Moj mutni svijet
Pogled na Grobničko polje i njegove Alpe sa jednog malog brijega koji se zove Skalna.
Jučer sam odradio zadnju dionicu limesa na području Jelenja tako da mi za rekognosciranje ostaju dva kilometra kod Klane uz nadu da će poznavaoc toga kraja i vodič, gospodin Josip, pronači terenac sa kojim ćemo se voziti do željene točke kako ne bi sve morali sve ono što sam odradio proješačiti.
Ono što me jučer ukomiralo jest da sam izgubio naočale za vid u šumi i to samo zato jer nisam zatvorio džepove jakne koji imaju patente. Danas sam ponovo sa Višnjom odradio taj dio po kojem smo istraživali tako da sam sada mirne duše. Ako nisam učinio ništa da ne izgubim barem sam dao sve od sebe da ih vratim i sada ih mogu otpisati. A neće mi biti teško je svaki svoj par naočala prezirem iz duše (uh koje teške riječi za okvire i dva stakalca) jer, istinu za volji, nisam se ionako nikad priviknuo na njih iako ih nosim od svoje 17-te godine. Bit će zato jer se sjećam kako je to vidjeti svijet kristalno jasno i zato odbijam svaku mogučnost da mi se oči udomače na novo a zapravo staro stanje stvari.
Isto tako nisam mogao u 5 godina od sobe u studentskom domu učiniti ju svojom (ma kakvi posteri!) jer sam znao da svaki komad namještaja prisutnih u njoj imaju i ostalih 300 korisnika što nas po nekoj mojoj logici žele pretvoriti u brojeve ili bezlične pčele a ja se grozim bilo kakvog pokušaja numeriranja i standardiziranja.
Zato kada vidim one dječake i djevojčice u školskim uniformama odmah pomislim na nekakav režim koji ne trpi različitosti.
Ali ima nečeg utješnog u tome što ne mogu vidjeti dalje od vlastite ispružene ruke. Nekako sam zamotan u samog sebe i ne pratim ono što se zbiva a da nije neposredno u mojoj blizini pošto to ionako ne mogu fokusirati. Tako da se bavim više razmišljanjem dok ono što je činilo da se osjećam kao da sjedim u prvom redu sada se svelo samo na krajičak oka. Tek dovoljno da shvatim ako prema meni juri autobus pa da me ne zgazi, meni dovoljno dok ne nabavim novce za nove naočale.
A i ne trebam pozdravljati ljude po Korzu i isto tako se nakon moje priče nitko nema pravo ljutiti na mene što ga ne pozdravljam a moja priča drži vodu, kao i ona kada odbijem negdje ići pa se ljudi nadure pa im ja samo odgovorim da moram pisati diplomsko a onda nastaje obzirno kimanje glavom puno razumjevanja.
Ove godine smo u društvu svi dekintirani tako da se ne ide na nikakvo putovanje već čemo 2010 otpiliti na ulicama rodnoga grada. Nadam se samo da se neću izgubiti u moru ljudi jer će mi u gužvi svi izgledati jednako, što nije nužno loše.
Jedno od najboljih poteza ove godine jest što sam počeo ići na tai chi tri put na tjedan po tri sata kada stignem. Ne mogu ni opisati koliko mi je drago vidjeti da me nožni mišići bole kao da sam igrao nogomet nakon dugo godina. Znači da sam nešto i radio a kako kaže učitelj "čim boli to je to". Tako da sa ponosom gledam u te noge koje su očvrsnule od koljena na gore pošto 3 sata praktički moramo pronači udobnost u neudobnoj poziciji.
U kompletu sa šetnjama što radi rekreacije a što radi diplomskog mogu samo izraziti zadovoljstvo.
Sljedeće godine, uz blagoslov policijske stanice u Čabru, moram negdje u prvom mjesecu prošeta i utimat kordinate na samoj granici sa Slovenijom kod Prezida i vjerujem da će i to biti avantura. Ako slučajno pređem granicu nadam se da će mi slovenski renđeri dati dovoljno vremena da im pokažem dozvolu a ne da bude po onoj "prvo pucaju a onda pitaju".
Isto tako obilaze me misli što učiniti da niti jedan dan ne provedem kao nezaposlen u kriznoj nam i deficitnoj 2011 te zasada tražim preko interneta natječaje za doktorat u Rimu ili Istambulu. Osim što znam samo riječi kao filđan, jorgan, jastuk, peškir, tepih,penđer ne bi mi ginula prva godina obaveznog upoznavanja sa neindoeuropskim jezikom a s druge strane u Rimu sam svoj na svome i osjećam se doma gdjegod me metneš. Ali uvijek mi je draži bio istok a moram priznati da potajice zavidim životnim dogodovštinama Lawrencea od Arabije (apropo, jeste li znali je osim špijuna bio i arheolog te je diplomirao na temu križarskih dvoraca?) a i kupio sam si crveno bijelu kefiju na palestinskom štandu u Paestumu koja čeka prigodni trenutak.
Pun sam snova i planova. Jedan automehaničar u Napulju kad nas je vidio je pitao jemo li glazbenici. Na što smo mu odgovorili: restaurator, arheolog i mozaičar. A on na to: ma sve je to isto, imate malo novaca u džepu ali puno ideja u glavi (pochi soldi e tante idee).
Kako nas je dobro skinuo u par riječi.
Sanjam da ću baš ja nagovoriti općine Jelenje, Klanu, Rijeku i Čabar zajedno sa slovenskim općinama i jednom talijanskom i austrijskom kroz koje kasnoantički zid prolazi da se dogovore da zajedno napravi turistička ponuda u sklopu europskih projekata a i već sam našao natječaj koji treba biti napisan do petog mjeseca.
Kako god ispalo jer znam da se planovi ne ostvaruju onako kako mi želimo bar sam siguran u jednu stvar. Neće biti dosadno jer želim poduzeti sve kako jednog dana ne bi žalio za neučinjenim.
A sad odoh na jednu od zadnjih kava sa svojim srednjoškolskim društvom, bar znam kako izgledaju iako ih ne vidim baš.