Opet zima -.-", stvarno je ne volim - a vi?! Sva ta hladnoća, 500 slojeva odjeće, debele jakne, kiša ili snijeg... Čista koma. Jedino što mi pruža zadovoljstvo tjekom zime je skijanje (s kojim je gotovo, zato što u RH nema snijega) i klizanje. Jedva čekam da se opet odem klizati :D Ne znam da li ste čuli za film "Ice princess", prije par godina je bio na tv-u, ali sam ga se ja sjetila pa sam ga skinula s interneta i opet pogledala. Radi se o djevojci kojoj mama želi da ode na fakultet i studira fiziku, dok je njena prava želja i strast klizanje. Ovo je pjesma iz tog filma, meni osobno je predivna, nadam se da će se i vama svidjeti.
DIANA DEGARMO - Reaching for heaven

http://www.youtube.com/watch?v=HBf9-_KyFJk

All my life
There was just me and my dreams
And the days went ticking by
Like the beat of my heart
Spend my nights wondering how it would feel
When the waiting would end and tomorrow would start
Suddenly I see a light
Out of the darkneess I'm coming alive

[Chorus]
This how it feels reaching for heaven
Is this how it feels kissing the sky
This what it means touching forever
Like a phoenix rising from the flames
I'm reaching for heaven
[End chorus]

All this time
I never knew I was so strong
But you made me find the fire
That was there all along
In your eyes
I can see all I can be
Suddenly I want it all
I know you'll catch me whenever I fall

[Chorus]

You alone have shown me
Shining new horizons
Now for all I owe you
It's my turn to show you

[Chorus]

Reaching for heaven
This how it feels kissing the sky
This what it means touching forever
Like a phoenix rising from the flames
I'm reaching for heaven

Reaching for heaven
Heaven




I za kraj 5. poglavlje Katarine Mayer, uživajte!


5. Iznenađenje


Pokušala sam ući u kuću što tiše, da me baka ne čuje. I već sam mislila da sam uspjela, kada se začuo prestravljen glas iza mene: „Oh, moj Bože! Pa kako to izgledaš Katarina? Zar to dolikuje jednoj mladoj dami?“
„Pa, izgleda da dolikuje“, odvratila sam joj. „A sad me, molim te lijepo, ispričaj. Idem se otuširati.“
Čim sam ušla u sobu, bacila sam vrećice na pod, uzela potrebne stvari te otišla u kupaonicu. Nakon duge kupke sam se vratila u sobu. Odjeća koju sam kupila bila je blatnjava i mokra. Odnijela sam je u kupaonicu, oprala te stavila na radijator da se osuši za sutrašnji polazak u internat.
Kada sam ušla u sobu sat na noćnom ormariću je pokazivao da je prošlo jedanaest sati. Duboko sam udahnula. Osjećala sam se iscrpljeno od današnjih čudnih dogodovština i u potpunosti zbunjeno. Ugasila sam svijetlo i legla u krevet. Buljeći u mrak još sam neko vrijeme razmišljala o svemu što se dogodilo, pokušavajući se uvjeriti da se radilo o nekom šašavom snu, ali ubrzo je moj um zahvatila tama sna.
Opet sam imala isti san, a mojim tijelom se prožeo strah. Vrištanje ljudi i te neobične svjetlosti koje se međusobno nadvladavaju te na kraju srebrno-bijeli krug koji me progutao.
„NEEEEEEEEEEEEEE!“ prigušeno sam vrisnula.
Oko mene je bio mrak. I iako sam znala da sam u svojoj sobi u kući svoje bake i djeda, strah nije odlazio. Stavila sam ruku na prsa da kontroliram disanje koje se ubrzalo. Nekoliko puta sam udahnula i izdahnula, a onda sam pogledala na sat. Tri sata ujutro. Rukom sam prošla kroz kosu koja mi se slijepila za lice.
U glavi sam jasno mogla vidjeti sinoćnji događaj u šumi. Crvena i crn a svjetlost su bile jednake onoj plavoj koja je napala mene i onog tajanstvenog dečka. Sve tri su izgledale tako čarobno, svjetlucavo, magično… Kao one koje se opisuju u nekim knjigama. Koliko me ta pomisao oduševljavala, toliko sam je se i bojala.
Što se to događa? Zar je stvarno istina ono što sam vidjela? Postoje li stvarno bića s nadnaravnim sposobnostima kao u Harry Potteru i Lauri? I zašto ja to sanjam? Kakve to veze ima sa mnom?
Milijun pitanja mi je letjelo glavom, a ja nisam imala odgovor ni na jedno od njih.
U brizi sam opet zaspala, ali ovaj put bez snova.

