Je li prije bilo bolje?
Kada sam na nekom terenu ne mogu ne razmišljati o ljudima koji su nas tamo pretekli i mogućim scenama kojima je mjesto bilo svjedokom. Tako sam sad opet nakon dve godine u Ljubićevoj pećini o kojoj sam već pisao.
Ovoga sam puta osim kopanja u samoj špilji imao prilike prosijati sa sitom vreće sa nalazima u blatu koje smo obradili pokraj jedne crkve u prirodi odmah tik do samog centra Vodnjana.
Kada uz pomoć vode iz zemlje i zaborava se pojave na danjoj svijetlosti oblici i boje minulih vremena, sječiva, kremeni, otisci na stijenkama raznih keramičkih posuda, neumoljivo potiče moju maštu i rađa pitanja na koja neću imati odgovor.
Jesu li ti ljudi bili nemilosrdni kao mi ili su bili u harmoniji sa zemljom i prirodom na način koji smo mi izgubili jer nam je jedina mjera postao profit?
Teško je zamisliti kako je posjedovanje ovog noža predstavljalo posjedovanje najmoćnijeg oružja sa svim implikacijama nasilja i prevlasti koje je ono vodilo sa sobom.
Jučer sam imao raspravu sa jednim francuzom koji se odlučio za prapovijest pa je stavio u pitanje moje predodžbe o jednom matrijarhalnom, mirnijem i socijalno pravednijem društvu.
Naravno kao socijolog, francuz mi ne može odgovoriti o stanju društva kao da ima u posjedu savršenu sliku već zaključuje iz indirektnih dokaza koje nudi ideologija (a ideologija je ono što društvo, a zapravo elita, želi da mislite o društvu i samima sebi) prikazana u artefaktima.
Naravno pošto su sve to pretpostavke jer nema pisanih svjedočanstva tih sudionika toga vremena moj kolega arheolog sa pravom kaže da svatko može pobiti francuzove teorije.
Rekao sam francuzu jučer nakon ručka da me oduvijek zanimalo antičko doba kao idealizirano vrijeme u kojem je glavnu stavku imalo znanje, mudrost, logika te da sad malo stariji ne pušim te iste srednjoškolske fore jer kako društvo može biti pravedno ako počiva na robovlasništvu i nasilju makar se deklariralo kao bastijonom zakona?
Zakona da, ali prema onima bogatima koji su legitimirali kroz njih pravo na svoje ogromne posjede (Peather Heather u svojoj knjizi Pad rimskog carstva kaže da je 5% privilegiranih imalo u posjedu 80% zemlje).
Po nekoj percepciji imam osjećaj da se ta proporcija nije promjenila dan danas samo što za robovlasnički odnos koristimo eufemizam dužnika banaka kroz nepovoljne kredite.
Sada nemamo više feud o kojem se moramo skrbiti i polovicu davati vlastelinu i desetinu crkvi već je to postalo samo vraćanje kredita a desetina je tih 23% koje beskorisno izdvajamo državnoj birokraciji kako bi se mogla neometano perpetuirati.
Čini mi se da mnogo više slobode ima u svečanim dokumentima poput ustava nego u stvarnosti što taj papir stvrstava u nekakvo cerimonijalno mrtvo slovo na papiru. Podsjeća na teški biskupski zlatni prsten iza kojeg stoje nečija gladna usta.
Naravno najlakše će biti nekima etiketirati ova mišljenja marksističkim ako se ne podudara sa njihovom vizijom da ovaj svijet i društvo ne moraju biti baš ovakvi.
No to je sasvim očekivano od onih koji djele ovu zbilju na crno i bijelo, gvelfe i gibeline, na crvene i crne, komuniste i fašiste.
Dualna podjela gledanja na svijet je poražavajuća jer dovodi do pogrešnog rezoniranja "ako nisi sa nama onda si sa njima".
Logika kojom se obilato koristi ova vlada i na koju su nasjeli ljudi koji mi ipak nešto znače u životu a svoje argumente vade iz istog lonca zajedno sa onim da su neistomišljenici i prosvjednici najobičnije lijenčine sa filozofskog fakulteta jer ako imaju toliko vremena da se bune to je samo zato jer im se neda pošteno raditi.
Uglavnom sam uvjeren da je od takvih štetnih razmišljanja (zajedno sa onim na nacionalnoj i religijskoj bazi) prošlo barem 100 godina i da smo nešto od svih silnih nesreća i tužnih sudbina i naučili.
A onda kad mi se suprotstavlja netko tko podizanje glasa stavlja na isti level sa argumentima i ispravnost svojih teorija objašnjava sa brojem onih neistomišljenika koji su silom umuknuli onda baš i više nisam siguran da smo toliko napredni onoliko koliko tehnologija ide ubrzanim korakom.
Kada me ti isti prijatelji pitaju zašto nisam zadovoljan sa onime što imamo neodoljivo me podsjete na indijance koji su okupirani šarenim perlicama i alkoholom dok im europljani otimaju zemlju ili na ovu pjesmu od Elementala:
Koga da pitam, brate
ko ce mi dat' odgovore
reci bilo sta osim
da je moglo biti gore
Ti isti prijatelji imaju posao na crno, krpaju kraj sa krajem ili imaju dugove koji ih stišću na sve strane i tješe se alkoholom i rečenicom da uvijek može biti gore.
Nisam baš siguran da sam sa ovim tokom misli htio okarakterizirati ovaj post o povijesti ali sve sam više uvjereniji da ne postoji nikakvo mitsko zlatno doba u kojem su ljudi bili solidarni.
Francuz kaže da u prapovijesti sva ta piramidalna struktura moći bila malo opuštenija radi malog broja ljudi na ogromnim prostranstvima.
Kompeticije i ratovi (ali i trgovina) su počeli sa rastom broja ljudi. No na kraju i nije toliko bitno što je mislio jedan naš predak i da li se nadao boljem sutra ili je strahovao od oskudice u sadašnjosti pošto je životni vijek bio nezamislivo krači.
Bitno je zapravo hoće li se stvari promjeniti na bolje i silna bogatstva koje ima nekolicina da se pravednije raspodjeli jer su resurse ovoga svijeta zapravo od svih nas ali je želja za profitom skrenula pozornost na gomilanje bezvrijednog papira.
Paradoks svih vremena jest onaj u kojem nekolicina vlada nad brojnom većinom a u Mravima u jednom djelu je odlično jedan od mrava postavio pravi zaključak kad su skakavci zaprijetili da će uništiti mravinjak: njih je stotine a nas je tisuće.
Pa da parafraziram samotnog mrava: nas je milijarde a njih ima na tisuće, pa kako im uspijeva održavati tisućljećima ovakvu situaciju?
Kao što je rekao Dickens u Božićnoj priči kada duh božiča koji će doči otkriva da su neznanje i indiferentnost najgore pošasti (nad kojima ideologija cvijeta ko korov).
Imate li osjećaj da je nešto trulo?
