nećublog

1. bar (slatki prutić) - jučer: Madama Butterfly. Iako me ovo "madama" s plakata muti i danas - japanska madama je publiku očarala...nisam ljubiteljica opere, pitam se treba li zbog nekoliko pravih arija odgledati i odslušati baš sve što ih povezuje...pa sam i jučer često pomnije promatrala orkestar i dirigenta nego scenu...ali Madama! ono kad i neznalci osjete da je to baš ona prava interpretacija, baš onaj pravi glas...

2. bar - danas: Turbo-folk: ili, po meni, ispitivanje glumčevih granica u prikazivanju svakodnevice. Ništa nisam pročitala o predstavi prije gledanja, ništa nisam čula osim - ne sjedaj u prvi red jer možeš biti popljuvana! O da, tukli su se, pljuvali, razbijali boce o glave, skidali goli, istospolno se ljubili uz trešteće pevaljke...a, predstava je itekako o svima nama...Koliko je glumac spreman učiniti, a režiser od njega zahtijevati? - prva misao; U kakvom to društvu živimo? - druga, na koju mi nije trebao Turbo-folk odgovor, ali je ono što, nažalost, živimo, zaboldao...

Marquesova Aracateca, Luisova La Gloria – sve je to Kolumbija! Sto godina samoće bajkovita, životna stvarnost okrutna! Luis Sorano, učitelj-knjižničar, shvatio je: nije nužno tijelo micati, ići u nove prostore, ali um treba nove vidike...I, našao rješenje: Luis + knjige +Alfa + Beto = vizija, neki drugi život, možda bolji, možda sretniji, možda ispunjeniji...