Probudila sam se iza devet sati. Prvo na što sam pomislila kada sam otvorila oči bila je magija, ali sam je uspjela izbacit iz glave. Magija ne postoji, sredi se Keat!, rekla sam si.
Odjenula sam poderane traperice i crnu majicu V izreza, te se spustila u prizemlje.
Baka i djed su već bili za stolom pijući čaj s mlijekom (što osobno smatram užasnom kombinacijom). Djed je čitao novine. Zaželjela sam im dobro jutro i sjela nasuprot baki. Paola je poslužila doručak. Uzela sam pecivo i namazala džem.
„Kada trebamo krenuti?“ upitao me djed.
„Ja bi htjela da to bude odmah nakon doručka, ako je to moguće…?“
„Nema problema. Paola otiđi u Katarininu sobu i donesi njezine stvari“, toplo mi se nasmiješio. „Sarah, ideš li i ti s nama?“
„Neću ići Phil. Imam nekog posla u kući“, odgovorila je baka mažući svoj tost.
„Katarina, molio bi te da nakon doručka dođeš u moju radnu sobu“, uzeo je novine i otišao.
Doručak je protekao u začuđujućem miru, vjerojatno zato što se baka još uvijek ljutila na mene zbog mog sinoćnjeg izgleda. To me nije ni malo diralo. Kada sam završila, ispričala sam se i otišla do radne sobe.
Djedova radna soba se nije baš pretjerano razlikovala od one mojeg oca. Imala je radni stol na kojemu je stajalo računalo i police popunjene knjigama. Ali pogled kroz prozor mu je bio na šumu. Istu onu u kojoj sam ja prošle noći naletjela na Crnoga. Izbaci to van iz misli, naredila sam si. Sjela sam na stolicu, nasuprot djedu.
„Htio bih da imaš ono što ti po pravu pripada“, počeo je djed.
„Mislim da te baš i ne razumijem“, rekoh mu.
„Već petnaest godina čuvam ono što ti pripada i misli da je došlo vrijeme da ti to predam. Smatram da si dovoljno zrela za takvo nešto.“
Gledala sam ga i dalje zbunjeno, ne znajući što reći. Otvorio je prvu ladicu svog lijepog, starinskog stola i iz nje izvadio kutijicu. Četvrtastu crnu baršunastu kutijicu, naizgled potpuno običnu – sličnu bilo kojoj drugoj koja se može dobiti u zlatarnici.
„Hajde, otvori je. Sad je tvoja“, rekao je pružajući mi je preko stola.
Podigla sam poklopac. Unutar nje se nalazilo nešto najljepše, ali i najčudnije na svijetu. Lančić s privjeskom srca probodenog nožem, izrađen od najljepšeg crvenog kamena. Izgledao je tako božanstveno, magično, nestvarno… i zastrašujuće.
Kada sam ga dotakla mogla sam osjetiti strujanje energije. Kada su moji prsti prvi puta dotakli kamen osjetila sam toplinu.
„Hvala, djede. Predivno je, stvarno… nemam riječi!“ rekla sam oduševljeno.
„Nemaš mi na čemu zahvaljivati, tvoje je. Oduvijek ti je pripadao, a sad je napokon u tvojem vlasništvu.“
„Ali odakle ti? Sigurno je jako skupo!“
„Zapravo, nije moje. Dobila si ga na dar, ali tvoj otac je izričito tražio da ostane ovdje. No, ja to više ne želim držati ovdje. Prošlo je dovoljno vremena, a ti si odrasla. Sada si prava mlada žena!“
Djed je izgledao zabrinuto. U očima sam mu jasno mogla vidjeti strah i tugu. Nešto mi je prešućivao, a ja nisam znala što.
„Trebam li nešto znati?“
„Ne, naravno da ne. Zašto pitaš?“
„Ma ne, ništa… Hvala ti. Jako mi puno znači što vjeruješ u mene.“
„Hoćeš da ti ga pomognem staviti? Nećeš ga valjda držati zatvorenog u kutiji?! Tamo je bio petnaest godina!“
„Da… Mislim da bi to bila dobra ideja.“
Zaobišla sam stol i čučnula pored djeda. Kada mi je zakopčao lančić ustala sam i poljubila ga u obraz.
„Mislim da bi bilo vrijeme da krenemo“, kaže mi. „Nadam se da ti baka nije prouzročila puno problema.“
„Ma, bilo je dobro. Mislim, bez uvrede, ali imala sam i gorih blagdana ovdje.“
Slabašno se nasmijao: „Znam i jako mi je žao zbog toga. Baka ti nije bila uvijek takva, samo… Pa, neki su je događaji iznenadili i to joj se nimalo ne sviđa. Treba joj vremena da se navikne. To je sve.“
„Nadam se. Ali ne razumijem! Zašto me toliko mrzi?“
„Mržnja je teška riječ, a ona te zasigurno ne mrzi, mila moja. Samo neki događaji koji su se dogodili njoj ne odgovaraju. Ali neka te to ne zabrinjava. Sve će doći na svoje mjesto kada za to dođe vrijeme“, potapšao me po tjemenu.
Bio je toliko drugačiji od bake. Blag, topao, brižan, smiren…
„A sad idemo! Ne želim da se Sarah ljuti, a kamoli tvoj otac.“
Ustao je te smo se zajedno otišli pozdraviti s bakom. Potom smo sjeli u automobil i krenuli prema internatu.






komentiraj, 17

Kad sam prvi puta došla ovdje nisam očekivala ono na što sam naišla. Spoznala sam da puno ljudi ovdje objavljuje svoje priče. Nisu to priče koje su savršene, nije ni moja, ali definitivo neki imaju potencijala.Zanima me da li ste pokušali izdati svoje priče? Da li vam je to uopče palo na pamet? Jer meni je, ali nisam uspjela. Mislim da to nije u redu prema nama.Mladi smo, puni ideja i život je pred nama, a urednici nam nedaju priliku da se dokažemo i da učimo i napredujemo u onome što želimo i volimo raditi.
Obećala sam sama sebi da jednog dana, kada steknem obrazovanje i novac i neki utjecaj u društvu da ću otvoriti svoju izdavačku kuću i dati priliku ljudima koji, kao što i ja sada, pokušavaju dobiti priliku.
Uglavnom, htjela sam vam jos spomenuti da sam na blog stavila i svoju pjesmu "Takva sam ja", koja je jedna od zadnje napisanih, pa je pročitajte i komentirajte (nalazi se na desnoj strani bloga). Također ako netko ima potrebu ili želju razgovarati o sebi, blogu, pričama, ili problemima možete mi poslati e-mail na :emperatriz001@gmail.com; volim slušati druge i pomagati :)
A sada slijede sljedeća 2 poglavlja knjige, uživajte :D


