Terrazzo alla veneziana
U najtežim trenucima je najbolje ne dopustiti moždanim vijugama da se prestanu vrtiti i stoga danas ću napisati post koji se već dugo spremao i proučavao.
Terrazzai na poslu, dok liveliraju oblutke.
Nije mi poznat hrvatski naziv za takvu vrstu poda ali je indikativno da je i na engleskom poznat kao "terrazzo" pošto su ga usavršili i dali mu prestiž vencijanski graditelji i kada budete obilazili poznate palače u Veneciji kao Palazzo Ducale, Cá Rezzonico, Cá d'Oro ili Querini Stampalia
osim umjetničkih djela po zidovima bacite i pogled na pod gdje će vas dočekati odsjaj raznih oblutka i polikromnih mramora iz cijelog teritorija kojom je vladala Serenissima: crni oblutak sa obala jezera Iseo (pokraj Brescie), crveni mramor iz Verone, rozi kamen iz Asiaga, zeleni iz rijeke Piave, sivi sa Krša (Carso) te naravno bijeli kamen iz Istre (kaže naš profor iz arhitekture da je pola povijesne jezgre Udina gdje studiram izgrađeno upravo tim kamenom, živjela eksploatacija).
Predlažem da kliknete ovdje i prepustite oči rapsodiji boja..
U helenističko doba (323-31 pr.n.e.) podovi su bili sastavljeni od kamenčića cementiranih glinom, ovaj tip podnice prednjači "terrazzu" i mozaiku (nazvan tako jer se postavljao u mjestima posvećenim kultu muza).
Jedva vrsta podnice korištena u rimsko doba je bila "pavimentum testaceum", mješavina vapna i terakote koji je radi toga imao roskastu boju; ako su se u toj smjesi dodavali i fragmenti bojanog kamena tada se to zvalo "opus segmentatum" koje je dostiglo uspon u rankršćansko i bizantsko doba.
Kasnije, radi barbarkih invazija, ta vrsta umjetnosti nazaduje iako baš u sjevernoj Italiji i Bizantu preživljava te majstori prenose tajne zanata s koljena na koljeno iako nam neke poveznice još uvijek nisu jasne (zadnji mozaici su iz samostana i crkva u sjevernoj Italiji i nakon toga ih nema sve do renesanse, pitanje je dali fali arheološke dokumentacije ili je umjetnost mozaika ponovo otrkivena).
Može se pripisati furlanskim majstorima ponovni "izum" terase koji su gradili od obojanih kamenčića iz tamnošnjih rijeka: Tagliamento, Meduna, Cellina.
Furlanski "terrazzai" privučeni ekonomskom te političkom ekspanzijom Republike donijeli su zanat u Veneciju gdje 1568 formalno biva priznata kao umjetnost u "Scuole di arti e mestieri" (zanat i umjetnost su tada bile jedno te isto a i na umjetnika se gledalo kao običnog zanatliju i iako je teško povjerovat one koji su slikali crtali svodove npr. su plaćali po kvadraturi) što znači da su već tada postojale neke vrste sindikata, čak je i Dante pripadao Spezialima (spezie=začini) u Firenci jer je to tada bio uvjet da se obnaša neka dužnost u politici. Oduvijek je ekonomska moć pandan političkoj zar ne?
Iako postoji nelimitirani broj kompozicija, ako shematiziramo, terrazzo se sastoji, krenuvši od strane od trake (fascia), potporne trake (controfascia), testata, mezzaria, kutevi i centralni rosone (ispričavam se ali nisam pronašao stručne ekvivalente na hrvatskom, ovaj zadnji je dekorativni element iz crkve tek toliko da shvatite što je to rosone).
Što se tiče sastavljanja, počinje se sa postavljanjem drvenih dasaka (debljina 3 cm) na gredama te na tim daskama sloj razbijenih cigli, kamena i ugašenog vapna (debljine 10-20 cm) na koji postavljamo još jedan sloj prašine od cigle i ugađenog vapna (debljina 2-4 cm) i napokon na kraju završni sloj koji će biti mramorna podnica povezana vapnom debljine 1-2 cm.
Ovi podovi su poznati po tome se teško razbijaju jer su tvrdi ko sam vrag, odlična su izolacija od buke i vlage te su estetski oku ugodni.
Moja je zgrada stara tek nekih 100 i kusur godina ali ja stvarno volim klizat sa čarapama i gledat u ove podove. Inače nebi napisao ovaj post.
A da ne spominjem kako je to i vrijedni arheološki ostatak. Ovaj je sa otoka Lazzaretto Nuovo pokraj Venecije.
Bibliografija: A. Crovato, I Pavimenti alla Veneziana, Edizioni Grafi, Resana (Treviso) 1999.
(ispričavam se i radi mutnih fotki sve je to lijepše uživo).