Još samo jedan korak
Sutra točno u 11.30 u Udinama imam obranu diplomskog ispita. Toliko sam puta pročitao i ispravljao svoju radnju da mi ju je sad muka i pogledat te nalazim mali milion nebitnih stvari za učiniti nego samog sebe prisiliti da još bar jednom pročitam sve što sam napisao i pokušam to spojiti sa slideovima na power pointu koji sam već sklepao. Zašto sam sada najljeniji ne razumijem. Sam strah bi me trebao nagnat na čitanje jer mi je ovo krajnji rok da dobijem status diplomiranog kako bi na miru mogao posegnuti za sobom u domu i stipendijom od nemalog iznosa za sljedeću godinu. Kupio sam sve bitne stvari (vino, pivo, čevapi) kako bi svojim taljanskim vršnjacima priredio jedno pravo roštiljanje kao kod nas. Sve je dogovoreno kao da ću proći. I proći ću .. ali velika je razlika dali ću dobiti 1 bod jer sam se jednostavno pojavio tamo ili 4 boda jer sam i dobro izlagao. Što više razmišljam o tome shvaćam da imam lažni osječaj da ovaj blesavi papir od diplome nije toliko važan kad ću već sljedeč dana morat biti na nastavi iz prve godine specjalizacije kako bi jednog dana mogao postati magistar struke. Bit će da me zato to niti toliko ne uveseljava jer smatram da sam to trebao odavno proći jer sam morao posegnuti za jednom godinom vanredno. A opet zahvalan sam samom sebi što sam uzeo tu godinu kako bi mogao ići na godinu dana iskopina u Istru, Osijek i Dubrovnik. Kad bi se vratio natrag jednako bi postupio jer sam zaradio jako puno na iskustvu i to vidim kad se konfrontiram sa svojim kolegama koji su imali prilike iskopavanja na praksi na kojoj praktično ništa ne naučiš već si samo eksploatiran kao besplatna radna snaga profesorima bilo i Zagrebu, Zadru ili Udinama. Oni poberu svu slavu a ti se jebeš s lopatama, krampovima i karijolama i nemaš pojma ko ni prije.Stari se brine više od mene dok stara iz nekog meni nedokučivog razloga želi da idemo sutra svi kao obitelj kako bi me počastili i slavili moj prolazak. Valjda bi i ja bio ponosan na svoje dijete da kad tad završi tu kalvariju od faksa.
Iako bi mu pilio kao što ovi moji pile meni već četiri godine uzastopno kad ću napokon biti gotov.
Što je najčudnije ja zaista volim ono što studiram i mogu se zamisliti samo u arheologiji iako je često opsujem kada kopam na terenu sa kojim baš nisam oduševljen kao ovaj u Rijeci gdje moram kopati u kanalizaciji u kojoj smrad bode da ti oči ispadnu. Iz lokalpatriotizma pišem o Rijeci u ilirsko i rimsko doba kada se zvala Tarsatica i bila je veličine tadašnjeg Zagreba koji se tada zvao Andautonia. Čak sam i ponosan činjenicom da je Tarsatica zbog barbarskih provala postajala nadmočna utvrda sa zidinama širine od 10 metara i sa zapovjedništvom nad južnim krakom liburnijskog limesa, dok su istovremeno Salona i Jadera padale u zaborav.
Pa koga vraga onda čekam da pročitam tu radnju nego radije kvocam ovdje na blogu i tratim dragocijeno vrijeme?!