3. Odlazak


Sljedećeg jutra sam počela shvaćati što se dogodilo. Okrenula sam se na bok da vidim koliko je sati. Šest i sedamnest.
Još sam neko vrijeme ostala ležati u krevetu, a kad sam shvatila da više ne mogu spavati, odlučila sam ustati. Uzela sam odjeću te izašla iz sobe.
Preko puta sobe se nalazi kupaonica koju koristim os trećeg razreda. Kako imamo veliku kuću, svatko ima svoju kupaonicu. Moja kupaonica je malena. U njoj se nalazi tuš-kabina, wc i umivaonik. Iznad umivaonika je veliko ogledalo, a sa svake njegove strane je po jedan ormarić u koji spremam stvari za osobnu higijenu. Također u kupaonici imam jednu policu na kojoj mi stoje ručnici.
Od malena volim duge, vruče tuševe i to me smiruje, tako da sam si odlučila priuštiti dugo tuširanje.
Kada sam se spustila u prizemlje te otišla do blagavaonice, zatekla sam Michaela kako sjedi za stolom i doručkuje. Na stolu, preko puta njega, stajala je zdjelica i žlica. Sjela sam i složila si žitarice s mlijekom.
„Čuo sam što se jučer dogodilo“, rekao mi je. „Poslije sam razgovarao s njima, ali nisu promijenili mišljenje. Rekli su da se ne miješam u to, žao mi je. Pokušao sam.“
Vidjevši tugu u njegovim očima, slabašno sam se osmjehnula. „Hvala ti, znam da si dao sve od sebe, ali više se nema o čemu raspravljati.“
Ostatak doručka nismo pričali. Kada sam završila, pospremila sam zdjelicu u perilicu, otišla na kat po školsku torbu i izjurila iz kuće.
Nisam bila svjesna koliko vrijeme brzo leti. Kada sam došla do škole, bilo je pola sata do početka nastave. Sjela sam na klupu koja je bila ispred škole i gledala u prazno. Po mislima mi se vrtjela činjenica do su ovo zadnji dani kako gledam ovu zgradu i ljude u njoj. Iako mi ni zgrada ni većina ljudi u njoj nisu bili dragi nisam željela ići.
Desetak minuta kasnije Tina se pojavila ispred mene. „Mahala sam ti, ali mi se činilo da me nisi primijetila…“
„Oprosti…“, šapnuh. „Nisam baš najbolje…“ Problijedila je. Nisam je mogla pogledati u oči. Imala sam osjećaj da ću ako to napravim, opet početi plakati.
„Stvarno će to napraviti?!“ tiho me pitala. Sjela je pored mene i utješno me zagrlila.
„Aha, nakon praznika.“ Pokušala sam zadržati jecaj i suze. Čvrsto sam je zagrlila. Imala sam osjećaj da je i ona na rubu suza. „Gdje?“
Slegnuh ramenima. „Ne znam, negdje u Wellsu… mislim da su tako nešto spominjali.“
Obje smo šutjele. Nakon nekoliko minuta sam bacila pogled na sat. „Bolje je da krenemo. Pet minuta do početka sat je.“
Ustale smo i šutke krenule u školu.

* * *

Dani su prolazili brzinom svjetlosti. Polugodište je završilo, a ja sam svakim danom bivala sve očajnija. Nisam vidjela izlaz iz ove situacije.
Od roditelja sam za Božić dobila kreditnu karticu koju sam trebala koristiti za vrijeme svog boravka u inozemstvu. „Pazi kako je koristiš“, rekao mi je tat kad mi ju je uručio. „Ja ću se pobrinuti za plaćanje, ali ću dobit ispis stvari koje si kupila.“ Zahvalila sam mu i otišla u sobu. Tamo me čekao Michael. „Sretan Božić!“
„I tebi također“, tmurno mu kažem i uručim poklon – novi album Eminema koji je jako želio. On je meni dao poklon, knjigu, kao i obično. Ovaj put je to bila knjiga 'Praskozorje', zadnji nastavak serijala Sumrak. Zahvalila sam mu i stavila je na policu pored ostalih dijelova serijala.
Praznike sam provela uglavnom se pakirajući, ali i u druženju s Tinom. Znala sam da ću dio sebe ostaviti ovdje s njom, htjela ja to ili ne.
Na aerodromu u Londonu su me trebali dočekati baka i djed kod kojih sam trebala provesti noć, a onda bi me oni odveli u internat. Ježila sam se od same pomisli na taj jedan dan s bakom, ali jako sam dobro znala da se to ne može izbjeći kao ni odlazak u internat.
Moja let za London je bio u deset i četrdeset. Obitelj me otpratila u zračnu luku, gdje smo bili već u pola devet. Vrijeme je brzo prošlo, prtljaga mi je pregledana, samo je trebalo pričekati najavu za ukrcaj. Kada su napokon pozvali putnike koji su išli na isti let kao i ja, okrenula sam se prema svojoj obitelji. „Pa, izgleda da je to to.“
„Da“, rekla je mama mrtva hladna. Neki nesvjesni dio mene imao je osjećaj da joj uopće nije važno što odlazim. Ta pomisao me zaprepastila. Glavom mi je opet proletjela misao „…sve smo ti dali, a ti nam tako vračaš…“. Naježila sam se. Zar joj je stvarno svejedno što odlazim? Ne želi li barem mali dio nje da ostanem?
„Stvarno mi je žao zbog nevolja koje sam prouzročila“, kažem im.
„Znam da je, ali ovako je najbolje Katarina“, kaže mi tata.
„Izgleda da je. Samo vas molim da mi oprostite. Evo, obećajem da ću se truditi najbolje što mogu da i tamo ne stvaram probleme.“ Iako nisam željela plakati suze su mi se skupile u očima.
„Nadajmo se. Javi se kad dođeš. Sretan put!“ rekla je mama uz zagrljaj. Potom sam se na brzinu zagrlila s ostalima.
„Hvala vam na svemu. Zbogom!“
Prije ulaska još sam se jednom okrenula. Njih četvero mi je izgledalo kao prava obitelj. Okrenula sam se i krenula prema ulazu u zrakoplov. Suza mi je kliznula niz obraz. Odmah sam je obrisala. Bilo je dosta plakanja Keat, rekla sam si. Ovo je novi početak za tebe… Nova priča koja samo što nije počela.
Kada sam se smjestila u avion, duboko sam udahnula, a glavom mi je proletjela misao: „Zbogom, Hrvatsko!“


