ugledati zoru sutrašnjeg dana. Nisam imao pojma što to znači da mama ide raditi u Gospić gdje je bila fronta. Nisam to tada mogao shvatiti jer kad si dijete onda di je život sav u cvijetu.
Sada mi je jasno da je bilo dovoljno granatirati bolnicu kako su to učinili u Vukovaru kako mi se mama više ne bi vratila.
Iako vučemo repove daljnje i bliže prošlosti taj dio je, nadam se za nas sve, svršena priča. I dalje se obilježavaju tragedije poput Vukovar koji je žrtvovan iz "viših ciljeva".
E sad bi volio da mi se objasni postoji li viši cilj od barem jednog spašenog života .
Kao što je nekad bio Vukovar pod opsadom ili Sarajevo ili Dubrovnik tako je sada sirijski grad Homs sa 1.500 000 stanovika (!!!) pod udarom vlastite vojske samo zato jer ne žele više živjeti u sjeni nekakvog diktatora.
Nema mi goreg nego kad su nacionalni interesi podložni željom za moći nekakvog čovjeka i da još pol nacije vjeruje u to i klima glavom dok se svaki dan gube neprocjenjivi životi.
Što nam je činiti nakon što smo informirani da je grad pod napadom sirijske vojske i oklopnih divizija? Što može napraviti jedna mala Hrvatska koja grca u besparici radi mita i korupcije, prevelikog uvoza i zanemarivog izvoza, prevelike birokracije koja ždere ono malo što se dobiva iz poreza ljudi koji su nekim čudom i dalje u stalnom radnom odnosu?
Pa za početak treba zahtijevati od naše vlade da pošalje humanitarnu pomoć preko svih diplomatskih kanala koje ima država jer čemu imati državu ako su bespomoćni u svemu osim ubiranju poreza? Vjerujem da bi većina vas radije da se ti novci potroše na pomaganju ljudima u patnji nego da se novci dignuti kreditom potroše na trbušine političara.
Nakon što smo napravili debakl sa Kosovom kojeg nismo prvi priznali jer smo se bojali da će nam pasti trgovinska razmjena sa Srbijom i nakon što se nismo zauzeli za Palestinu za vijeću UN-a (a i nismo neka samostalna država ako gledamo što će Amerika odlučiti), sada imamo priliku da se bilo kako zauzmemo za taj grad i za tu zemlju.
Ne treba da smo u dobrim odnosima. Ne treba da se znamo poimence i da budemo daleki ali prijateljski narod (protokolarno), dovoljno je samo da se poistovjetimo sa njima jer se ista stvar događala prije samo 20 godina. Zar smo u stanju zatomiti tuđi Vukovar i licemjerno patiti samo našim Vukovarom? Zar smo u stanju ne poslati ikakvu pomoć a tokom rata očekivati pomoć od drugih protiv okupatora?
Bilo bi zaista čudovito da barem jednom ova država od svog osnutka bude u skladu sa nekim idealima koje možemo pročitati u ustavu i da zaista cijeni ljudski život. Hoćemo li biti koherentni i pritisnuti našu kratkovidnu vladu da poduzme nešto sa time je samo na nama.
U ovom slučaju je čak domaće stanje u gospodarstvu na drugom planu dok drugdje ljudi gube živote. Kada se to opet desi kod nas iz x y razloga hoćemo li pronaći obraz da zahtijevamo pomoć izvana ako se sad ne zauzmemo za te ljude?
Neću pisati disclaimer za cinike, nema smisla. Ovdje se radi o čistom idealizmu kojemu ne treba realni pogled, hvala.