Multikulturalnost je prirodno stanje stvari
Poštujem Damirovog oca i mislim da ima malo takvih poput njega. Živi sa sinom na trećem katu njihove kuće jer iznajmljuje studentima ili radnicima ostala dva sprata. Krvnu vezu među njih dvoje odaje samo razlika u godinama jer kada bi ocijenjivao ljude samo po izgledu njihove gajbe rekao bi da tamo žive dva neuredna studenta. Ajmo se sad posvetiti ocu.Erudit, filozof, samouk, predsjednik Esperanto kluba u Rijeci taj čovijek je ogrezao u duboku starost no njegov um je još kao u mladića u potrazi za znanjem. To je važno, nikada stati sa spoznajom. Zbog toga volim toliko pričati o zakonu, pravu, politici, povijesti i umjetnosti sa tim čovijekom. Kao da pričam sa nekim iluministom. On je sinu ponekad dosadan sa svojim čakulama a prijatelji od Damira ne shvaćaju o čemu ovaj priča, nisu zainteresirani i točka, To je njima dosadno. Samo meni ne smeta njegov upad u sobu dok smo svi tamo (po zimi gledamo neki film, igramo šah, briškulu, kifameno ili trešetu) jer mu je sinulo nešto što želi podjeliti sa nama. Zadnji put je bilo o Moližanskim hrvatima i teorija da oni pričaju nekakvu sortu starohrvatskog onako iz čista mira čovijek razmišlja nakon radnog dana o tome.
Prije godinu dana kada smo se upoznali kroz priču shvatio je da znam pričati fjumanski dijalekt. Sljedilo je pitanje: Mario, ti kao polu hrvat i polutaljan u jedno te istoj osobi dali si predstavljaš nekakav problem pripadnosti jednom ili drugom narodu?
Moj odgovor bio je: Nikako, izvlačim ono što je najbolje iz oba naroda i država kako bi mi bilo bolje u svijetu. Plivam kao bivša juga među dvije sile, uzimam i od jednog i drugog bez da postanem dio nečega, ja sam samo svoji u cijeloj svojoj raznolikosti. I tako mi paše...
Treba li mi stipendija i soba? Ništa lakše, samo vadim razne dokaze da sam talijanske nacionalnosti kako bi imao prednost u redu za čekanje na te beneficije. Radim u Hrvatskoj? Ista stvar, radim papire kako bi digao studentski ugovor jer sam redovan student makar va Udinama. I to pali
Bilo bi mi stoput teže da sam samo hrvatina ili taljan. Da sam sveden samo na jedno. Da zasladimo sve to, otkrio sam da vučem još i slovenske i crnogorske korijene. To su samo razlozi za bit još ponosniji, ja nikako glede toga nisam u konfliktu sam sa sobom.
Pitaju me za koga navijam u nogometu kada igraju Italija i Hrvatska. Kao da je to neko sudbonosno pitanje koje će me opredjeliti. E pa momci, ja ne gledam nogomet, to je proizvodnja za masu, ja ne skačem sa rajom iz razloga što raja skače.
Ako opet izbije rat između naša dva naroda poput one nesretne bojišnice na Alpama od 1915 na dalje? Neće me ni to opredjelit, osim što bi me silno rastužilo, uzeo bi ranac i otišao iz ove proklete regije negdje gdje nema ratova. Bilo bi mnogo njih koji bi me prozivali izdajicom. Te ljude bi poslje rata volio upitat je li imalo smisla izgubiti rodbinu i prijatelje. Nacionalnost je anahroni pojam u svijetu gdje smo svi ispremješani do te mjere da nemamo pojma otkuda dolazimo unatrag tri generacija.
Starci grci su vjerovali kako onaj koji se ne uključuje u borbu već miruje i čeka konačni rezultat, nema prava živjeti u toj sredini jer se nije izborio. Krug se ne može obnoviti sa starim karikama? Zvuči pošteno.
Nema problema, ja obožavam ovo podneblje ali imbecilno bi bilo umrijeti zbog bilo kakve pripadnosti jer je to samo komotna iluzija. Kakva je to pripadnost kada brat brata diže u zrak čim ovaj sjedne u auto?
Sav taj ponos jest kohezijski faktor ali ga se tisučlječima koristi u krive svrhe: kako bi što više pripadnika jednog naroda napalo što više pripadnika drugog naroda. Ako ćemo iskreno: svi smo mi podrijetlom iz Tanzanije u Olduvaju, arheološki ostaci pokazuju kako su naši preci krenuli od tamo sa koloniziranjem svijeta. Čemu onda razlike kad smo svi sa istog grotla?
Nedavna povijest je pokazala kako je neprirodno svesti jednu osobu i narod samo na jedan faktor.
Jedan bog, narod i vođa?
Kako svesti njemački narod da budu samo njemci u njemu bez velikog unutarnjeg čiščenja, bez prokazivanja neprijatelja u vlastitim redovima? Koliko zvijerstva moraš učiniti i koliko zla da shvatiš da ti je zadatak nemoguć osim što je imbecilan? Tamo gdje je sve jedno te isto vlada zatucanost, neznanje. Tamo gdje ima različitosti prosperira um jer se različiti ljudi imaju prilike konfrotirati. Istina mogu se mrziti do pakla ali postoje veće šanse da se počnu i cijeniti i skupljati najbolje od jednog i drugog od zatucane sredine jer po defaultu mrziš ono što je različito, jer ne poznaješ pa to izaziva strah.
Zbog toga je Rijeka početkom prošloga stoljeća bila prosperitetna luka u koju dolazila svijetska imena. Bili su tu Mađari, Austrijanci, Talijani, Hrvati i Slovenci. Svatko od njih sa svojim posebnostima. Šteta što je završilo tako kako je završilo. Što smo se sveli uglavnom samo na jedno.
Naslov ovog mog posta je bio zaključak i maksima te večeri od strane prijateljevog oca. Shvatili smo se ja i on. Mi smo sunarodnjaci preko uma, ne preko papira, krvi i tla.