4. Čudni događaji


Let je bio izravan, te je prošao brzo. Jedino što me trenutno zabrinjavalo je kako ću se morati suočiti s vješticom od svoje bake. Moju majku mrzi otkad se moj tata odlučio preseliti u Hrvatsku zbog nje, ali ni prije ju nije obožavala.
Mene, pak mrzi iz meni potpuno nepoznatog razloga, ali May i Michaela obožava. Nikada nije zadovoljna mojim oblačenjem, držanjem, karakterom, naglaskom… - da može promijenila bi me od glave do pete.
Za manje od sat vremena stajala sam u redu za izlaz. Baku i djeda sam vidjela kod trake s prtljagom. Pozdravila sam ih, naravno na engleskom, jer se oni nisu ni potrudili naučiti hrvatski. Moji kovčezi su prolazili trakom te sam upozorila djeda da mi ih pomogne maknuti s trake. „Pa koliko ti to kovčega imaš Katarina?“ srdito me upitala baka. „Zar se ti negdje planiraš preseliti?“
Ošinula sam je pogledom i odgovorila: „To su stvari koje ću ostaviti tamo, bako. Ako si zaboravila ja ću se na moju žalost tamo školovati sljedeće tri i pol godine.“
Baka je bila uvrijeđena, ali se nije željela svađati zato što joj je djed uputio upozoravajući pogled. Potom mi se obratio: „Kako je prošao let, mila?“
On je jedini iz te obitelji bio ljubazan i drag prema meni. „U redu, hvala na pitanju“, odgovorila sam mu sa smiješkom na licu.
Djed je vozio kolica s mojim koferima prema autu. Zaustavio se ispred jednog crnog mercedesa. Bio je to jedan od novijih modela, pretpostavljam. Pomogla sam mu staviti kovčege u prtljažnik, a zatim sam sjela na stražnje sjedalo. Baka je počela kritizirati moju odjeću i ponašanje, ali ja je nisam imala volje slušati. Stavila sam slušalice iPoda u uši i nabila kapuljaču na glavu. Razbjesnila se, ali nije me bilo briga. Preživjet će to ona, ima više života nego mačka.
Moji baka i djed posjeduju kuću na periferiji Londona – daleko od gužve i dima. Djed ima svoju tvrtku u središtu Londona. Iskreno, ne znam čime se točno bave, ali nije mi ni pretjerano važno. Trenutno je u mirovini, a njegov drugi sin vodi tvrtku. Moj stric Sebastian je oduvijek bio protiv toga da se njegov brat odseli u Hrvatsku, kao i baka. Ali zapravo mu je bilo sasvim svejedno. Njegova žena Roselin također ne simpatizira moju majku zato što nije istog sloja kao i oni. Ja joj se također ne sviđam.
Vila mojih bake i djeda je čak veća od one mojih roditelja, a u njoj stanuju dvoje ljudi i posluga. Obitelj se okuplja za blagdane i ljetne praznike, ali i to je prilično rijetko. Meni je drago što se češće ne moram viđati sa svojom ludom rodbinom, inače bih i ja bila u potpunosti luda. Mrzim svog bratiće Joshepa i sestrični Bridget. Tako su pohlepni, umišljeni, sebični i arogantni! Iako smo svi približno jednako stari, potpuno smo različiti. Oni misle samo o novcu i moći, a Mike, May i ja to smatramo potpuno nebitnim.
Kada smo stigli jedna od bakinih pomoćnica nas je dočekala i uzela moje stvari od djeda. „Htjela bih se malo odmoriti, umorna sam od leta.“
„Slijedi Paolu, ona će ti odnijeti stvari u sobu“, rekao mi je djed. Zahvalila sam i počela se uspinjati stubama na kat.
Jako sam dobro znala gdje mi je soba. Kao i kod kuće, i ovdje je svaki član obitelji imao svoju sobu. Sve sobe su bile jednako uređene: krevet, ormar, noćni ormarić i mali stolić na kojemu je stajao televizor i dvd player.
Paola je stavila moje stvari na pod pored kreveta te je izašla iz sobe, za sobom zatvorivši vrata. Svalila sam se na krevet i neko vrijeme gledala u strop. „Kako sam umorna! Da mi je znat od čega?!“ promrmljala sam si u bradu. Izula sam tenisice, okrenula se na bok i zaspala.
Oko mene se nalazilo crnilo, čujem vrištanje mnogih ljudi. Što se događa? Odjednom, ni od kud se ispred mene pojavio sjajan bijeli krug. Došle su nove svjetlosti, crvena i crna. Sudarile su se. Crna svjetlost je jača, prevladava nad crvenom. Mogu vidjet sjenu žene duge kose, čujem njen hladan pobjednički smijeh. Netko vrišti… Što se zaboga događa?
„AAAAAAAAAAAAAAAAH!“ Naglo sam otvorila oči. To je bio moj vrisak, ne od nekog drugog, moj vrisak. Bila sam prestravljena. Drhtala sam, a lice mi je bilo obliveno znojem. „Što sam to pobogu sanjala?“ Kakve su ono svjetlosti? Zašto... „Saberi se Katarina, saberi se. Ne smiješ dozvolit da te jedna glupa mora toliko zabrinjava.“
Rukama sam obrisala lice. „Malo previše čitam knjige u kojima se spominje magija. Ona ne postoji.“
Ustala sam s kreveta i uzela torbicu koju sam odbacila kada sam došla. Izvadila sam mobitel iz nje. Prošlo je pola dva. Trebam nazvat roditelje da se ne zabrinu, ali prvo se trebam presvući. Otvorila sam prvi kofer koji mi je pao pod ruku te izvadila traperice i vestu. Na brzinu sam se presvukla, uzela jaknu i torbicu te se spustila u prizemlje.
