O iracionalnosti
Prolog
Kad sam bio dječak uvelike je utjecao na mene strah od brojeva. Ne znam tko mi je to usadio ali dobio sam viziju hladnih znanstvenika bez srca i osjećaja koji žele sve pretvoriti u brojke (u ime napretka) i štancati ljude bez vlastite osobnosti u industrijskim količinama. Biti samo broj je bilo nešto najstrašnije što sam si zamislio da se svakome od nas može dogoditi i da bi to bilo moguće da se dogodi u svijetu u kojem tehnologije ima sve više a osjećaja sve manje. Kakva pojednostavljena vizija o svijetu ali tada sam bio dječak a kad sam ušao u tinejđerske godine osjećaji me nisu prestali pucati tako da je osvješćivanje krenulo tek sa faksom. Ne možemo kriviti tehnologiju već one koji ju koriste za nelogične ciljeve poput ubijanja svoga bližnjeg ili bilo koji način a da nije poboljšavanje kvalitete života. Grijeh je dati tehnologiju osjećajnom čovjeku jer ti osjećaji su podobni promjenama kao i vrijeme. Sada vidim da o nama odlučuju ljudi koji se koriste populistčkim frazama kako bi dotakli naša srca ali smo im i dalje samo brojevi kojih se prisjećaju da postoje tek svakih 4 godina.
Većina osnovnih znanstvenih ideja su jednostavne prirode i mogu se izraziti na razumljiv jezik svima.
Albert Einstein
Šareni marketinški zidovi srama
Prazna obećanja su najbolja reklama
Dubioza Kolektiv - Firma Illegal
Potaknut na razmišljanje povodom čitanja jedne knjige o tehnološkom napretku u helenističko doba (Lucio Russo, "La rivoluzione dimenticata") znači one epohe koja počinje sa pobjedničkom ekspedicijom Aleksandra Velikog nad Perzijskim carstvom 334 pr. n.e. te kulminacijom znanja tijekom helenističkih država u kojima su vladari poput Ptolomejevića, Seleucida i Atalida financirali istraživanja kako bi došlo poboljšanja vojnih, ekonomskih, produktivnih tehnika, rimskog osvajanja istočnog Mediterana pa sve do kraja antičkog znanja simboliziranog sa linčovanjem matematičarke Hipacije* godine 415 n.e od koga drugog nego od kršćana u Aleksandriji predvođeni fanatičnim i netolerantnim (oh ironije li, svecem) patrijarhom Aleksandrije Čirilom.
Koja je razlika između klasičnog doba u Grčkoj gdje su već prisutni razni filozofi koji su mnogo pridonjeli poput Platona i Aristotela i ovog novog doba u kojima možemo prizvati Arhimeda, Herofila i Euklida?
Ovi prvi pripadaju predznanstvenoj kulturi ma koliko god se nama oni činili kao primjeri koje se treba sljediti (a sljedilo je njihove ideje rano Carstvo, kasna Antika i samim time srednji vijek) dok ovu potonji pripadaju baš toj znanstvenoj epohi jer su prvi počeli sa estrapolacijom svojih misli na jedan viši intelektualni nivo hvala teoremima koje je činilo nekoliko jednostavnih postulata. Dok su se Aristotel i Platon bavili proučavanjem realnih stvari u priprodi i tako gradili svoje teorije o bitku (to će učiniti i Leonardo da Vinci i Galilei stoljećima kasnije) Arhimed je svoje teorije "konstruirao" kompasom i ravnalom pokazujući kako se prvo jedan geometrjski oblik mora nacrtati i opisati u svim svojim segmentima da bi tek poslje te teorije manifestirao u praksi. Dokaz tome su Arhimedovi izumi (čini se da ipak nije došlo do korištenja ogledala za koje se vjeruje da su spržili rimsku flotu kad je ova napala Sirakuzu) koji su toliko precizni u praksi upravo zato jer su usavršeni u teoriji. Nažalost ušao je u povijest samo kroz anegdote, exempla ( dok polugol nakon pronalaska rješenja izvikuje "heureka" i prije smrti od ruke rimskog vojnika kada ga moli da mu ne mrsi crteže u pjesku) dok su njegova djela i otkrića ostala nepoznata i nerazumljiva široj publici.
Zašto su se izgubila ta saznanja?
Kako nam je lijepo objasnio profesor iz rimske povijesti Stefano Magnani: "zamislite da idete na pusti otok i da sa vama smijete uzeti samo deset knjiga, hoćete li uzeti upute o radu televizije ili književna djela koje ne želite da se ikad zaborave?"
Tako i sa krajem antičkog doba, kada su nastupila nesigurna vremena zbog ukrštenih faktora, provale barbara na granice, građanskih ratova, financijske krize (održavanje vojske je koštalo sve više) koja povlači duhovnu i moralnu krizu (hvala kojom je kršćanstvo doživjelo uspijeh) preživjela su jedva dva znastvena djela (Vitruvijeva De architectura i Frontinova De aquaeductu) u moru književnih djela koje su prepisivali u samostanima.
