Na putu za Jug (Crna Gora 2)
Zanimljivo je koliko toga crnogorci stavljaju pod skute EU-a od same table na graničnom prelazu hvala kojem imate osjećaji (ako baš ne stanete pokraj table i pročitate mala slova) da ste ušli u jednu zemlju-članicu. Uveli su i euro tako da vjerujem da je turistima iz Europe to jedna od najkomotnijih stvari.
Ono što mi se ne sviđa kod Crne Gore jest odnos prema vlastitioj baštini (ima i kod nas trulih jabuka), od zidina Kotora koji su vidljivo u rasulu (hvala kojima imate osjećaji da su Dubrovačke zidine tek izglancane) do primjera grada Doklee/Duklje čitavog jednog antičkog grada (slikanog u brošurama i vodićima) do kojeg nema table koja bi pokazala kako doći do grada pa se morate snalaziti hvala mještanima i vožnjom po makadamima sve dok u daljini ne vidite nekakve zidine a opet namte pojma kako doći do njih. I onda jednom kada se ipak snađete frapira vas činjenica da pruga prolazi kroz čitavo nalazište.
Nama je trebalo sat i pol vremena vožnje ali smo barem vidjeli mjesto gdje se rijeka Zeta uljeva u Moraču.
Nalazište iako pod pokroviteljstvom euro fondova je posve napušteno, vidi se da netko svake godine dolazi tu i tamo pokositi i da se tamo odvijaju koncerti hvala jednom napuštenom stageu.
Zgrade pokraj foruma
Forum sa ostacima kolona, cipusa, stela...
Arhitektonski detalj
Vjerovatno je na ovom stalku bio kip cara Trajana a pošto je vidljivo da ovdje ima titulu DIVO to znači da spomenik možemo datirati nakon njegove smrti koja se desila 117 n.e. to je u arheologiji terminus post quem što samo želi kazati da spomenik nije mogao biti prije 117. godine.
Gradske zidine u daljini. Odlazimo razočarani Podgoricom pošto se nema baš nešto za vidjeti, jedina stvar koja je ostala na nogama nakon bombardiranja u Drugom svijetskom ratu je Sahat-kula iz XVIII. stoljeća (na kojoj još uvijek stoje lampice sa drvcima za proslavu božića i nove godine). Jako je teško snalaziti se u gradu a i sam izlazak je otežan nepostojanjem tabli koje označavaju u kojem su smjeru drugi gradovi.
Jedino dobro po čemu ću pamtiti Podgoricu je pečenjara "Čudesa od mesa" gdje sam naručio vješalice i po tome što u apoteki aspirin c koji košta samo 70 eurocenti. S toga ako vas boli glava najbolje da ju lječite u Crnoj Gori.
Eh da, sa obale do Podgorice se može stići jedinom (ne još dugo jedinom ako naš vrli Jure misli ovdje prolaziti bagerom) autocestom u Crnoj Gori (koja zapravo podsjeća na naš izum poluautoceste Rijeka-Zagreb) i cijena uopće nije paprena kao što je bilo šta papreno kod nas (plaća se nekakva tunelarina).
Rijeka Crnojević se uljeva u Skadarsko jezero i privlači turiste svojom netaknutom prirodom.
Treba neko vrijeme za prikupiti hrabrost jer je voda doista hladna. Na početku kada ulaziš sa nogama na kraju ih niti ne osjećaš više koliko je sve utrnulo ali da je dobro za cirkulaciju (ili infarkt) jest. I tamo počinju dolaziti turisti, neki španjolci su se spuštali nizvodno sa kajakom.
Pijavica mi se uhvatila za nogu pa sam ju vratio u vodu
Pogled na most sa svratišta...
...gdje smo cugali dobrog starog Nika
Svratište drži jedan simpatičan čovjek kojem se obraz ozario kad je čuo da smo iz Pule, tamo naravno ima stričeve i službovao je u JNA pa je izvadio bocu rakije da nazdravimo sa njim (naravno na račun kuće). Taj podatak da pola balkana ima nekog u Puli će se dokazati jako točnim.
zadnji lijepi prizor prije dolaska na parking gdje sam se presvukao i ostavio novčanik na krovu od auta pa smo krenuli...
i ovdje počinje PRIČA O MOM NOVČANIKU
Nakon pola sata vožnje po makadamu malo prije Vir Pazara shvatio sam da nešto fali u džepovima i počeo se panično hvatati za hlače i pretraživati u autu gdje bi mogao biti novčanik. Kad smo se vratili natrag taman je pala noć pa je bilo još teže ustanoviti gdje je novčanik mogao izletjeti sa auta. Pola sata sam tražio po svratištu i onda od mjesta gdje smo parkirali sa nekim slabim baterijama lijevo i desno od ceste ali ništa.
Već su mi se rojile svakakve ideje po glavi, kako ću to objasniti materi a da me pritom ne objesi na povratku za plafon, kako ću cijeli deveti mjesec provesti na mupu radeći nove dokumente i opravdavajući kako si ih nisam prodao. Te noći sam zaspao sav izbediran dok je u Kotoru na trrgu ispred Pomorskog muzeja treštila limena glazba.
Drugi dan sam javio majci o gubitku i pritom cijeli dan dobivao poruke sa pogrdnim sadržajem sa njezine strane, prijavio sam u policiji slučaj kako bi dobio izjavu koju mogu pokazat u našem mupu. Kad je policajac pisao invetar stvari koje sam imao izostavio je novac jer iako nađu dokumente novca sigurno neće biti.
Nakon što mi je službenica pretipkala izjavu (i ispovjedala kako je stara Juga bila prava dobra država i kako ima strica u Puli) krenuli smo za Ohrid preko Albanije.
I tamo se desilo čudo, najprije je stigla poruka moje majke kako ju je kontaktirao hrvatski konzul u Kotoru Ivan Jurčević da su pronašli moje novčanik sa ispravama i sa svim novcem!!! Nakon što sam dobio broj i nazvao osobno konzula saznao sam da ga je pronašao jedan belgijanac 3 kilometara od Rijeke Crnojević kada je prolazio autom nasred ceste.
Pitao me kada mogu doći po novčanik pa sam mu odgovorio da nema šanse jer smo u Ohridu a ne mislimo se vračati nazad pa mi je odgovorio da nema problema te da jedan njegov prijatelj igrom slučaja ide baš za Rijeku te da će predati novčanik mojoj majci u ruke. I tako je bilo..
Više sreće nego pameti.