Ušla sam u boravak koji je bio starinski uređen, ali lijep. Uzela sam telefon i otipkala kućni broj. Nakon što je nekoliko puta zazvonio, javio se Michael. „Hej Mike! Kako si? Šta radiš?“
„Pa bilo je vrijeme da se javiš seko! Ma ništa, sve po starom. Ti? Gnjavi te vještica?“
Iako je baka bila dobra prema njemu, Michaelu se nikada nije sviđala zato što je bila zlobna prema meni.
„Ko i obično, ovdje se ništa ne mijenja. Upravo sam se probudila, zato se nisam ranije javila.“ Smatrala sam najpametnijim zadržati moru za sebe. Zašto da Michaela gnjavim glupostima? „Gdje su mama i tata?“
„Otišli su s May u kino i McDonald's. Zvali su i mene, ali ne da mi se gledati neki crtić. Rađe sam ostao doma uz izgovor da ću čekati da nazoveš.“
„Da li se još uvijek ljute na mene?“
„Naravno da se ne ljute. Samo, sada je puno mirnije dok tebe nema. Iako bi ja radije da si ovdje. Koga ću sad zafrkavati?“
„Još uvijek imaš May.“
„Da, ali ona nije ti. nIti će te ikad moć nadomjestiti.“
„Hvala ti, Mike. Sada moram ići. Reci da sam zvala i ako žele razgovarat da me zvrcnu na mobitel.“
„Zašto da te zovu na mobitel?“
„Idem u grad. Baš imam volju za šopingom!“
„Tako treba! Za kaznu im potroši što više novaca.“
„Budem. Čujemo se, volim te braco!“
„Volim i ja tebe, bez obzira na sve.“
Kada se veza prekinula, otišla sam obavijestiti baku da idem, te da me ne čekaju s večerom. Ne bi to bila ona da nije počela gunđati. „Što? Već ideš? Pa još nisi ni došla kako treba!“
„Da, idem. Imaš što protiv? Da ostanem samo bi mi gunđala i prigovarala! E, pa neću ti pružiti to zadovoljstvo!“ Okrenula smo joj leđa i otišla iz kuće.
Dan je bio prohladan. Vjetar je snažno puhao, a kiša samo što se nije spustila. Prije izlaska sam zaboravila kišobran, ali više mi se nije dalo vraćati u kuću. Autobus je došao desetak minuta kasnije. Otac je razmijenio nešto novaca tako da sam kupila kartu do centra. Vožnja je protekla brzo. Slušajući glazbu, promatrala sam krajolik. Nakon četrdesetak minuta vožnje, izašla sam van.
Prošetala sam ulicama, ušla u nekoliko butika i kupila dvije lijepe veste i velike naušnice u obliku koluta. Kupila sam si pecivo u pekari jer sam bila užasno gladna. Kada sam napokon pogledala na sat već je prošlo sedam sati. Otišla sam na autobusnu stanicu. Kada sam ušla u bus, počela je padati kiša. „Mislim stvarno!“ promrmljala sam si u bradu. Kada sam izašla na svojoj stanici kiša je i dalje padala. Stavila sam si kapuljaču na glavu da se barem donekle zaštitim.
Vani je bio mrki mrak. Nebo su prekrivali crni oblaci. Nije bilo ni mjeseca ni zvijezda.
Od stanice do kuće je bilo oko dvadesetak minuta hoda. U susjedstvu su većinom bile vikendice, a ono malo ljudi što je tu živjelo bili su umirovljenici kao i moji baka i djed. Puteljak kojim sam išla bio je mračan, jedino ga je ponekad obasjao koji grom. Bila sam promočena od kože i tresla se od hladnoće iako nisam bila ni pet minuta na kiši.
Odjednom sam čula buku iz šume pored koje sam prolazila. Uhvatila me panika, kad sam se sjetila more koju sam imala. Nisam željela ući unutra. Zapravo nisam uopće bila tip osobe koja voli boraviti u prirodi. Ali nešto mu vuklo unutra.
Pokušala sam biti što tiša da čujem odakle dolazi buka. Stala sam i osluškivala. Buka je dopirala točno ispred mene. Polagano sam krenula. Odjednom, niodkuda, pojavio se snop svjetlosti. Plave svjetlosti!
„Pazi!“ upozorio me nepoznat muški glas. I prije nego sam shvatila, našla sam se na tlu, a netko je pao na mene. Čvrsto me privio uz sebe, a kada je plava svjetlost ponovno krenula prema nama, odbila se od nas. Bolje rečeno od neke vrste svjetlosnog štita koji nas je obgrlio. Kada je napadač shvatio da njih dvojca nisu sami, nestao je.
Uz pomoć svog spasitelja sam se digla s tla. Sada ne samo da sam bila mokra, već i puna blata. U mraku sam potražila torbicu i vrećicu koje su mi ispale kada sam pala. „Što je ovo bilo?“ upitala sam ga.
„Zaboravi, pravi se kao da se ništa nije dogodilo“, rekao mi je. „Sad ću te otpratiti do staze, da se ne izgubiš. Dalje možeš sama?“
Shvatila sam da je star otprilike kao i ja. Također je bio mokar i blatnjav. Stavio je kapuljaču na glavu, tako da mu kada je grom opet obasjao nebo nisam mogla vidjet lice. „Tko si ti zapravo?“
„Crni“, reče mi. „Pazi se, možda se vrate.“
Prije nego sam ga stigla pitati išta drugo, nestao je. Nestao mi je ravno pred očima! Kada sam se bolje ogledala oko sebe shvatila sam da sam nedaleko od kuće. Tko je on zapravo? pitala sam se.
Sada kada su svjetla bila u blizini jasno sam mogla vidjeti kako izgledam. „Baka će poluditi!“