A zašto to?
Helenistički znanstvenici su bili uzdržavani od raznih helenističkih teritorijalnih država, u kompeticiji jedni sa drugima, kako bi ovi razvijali ne samo oružja već i razne proizvodne tehnike u poljoprivredi (Teofrast bi križao razne sorte kako bi se povećala implementacija) i stočarstvu (Columella u De Re Rustica piše kako je njegov stric u Hispaniji pokušao dobiti bolju pasminu ovca križanjem) sve u cilju da jedna od država predvlada nad drugima. Zato su ta istraživanja ostajala u tajnosti od svojevrsne "industrijske špijunaže"i njuškanje u Rodijskim gradilištima je bilo kažnjeno smrću.
Tako je predvladao osjećaj da se znanstvenici bave nebuloznim (kao što se Aristofan u Oblacima sprda sa Sokratom o kojem piše da je izračunavao koliko buha može skočiti), opskurnim i apstraktnim idejama dok, s druge strane riječi i teorije svojstvene stoicima i religioznim fanaticima se brže prošire jer su sazdane od lako pamtljivih, bombastičnih parola koje ne moraju nužno imati logičnu konstrukciju koliko je važnije da razgale naivne umove kroz njihove osjećaje.
Riječi Bog, ljubav, demokracija, istina, prava vjera koriste se demagoški sa suprotnim ciljevima i sredstvima od onih koje predstavljaju te uzvišene riječi. Zato se dešava paradoks da su ljudi u prošlosti (a i sadašnjosti) u ime Boga, tojest Ljubavi, ubijali/ubijaju neistomišljenike koje smatraju prijetnjom vlastitoj vjeri.
Moglo bi se porazgovarati o koliko čvrstoj vjeri se to radi ako je neistomišljenika potrebno eliminirati. No kao što rekoh, u očima onih koji razmišljaju sa srcem, tu nema ničeg nelogičnog. Kako bi nešto izgledalo nelogično trebalo bi se razmišljati a to predstavlja napor udaljeniji od zapaljenja za prvim zvučnim riječima.
Nakon svake moralne i ekonomske krize u povijesti na scenu nastupaju samoprozvani pastiri koji će pročistiti stado od griješnih ovaca i ponovo će se desiti ono što se toliko puta već ponovilo: predvladat će neznanje i praznovjerje koje će omogučiti zvjerstva.
Solucije su (naravno, po meni) da nam se znanje približi, pogotovo matematika (iako sam ja humanist pobjegao baš tamo od straha od dotične), da logika i razmišljanje predvladaju kako bi se stvorilo stanje ne samo deklarativne tolerancije ali i netolerancije prema samoj netoleranciji. A nebi bilo naodmet da kršćani prouče etape vlastite vjeroispovjesti pošto sam siguran u tolikoj mjeri da bi stavio ruku u vatru da većina vjernika ne poznaje kako je došlo do formulacija koje su danas u uzusu.
Da se religija zaista odvoji od države i da vjera postane osobna stvar svakog pojedinca jer pitanje dali Bog postoji jest bespredmetno pitanje u državi istopravnih članova ma koliki broj članova jedne vjeroispovjesti bilo u toj državi (btw predlažem da se to pitanje izbaci kada se radi popis stanovništva).
Nemam ja ništa protiv mašte i osjećaja, ako budem imao djete rado ću mu čitati grčke mitove i ostale bajke koje nose poruku u sebi. Kako ne biti fasciniran Perzejem protiv Meduze, priče o Salomonovoj mudrosti, Sizifovoj bahatosti što je mislio da se bogove može zeznit, o Ašalonu koji se zapleo sa bujnom kosom za stablo kao i ja jednom na iskopavanjima u Toskani... Osim svih tih fantastičnih anegdota naravno da se ne smiju zaboraviti i ostale važnije priče koje su baze današnjih religija ali zaista ne vidim kakve veze te priče imaju sa javnom stvari koja silom prilika mora biti laička jer je inače uzalud to što su "svi građani jednaki pred zakonom".
Valjda je jasno da to nije poziv ponovnom ateizmu već nada da će ljudi na ovim prostorima konačno shvatiti razliku između privatnog i javnog, profanog i svetog.
Ova država nebi smijela biti taoc metafizičkih formulacija i otajstva vjere jer civilizacijsko dostignuće "Slobodna Crkva u slobodnoj Državi" ostaje samo mrtvo slovo u de Montalembertevom dvorcu.
Ovo što sam napisao za religiju vrijedi i za nacionalizam sa bilo koje bande da dolazi. Nije li vrijeme da se počnemo držati etike umjesto lažnoga morala?
Treba izabrat između Čovjeka ili Igračke.