Žmigavac blues
Povratkom iz proputovanja kroz Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju osjećam kraj jednog poglavlja, čim sam malo odmorio shvatio sam koliko nisam tjednima kvalitetno spavao i kako naponom snaga prije ili kasnije dovede do iscrpljenja psihičkog i fizičkog te upravo u tom trenutku postajemo slabiji pa se stanemo prisjećati nekih stvari sa nostalgijom. Minula ljeta koje su dovele trenutke i osobe kojih više u tvojem životu nema na onaj način na koji si navikao. I zato bolje da zapišem sada ovo inače se neću moć usredotočiti ni na posao, ni na učenje a kamoli pisanje bloga.
Počnimo sa terapijom
Ima trenutaka kada vam vlastita podsvijest podmeće "Proustove madeleine" ali ne ostavlja nikakve posebne ožiljke niti prosvjetljenja za sobom pošto se ne radi o potisnutim događajima već stvarima koji su i dan danas ugodni na dodir u našim sjećanjima.
Tako sam jučer vozio po Boulevardu Oslobođenja, lijepom djelu grada punom stabla sa strane cesta, parkića za djecu te starinskim vilama, moj najdraži put pun vijuganja kako bi se stiglo do Trsata i baš tamo prije skretanja prema Gradini i Svetištu ima jedna duga uska ulica puna parkiranih auti sa jedne strane tako da su tamo svi vezani nepisanim pravilom da pronađu rješenje kada se nađu auti iz suprotnih smjerova a na prvi pogled nema dovoljno mjesta da oboje prođu. Na jednoj točki ulica presijeca famozne trsatske stepenice po kojim sam prvim djelom često prolazio gore i dole. Napokon nakon tog djela počinje jedna blaga uzbrdica do ceste s pogledom na nebodere na Kozali, na zaobilaznicu iznad koje se nalaze impozantni lukovi kako se sve što je iznad nebit urušilo, malo dolje nekakve divlje kućice sa terasama i vrtovima te sasvim na dnu obuzdani tok Rječine sa stambenim i poslovnim zonama sa lijeve i desne strane. Po noći kad bi se znali pozdravljati satima znala je otkazat jedno od svijetla rasvjete i dodati još više mira u taj inače miran dio.
I onda dolazimo do kuće gdje su bile (ne znam ako su još) "moj i tvoj mačak" kako smo ih nazivali zato jer se jedan držao više mene a i po konstituciji mi je bio sličniji (zdepast i radi toga smotan), zaista su se voljeli maziti sa nama i držati nam društvo sve do nazovimo "raskrižja" sa garažama i jednim košem kraj kojeg se nitko ne igra jer je odmah pokraj baja za smeće. Tamo sam se polukružno okretao ili parkirao kada kod njene kuće nije bilo mjesta i tamo smo si nebrojeno puta dali poljubac za laku noć pokušavajući što kasnije u vrijeme smjestiti neimenovani rastanak.
Uvijek mi je malo prema gore bila draga ta jedna garaža iz koje su se znali čuti zvukovi nekakvo punk rock benda koji je tamo održavao probe ali zatvorena vrata nisu bila dovoljna da mi pripriječe glazbu koja mi je kratila vrijeme dok sam čekao da se ona spremni za noćni izlazak.
Sa vremenom kako je veza trajala tamošnjim ljudima sam postao poznato lice pa smo se sukladno i tome počeli pozdravljati, svi su se bili navikli na prisutnost moga auta.
Sada kada u sjećanjima prolazim te zadnje korake do kuće njenih roditelja osjećam se isto kao svakog puta kada bi sa nestrpljenjem i sa gropom u grlu jedva dočekao da doživim njezinu pojavu na vratima od ograde iza kojih sam se morao šuljat u prvo vrijeme (kako nebi saznali njeni preko nonića) da me vodi u kuću a kasnije tek da nas ne ometaju pošto mi se čini da sam i noni i nonotu bio drag pošto sam tamanio sve što bi donijela za pojest.
Pitam se dali je njena soba ista kao kad sam ju vidio zadnji put sa ormarom skoro pa u sredini sa vokom koji sam ju kupio za rođendan na vrhu. Krevet u kojem smo zagrljeni spavali i prozor koji bi zamaglili radi prevelike razlike u vanjskoj i unutrašnjoj temperaturi. Posebno sam bio ponosan kad bi se stakla doslovce cijedila usred zime, znači da smo stvarno dobro iskoristili te hladne dane. Onda mislima otvorim vrata i uniđem u hodnik, čujem svaki škrip parketa ispod tepiha te ulazim u dnevni boravak gdje smo zagrljeni gledali filmove, gdje smo ručali ono što smo zajedno kuhali gdje smo se gledali u tišini dok je sat na zidu nezaustavljivo odmjeravao sekunde.
Jednom je bilo toliko vruće da smo iznijeli madrac i zaspali na balkonu goli i umotani u plahte sa mojom velikom znatiželjom ako je itko sa suprotnih nebodera mogao vidjeti taj prizor.
Najljepša uspomena ipak ostaje ona ispod Krčkog mosta kada smo vodili ljubav u barci njezinog oca te smo zatvorili sva vrata kako nas nitko nebi čuo i vidio stvorivši unutra nesnosnu vrućinu začinjenu dvoje tijela u klinču. Zrak se nije mogao niti udisati ali užitak je bio imperativ tih trenutaka a da ne govorimo i tom da smo trebali prigušiti jecaje jer je upravo ispred veza bio sjeo neki barba.
Odmah nakon svršenog čina kada tijelo postane svjesno da se nalazi u improviziranoj turskoj kupelji otvorio sam vrata "blam" te skočio u vodu urlikajući od gušta i od ogromne termičke razlike u moru, da ti srce stane ali vrijedilo je. Kao kada kuješ željezo te ga rashladiš u vodi, mislio sam da moja koža ispušta te šššš zvukove. Što me onda navodi na jednu noć provedenu tamo gdje sve obiluje planktonima kada se baciš u more i gnjuriš iz zafrkancije te se malo kasnije ona hvata oko tebe i ljubite se u klimavom skladu pošto treba držati dvoje na površini. Te iste noći je previše popila pa ju je jako ošinulo , nakon toga osjećala je želju za zrakom kako joj ne bi bilo mučno pa sam ja imao tu čast da mi spava sa glavom na koljenima i zaista sam uživao bdjeti nad nekim do koga mi je bilo neizmjerno stalo. Osim što je bilo slatko gledati to biće zatvorenih očiju, izmučeno na neki način (jer ipak je alkohol otrov štogod mi mislili), ali koje predstavlja predmet tvoje ljubavi pa jednostavno ne stigneš vidjeti negativne stvari koje su zasjenjene onim lijepima.
Stvarno sam ju volio a ne mogu prisegnuti da ju dio mene spremljen u neku ladicu nekog ormara čije sam postojanje dugo nijekao a kad je napokon isplivalo na površinu poput Queequegovog sanduka u poznatoj noveli Hermana Melvilla otkrilo mi da se nekoga može voljeti iako više niste zajedno. To je činjenica sa kojom se može živjeti bez da se pribjegne ludilu poput Save iz Jesen stiže Dunjo moja.
Bilo bi tu još mnogo toga za napisati, naravno, i ružnih stvari koje su se dešavale i koje nas čine zrelijima jednom kada stanemo na loptu i razmislimo i shvatimo ih ali bilo bi zaista previše toga da opišem kakva navala misli i uspomena me hvata u tom trenutku kada dolazi čas da dam žmigavac za skretanje u lijevo.