komentiraj, 13

Kako sam dosad po komentarima vidjela, priča vam se svidjela - nekima više, drugima manje, ali sve je to pitanje vlastitog ukusa i izbora. Cijenim savjete koje sam dobila i planiram ih iskoristiti u budućnosti iako ću sada objavljivati izvornu verziju rukopisa. Puno vam hvala što ste svratili i ako vam nije problem savjetujte svojim prijateljima koji vole čitati da posjete moj blog. Svima jedna velika pusa, a sada evo drugog poglavlja :D


2. Konačna odluka


Moja obitelj je sklona običajima. Otac mi je podrijetlom Britanac te ima svoje običaje kojih se pridržavamo od kad znam za sebe. Najviše drži do toga da bi obitelj trebala zajedno objedovati, kao što je on radio sa svojim roditeljima. U našem slučaju je to malo komplicirano zato što mi roditelji rade u smjenama, ali trudimo se barem zajedno večerati.
Moj otac, Karl Mayer, je upoznao moju majku na studiju u Oxfordu. Mama mi je dobila stipendiju na nekom javnom natječaju. Tamo je upoznala mog oca u kojeg se zaljubila u drugoj godini i od tada su nerazdvojni. Netom nakon diplomiranja su se vjenčali. Poslije devet mjeseci je došao Michael, za dvije godine ja, a dvije godine nakon mene May. Za to vrijeme su živjeli s očevim roditeljima. Kada je May imala oko devet mjeseci morali smo se preseliti u Hrvatsku zato što se majčina majka razboljela. Otad živimo u okolici Zagreba. Otac mi radi u zagrebačkoj bolnici Rebro, a majka je pedijatrica. Tata ima četrdeset dvije godine, tople smeđe oči i neurednu kosu koju je Mike naslijedio od njega.
Spuštajući se u prizemlje, bila sam spremna na rat. Nisam mogla dopustiti da me pošalju u internat. To bi bio smak svijeta za mene. U blagavaonici su svi već bili za stolom. Bacila sam pogled na sat. Pet minuta do devetnaest sati. Hvala Bogu, ne kasnim.
Otac je, kao i obično, sjedio na čelu stola. Majka je sjedila njemu s lijeve strane. Pored nje je sjedila May. Ocu s desna je sjedio Mike. Kada je vidio da sam ušla, uputio mi je ohrabrujući osmijeh.
Znala sam da su roditelji pričali o mom današnjem ispadu. Sva sam se naježila. Pozdravila sam ih te sjela pored Michaela.
Sara, naša kućna pomoćnica, poslužila je večeru. Ona je obavljala kupnju, pospremala kuću, a kada bi padala kiša ili snijeg, vozila nas je u školu.
Za večeru smo imali lazanje i zelenu salatu te kolač od višanja. Majka se obratila Sari: „Možete ići. Ja ću se pobrinuti za ostalo Sara.“
„Hvala gospođo Mayer. Ugodan ostatak večeri i dobar tek“, reče zahvalno, a onda se vrati u kuhinju.
Neko smo vrijeme večerali u miru. Nisam dizala pogled s tanjura, ali mogla sam osjetiti poglede uprte u mene. Bilo bi mi puno lakše da su se derali na mene, kaznili me ili bilo što drugo, a ne da sjede u tišini i promatraju me. Kada sam završila s desertom, ustala sam i krenula prema vratima. No, tata me zaustavio: „Katarina, želim razgovarati s tobom. Idemo u radnu sobu.“
Molećivo sam pogledala Michaela, a on je samo neprimjetno kimnuo glavom govoreći mi da je sve u redu.
Bojala sam se. Što će mi reći? Hoće li se složiti s mamom? Dok su mi se mnogobrojna pitanja motala po glavi, našli smo se ispred radne sobe. Tata je sjeo za radni stol, a ja sam sjela nasuprot njemu u jedan od naslonjača.
Pogledom sam prešla sobu. Bila je manja od moje ili mi se to činilo s obzirom da je bila pretrpana stvarima. Na dva zida su se prostirale police pune knjiga. Masivan radni stol je bio na sredini sobe, a na njemu se nalazilo računalo. Preko puta radnog stola, između dvije police, je bio prozor koji je gledao na vrt.
Otac mi se obratio: „I? Planiraš li mi reći što se dogodilo danas u školi?“
Bio je razočaran, znala sam to. Po treći put tog dana počela sam pričati istu priču. Tata me pažljivo slušao, kao i obično, a kada sam završila nije mi ništa rekao. Samo je nastavio šutjeti, a pogled mu je bio zamišljen. Kako on nije ništa govorio, nisam ni ja, a onda je mama ušla u sobu.
Naš odnos je prilično zamršen. Od kad sam ušla u pubertet sve je krenulo nizbrdo. Naš odnos je svakim danom bivao sve gori, a ja se nisam potrudila da to promijenim. Više se nisam osjećala dobrodošlom u ovu obitelj. Volim te ljude, ali… Nekako nemam osjećaj za obitelj. S May i Michaelom se dobro slažem, ali mi smo više prijatelji nego braća.
Mama je za sobom zatvorila vrata, te je sjela na stolac pored moga. „Karl, jesi li razmislio o onome o čemu smo pričali?“ upitala ga je.
Htjela sam vrištati, ali sam se uspjela suzdržati. Postavila sam pitanje prije nego joj je uspio odgovoriti: „Poslat čete me u internat?“
„Ne znam, Marija. Stvarno nisam dosta pametan…“, odgovorio joj je.
Nisam mogla vjerovati! Razgovarali su o meni kao da se uopće ne nalazim u prostoriji! Ljutnja me u potpunosti obuzela, a suze su mi navrle na oči. Suze boli, bijesa i nemoći. Nisam se mogla suzdržati, ne više. „Ne možete mi to napraviti! Jednostavno, ne možete!“ Suze su mi se počele slijevat niz obraze, a ja ih nisam mogla zaustaviti. Sada su oboje gledali u mene.
„Suze te neće spasiti Katarina“, reče mi mama hladnim glasom. „Tvoje ponašanje je prešlo svaku granicu. Stvarno više ne znam što poduzeti s tobom, ali znam da to više ne mogu podnijeti! Sve smo ti dali, a ti nam tako vračaš?!“
Suze su mi još jače potekle, znala sam da je odlučeno i to me ubijalo. „Trudim se! Stvarno se trudim, ali jednostavno… jednostavno… ne mogu si pomoći! I kako to misliš sve smo ti dali a ti nam tako vračaš?! Pa ja sam vam kćer za Boga miloga!“
Sada se i tata uključio u svađu: „Dosta! Sada je stvarno dosta! Ne želim više čuti dernjavu!“ Obje smo naglo zašutjele. „Žao mi je Katarina, stvarno, ali mislim da je tako najbolje. Pogotovo zbog May. Ona sada ulazi u pubertet i moglo bi se dogoditi da te počne oponašati, a to ne bi bilo dobro. Poslat ću te u Wells, tamo ima jedan dobar internat. Već sutra ću nazvat ravnatelja da sve organiziramo. Ideš nakon nove godine.“
Pogledom sam prešla s jednog na drugog. Shvatila sam da je gotovo, nitko me ne može spasiti. Konačna odluka je donesena!


komentiraj, 8

Bok ljudi!

Odlučila sam otvoriti blog zato što sam napisala knjigu koju bih htjela izdati, ali kao i kod mnogih drugih stvari u našoj državi nisam dobila priliku. Ljudi kojima je to struka i kojima sam poslala e-mail su rekli da imam potencijala ali da bi se trebalo na knjizi još raditi s čime se slažem, ali kako mi ono ne žele pomoći oko toga odlučila sam se preuzeti stvar u svoje ruke.
Svaki tjedan ću na svom blogu objaviti po jedno poglavlje svoje knjige koja se zove "Katarina Mayer & princeza od Felixa". U knjizi se opisuje život i dogodovštine djevojke Katarine koja je poslana od svoje obitelji u Englesku gdje se školuje u internatu i tamo upoznaje tajanstvenog i zgodnog dečka. Što će se dalje dešavati otkrit ćete sami.
Htjela bi da ostavite iskrno mišljenje o onome što sam napisala zato što će mi to pomoći da se poboljšam.


