Oko Učke
Kako li je lijepo besciljno lutati i pritom vidjet neka mjesta za koja si znao ali dugo nisi bio na njima, za koja nisi znao a prolazio si godinama kraj njih i ona mjesta gdje često završiš jer ti je tamo dom a gdje je dom tamo je srce zar ne?
A trebao je biti neki obični izlazak nedeljom navečer u gradu u jednom od uvijek istih birceva uz koju pivu u zadimljenoj atmosferi. Samo što mi nije vrag dao mira i nešto me vuklo prema Liburniji pa sam joj predložio da odemo do Mošćenica na što je uz moje veliko oduševljenje pristala. Obožavam taj "ajmo gdje god" odgovor bez onih izmotavanja da je kasno, da se sutra mora rano dić na posao, da se mora učit i tako dalje i tako slično.
I tako na Vratima Jadrana po cigarete, pivu (gle čuda, ne za mene) i sok (za mene) uz krčenje nekakve bezvezne radio stanice na minimumu koju ionako ne slušamo pošto smo čakulamo non stop o svemu i svačemu. Slušam ju kako prepričava, što mi paše jer me smiruje i kako se smije na svoj specifičan način koji me udobrovoljuje.
Opatija, Ičići, Ika (gdje je dobar hamburger složismo se unisono i gdje je boćarija sa dobrim lovranskim), Lovran (ima lijepu staru jezgru, toplo preporučam marunadu), Medveja (postala mi mrska otkad mi je pauk uzeo auto i globio me), Mošćenička Draga pa na gornju cestu za Mošćenice (isto lijepa stara gradska jezgra, sjetih se da sam ovo ljeto tamo našao nekakv odsjek pravnog fakulteta u Rijeci pa sam se pitao pobogu šta to radi tamo), Sveta Jelena, Golovik (mjesto gdje joj živi nona), nisam baš vidio mjesto jer je bila mrkla noć ali sam uživao slušajući njene priče o ovom i onom susedu, o ovom i onom imanju i kako svaka kuća ima svoje ime.
Nakon toga nekako instinktivno ili logično smo se zaputili prema Brseću (gdje caruje mir) gdje smo se i prošetali po starim kalama sve dolje do kuće Eugena Kumičića (zašto je završio u Zagrebu kad je rođen na takvom lijepo mjestašcu pitam se ja) i za kraj na klupici slušajući jednog samotnog crvčka koji je "zavijao" sve jače.
Taman smo krenuli kad je počela sipit nekakva kišica ali mi se nismo dali i zaputili smo se još dalje prema Zagorju sve do slavnog grada Plomina (Flanona po kojoj se Kvarnerski zaljev zvao Sinus Flanaticus) gdje smo stali u birc gdje stoje i šoferi koji jurcaju rutom Pula-Labin-Rijeka. Tamo sam skurio još dve kave i dobio delirius tremens i strašnu želju za još ceste a ona svoju pivicu. I bilo mi je drago kad je rekla da može još i da joj se sviđa da ju netko vozi za promjenu. Eh ti mali detalju što raduju naša srca.
Predložio sam izlaskom iz birca da odemo učinit đir oko Učke kad smo već obavili pola cirkumnavigacije tako da smo se zaputili prema Vozilićima (tipično strateško naselje-raskrižje) pa kroz Čepić i Čepićko Polje (koje je jednom bilo jezero pa zbog potrebe poljoprivrede osušeno), Šušnjevica (Susnievite na istroromunjskom) pa sve do Boljunskog Polja (nikako da nađem cestu za Boljun a svi mi kažu da je mjesto za vidjet), Vranja (slavni diskač) i na kraju kroz tunel da se ne gombamo sa magluštinom i natrag za Najdraži grad.
Skroz naskroz lijepi i neočekivani završetak jedne šetemane.