Katarina Mayer & princeza od Felixa

1. Može li gore od ovoga?


„Vračaj se ovamo mlada damo!“ začujem ljutiti povik majke iz prizemlja. „Nisam završila s tobom! Katarina, spusti se nazad ili… „
Kada je bila na sredini rečenice, došla sam do stubišta i počela se spuštati.
Moja majka, Marija Mayer, je žena u kasnim tridesetima svijetle smeđe kose koja joj doseže do ramena i tamnih smeđih očiju. Općenito su bile blage, pune ljubavi i topline, ali u ovom trenutku su bile ljutite.
„Zašto si to opet napravila? Zašto se stalno moram svađati s tobom?“
„Nisam ja kriva! Glupan mi je htio zaključiti četiri iz matiše samo zato što imam jednu jedinicu iz vladanja, to nije fer!“
„Pa sama si kriva za to. Da naučiš obuzdati tu svoju narav, možda ne bi imala problema s vladanjem. A to nije prvi put da se svađaš s tim profesorom. Po svim pravilima može ti zaključiti četvorku!“
„Zar si ti gluha? Imam same petice iz usmenih i pismenih, najbolje znam matematiku u razredu, a on će mi zaključiti četiri? Da ne bi!“
„Katarina da si se odmah smirila! Tvoje ponašanje je prešlo sve granice! I to nije prvi puta. Nedavno si se posvađala s profesoricom iz engleskog, stalno radiš probleme sa učenicima… Mislim da bi bilo dosta! Umjesto da ostaviš dobar dojam na svoje nove profesore ti stvaraš same neprilike, a tvoje znanje te neće spasiti“
Bila sam ljuta i to jako. Ovako su izgledali dani od kad sam krenula u srednju školu. Idem u prvi razred opće gimnazije, te da budemo iskreni, mrzim sve što ima veze s njom. Uskoro će doći božićni praznici, a ja sam svim profesorima na crnoj listi zbog ponašanja.
„Ovo je treći puta ovaj mjesec da su me pozvali u školu, treći! Toliko ne idem mjesečno May i Michaelu zajedno u školu!“ nastavi majka.
May je moja mlađa trinaestogodišnja sestrica, a Michael moj sedamnaestogodišnji brat. I ono što je rekla bila ja čista istina. Ja sam crna ovca u obitelji, a oni anđelci.
Kada je shvatila da joj nemam što za reći, nastavila je: „O ovom već dulje vrijeme razmišljam, a sada sam shvatila da nemam drugog izbora. Žao mi je Katarina, ali nemam više opcija. Mogu te poslati ili u popravni dom ili u internat. A meni je draža druga opcija. Kada ti otac dođe razgovarat ćemo, ali mislim da je bolje da se pripremiš za odlazak. Razgovarala sam s tvojom razrednicom o tome. Ona također smatra da je tako najbolje.“
Imala sam osjećaj da mi je srce stalo, a sva krv nestala iz tijela. Kada je početni šok nestao, njegovo je mjesto zauzela ljutnja i želja za preživljavanjem. „Ne možeš mi to raditi!“ povikala sam. „Ne možeš… Ne smiješ me poslati u internat!“
Lice joj je postalo još tmurnije, a oči ledeno hlade. Nisam je prepoznavala. Tko je ova žena i što je učinila s mojom majkom?
„Ja sve mogu. Ja sam ti majka, a ti si moja kći. Ja određujem pravila, a ti ih poštuješ, tako to ide Katarina.“
„Mrzim te! Čuješ? Mrzim te iz dna duše!“
Sa suzama u očima sam otrčala u svoju sobu. Nisam se mogla sabrati. Suze su mi nezaustavljivo tekle niz obraze. Kada sam došla u sobu glasno sam zalupila vratima i okrenula ključ u bravi. Nisam željela s nikim razgovarati. Naslonila sam se leđima na vrata i obgrlila se oko struka. Nakon nekog vremena su mi noge popustile i svalila sam se na pod.
Moja soba je velika, s balkonom koji gleda na zapad, na stražnje dvorište koje je lijepo uređeno. Boja zidova mi je ljubičasta, jedna od mojih najdražih. Jedan zid je potpuno tamne, a ostali nježne ljubičaste boje. Pored vrat se nalazio trokrilni ormar s velikim ogledalom na srednjim vratima. Uz najtamniji zid se nalazio veliki krevet s baldahinom i do njega noćni ormarić, a preko puta kreveta je bio regal na kojem su bili LCD televizor, linija, mnoge knjige, slike i svjećice. Ispod prozora, kraj vrata koja su vodila na balkon bio je radni stol na kojem su bili laptop, svjetiljka i neke bilježnice te udžbenici za školu.
Bez imalo volje, digla sam se s kreveta i dovukla se do kreveta. Nastavila sam plakati, ali sam naposljetku ipak zaspala.
Probudilo me kucanje na vratima. Okrenula sam se da vidim koliko je sati. Budilica je vilim crvenim brojevima pokazivala sedamnaest i trideset. Podvukla sam jednu ruku pod glavu, ignorirajući kucanje.
„Keat, molim te otvori mi. Ja sam Michael.“
Pretpostavljala sam da je on, uvijek je bio on. Kad god bih ja napravila neku glupost saslušao bi me i dao mi savjet. Ali danas mi nije bilo da razgovora s njim, ovaj put je bilo drugačije. Nisam dobila kaznu ili tako nešto. Ne, ovaj put me šalju od kuće. Ovaj puta mi oduzimaju jedinu sreću u mome životu. Moju obitelj i Tinu, moju najbolju prijateljicu. Zar sam se stvarno tako loše ponijela? Zar sam stvarno to zaslužila?
Michael nije želio otići. „Odlazi!“, zaderala sam se na njega. „Ostavi me na miru!“
Ali kada si je Michael utuvio nešto u glavu nije želio odustati. „Seko daj mi otvori, pa koliko loše može biti da ne želiš razgovarati sa mnom?“
Voljela sam ga, jako sam ga voljela. Bio je tako dobar, drag, osjećajan, razuman… Ali nekad su me neke od tih osobina tako iritirale.
„Ne razumiješ. Niti ćeš razumjeti, Mike!“
„Pa, onda mi pomogni da shvatim“, odvratio je već pomalo ljut.
Nisam se željela posvađati i s njim, pa sam mu otišla otvoriti vrata. Prije nego je ušao ja sam već bila sklupčana na krevetu. Sjeo je pore mene i stavio ruku na moju nadlakticu.
Michael je moj dvije godine stariji brat. Ima uvijek razbarušenu smeđu kosu i bademaste smeđe oči s gustim trepavicama. U njima sam mogla vidjeti tugu i zabrinutost. Jako je zgodan, imam osjećaj da su sve kokoške iz mog razreda zaljubljene u njega, kao uglavnom i moja najbolja prijateljica Tina. Jako je visok i ima široka ramena, ali je i pametan. Ima super ocijene i igra košarku za školski tim. Sve u svemu, jako je popularan.
Neko smo vrijeme šutjeli, a onda me upitao: „Dobro, i što se dogodilo da je tako strašno i da to ne želiš podijeliti sa mnom?“
Nisam ga mogla pogledati u oči, jednostavno sam se bojala da će me se i on odreći, da ću ostati sama. Ali sam svejedno počela: kako sam se posvađala s profačem, ljutita mama, naša svađa, odlazak u internat, moja povrijeđenost i drzak odlazak.
Nisam mu mogla ništa prešutjeti ni da sam htjela. Od kada sam prozborila prvu riječ, sve ostale su dolazile jedna za drugom, bez moje volje a ja ih nisam imala ni volje ni snage zaustaviti. Kao uostalom ni suze koje su mi se počele opet slijevati niz obraze. Imala sam osjećaj da ću se raspasti na milijun komadića… Michael me zagrlio, a ja sam mu uzvratila čvrstim zagrljajem. Mrzio me gledati kako plačem.
Nakon nekog vremena prozborio je još me čvrsto držeći u zagrljaju: „Pa ne mogu to napraviti!“ Bio je ljut, čula sam mu to u glasu. „Mislim napravila si i gore stvari od male prepirke s profačem iz matiše, pa te nisu poslali u internat!“
„To je stvarno utješno“, sarkastično kažem. „Nije stvar u tome koliko je to loše. Očito je da je to kap koja je prelila čašu. I sada se više ništa ne može napraviti.“
„Probat ćemo. Ni May ni ja im nećemo dopustiti da te strpaju u neki ušljiv internat bez borbe.“
U ovom trenutku sam ga obožavala. Nije da ga obično ne obožavam, ali njegova potpora mi mnogo znači u ovom trenutku. Poljubila sam ga u obraz. „Puno ti hvala, braco. To mi puno znači, pogotovo u ovom trenutku.“
Slabašno se osmjehnuo, a ja sam znala da mu nije lako. Uvijek je stajao između dvije vatre – naših roditelja i mene.
Prekinula nas je zvonjava mog mobitela. „Halo?“
„Ej, Keat, Tina je. Zovem da čujem što se dogodilo? Kako su tvoji reagirali? Nije izgledalo baš najbolje kada te star vodila doma.“
Tina je moja najbolja prijateljica. Iskreno, da nje nema, već bih se odavno prebacila u drugu školu. Ona je slatka cura, malo niža od mojih metar šezdeset osam, s plavom kovrčavom kosom i velikim plavim očima. Vitka je, zabavna, pomalo sramežljiva, ali draga i pametna. Nije ni čudno što se sviđa Michaelu, samo što on ne želi poduzeti ništa u vezi toga kao uostalom ni Tina.
Vidjela sam da je Mike krenuo prema vratima pa sam odmaknula slušalicu od uha i zazvala ga. „Hvala ti, braco, stvarno. Nikad ti se neću moći odužit za ono što si napravio za mene.“
Nacerio se i odvratio mi: „Probaj se kloniti nevolja, to mi je dovoljno. Ne zaboravi na večeru.“Imala sam osjećaj da mi je htio još nešto reći, ali se zaustavio i otišao.
„Ma ništa, mama je poludjela. Želi me poslati u neki internat! Stvarno je sišla s uma!“ rečem joj ljutito.
„Ne mogu to napraviti! To jednostavno nije fer!“ pobuni se ona.
„Znam, Tina, znam. Mike je upravo bio tu, pričali smo i rekao je da će mi pomoći. Neće im dozvoliti da me pošalju pitaj Boga gdje, bez borbe!“
Pokušala sam zvučati samouvjereno, nisam željela da se i ona brine.
„Znam da tvoj brat neće dozvoliti tako nešto previše te voli.“
„Gledaj, sada moram ići, uskoro će večera. Ne želim im pružiti još jedan razlog da me se riješe.“
„Da, imaš pravo. Onda se vidimo sutra u školi? Moraš mi sve detaljno ispričati!“
Stvarno nisam voljela da se brine, u ovih par mjeseci koje se poznamo postale smo stvarno bliske. Gotovo poput sestara. Obje smo se osjećale kao autsajderice i to nas je približilo jednu drugoj. Bile smo kao dvije polovice koje su se našle i stvorile cjelinu. Ona mirna i sramežljiva, a ja živahna i otvorena. Od kad smo se našle jedna drugoj dajemo ravnotežu i snagu.
„Naravno, Tina. Sve ću ti ispričati, baj!“
„O.k. Ciao!“
Veza se prekinula. Ostala sam još malo stajati na mjestu, a potom sam duboko udahnula.
Sad ili nikad, Keat! Sad ili nikad…





komentiraj, 12

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Odlučila sam da ću si kao umjetničko ime uzeti Emperatriz, te me tako možete i zvati. Imam 17 godina i idem u treći razred srednje škole u Zagrebu. Živim u gradu pored Zagreba. Volim čitati (sve osim lektira) i pisati, slušati muziku, surfati internetom i družiti se s prijateljima. Za sebe bi rekla da sam otvorena, iskrena, dobra, znatiželjan, pomalo arogantna i umišljena..
e-mail: emperatriz001@gmail.com.


credits: image layout adapt