Evo mene opet nakon tjedan dana! xD Život mi posteje sve užurbaniji kako dani prolaze, ali to je oke... Bolje da se mogu posvetiti stvarima nego da umirem od dosade.
Za početak, subota je prošla dobro :) Stvarno sam dokazala da izlasci nisu za mene. Mislim zabavila sam se ja sa svojim curama i sve, ali nije da sad je to nešto bez čega ne bi mogla živjeti. Znate kako ima onih ljudi koji žive za vikend, da izađu i napiju se itd. Ne i ja.
Što se tiče mog rijetkog boravka na blogu probati ću to nadoknaditi i danas ili sutra ću pročitati vaše nove posteve i komentirati. Razlog zbog kojeg nisam puno na blogu je da učim ili čitam (trenutno sam se prebacila na povijesne ljubiće ^_^) i trenutno igram Lady popular - za one koji ne znaju igrica na netu, prilično zanimljiva ako se mene pita, link za one koji su zainteresirani (http://g.ladypopular.com.hr/profile.php?id=39026).
Htjela bi svima zahvaliti na podršci što se tiće objavljivanja knjige, jako puno mi znaći, ali još nisam imala nikakvog uspjeha. :( Ovi iz Algoritma su napisali da to nije "tip knjige" koji oni objavljuju. WTF? Pa sve knjige koje izađu u njihovoj nakladi su "takvog tipa". Ali oni gube, šta ću im ja.
Pa, to bi bilo to od mene za ovaj put. Samo da podsjetim za one koji vole čitati pjesme na desnoj strani bloga imate dvije moje pjesme - Crni anđeo & Takva sam ja. Pa uživajte.

9.Priča


Daniel me svake večeri vodio na poduku k profesorima. U početku je bilo jako teško. Pogotovo kada bih se trebala skoncentrirati da čujem više misli odjednom.
Margaret je mogla čitati misli, ali najviše od dvoje ili troje ljudi istovremeno i to na malenoj udaljenosti. Bolje je proricala budućnost. Zapravo riječ proricala je zvučala nekako amaterski. Ona je imala vizije događaja koji će se dogoditi u budućnosti.
Bill je koristio razne borilačke vještine u kombinaciji s magijom, njima je mogao udariti osobu koja se nalazila na udaljenosti od nekoliko kilometara.
Sa Joshom sam najmanje radila. Znala sam da je njegov element zemlja, ali ga nikad nisam vidjela da rabi magiju.
Zapravo, uopće nisam bila sigurna koje su moje moći. Dok sam vježbala s Billom i Danielom borilačke vještine pokazala sam veliku spretnost. Uz veliki trud sam mogla čuti misli na većim udaljenostima, ali me to jako iscrpljivalo. Ali još nikad nisam vidjela svoju moć, svoju pravu moć. Javila se samo jednom, onda kada sam trebala obraniti Daniela i sebe od Dermardovog napada u šumi, ali od tog događaja više je nikad nisam osjetila.
Nakon dva tjedna neprestanog vježbanja, više mi je bilo dosta gubljenja vremena. Za doručkom nam se (Ann, Mary, Susan i još nekolicini naših prijatelja) pridružio Daniel, kao i obično.
„Daniele, koja je svrha ovog vježbanja? I sami vidite da mi super ide…“, rekla sam mu tiho, tako da ostali ne čuju.
„A što bi ti htjela?“
„Pa, da više koristimo samu magiju“, zadnju riječ sam samo oblikova usnama.
„Razgovaraj o tome s Joshom, on je glavni što se tog djela tiče.“
„Šta ne misliš da bi već razgovarala s njim, ali kad ga nikad ne vidim! Molim te, pomozi mi! Tebe će saslušati…“
„Dobro, probat ću, ali ništa ne obećajem.“
„Hvala ti, pravo si srce!“
Osjećala sam se iscrpljeno. Svaki mišić u tijelu me bolio, ali sam bila sretna. S Billom sam radila kad god nam se ukazao slobodan trenutak, jer sam željela puno toga savladati. Ali mačevanje, karate i druge istočnjačke borilačke vještine su na mome tijelu ostavile traga.
Tog poslijepodneva sam se opet našla s Billom u dvorani. Naporno smo vježbali, te sam bila jako umorna kada sam došla u sobu.
Bio je petak te je više od polovice učenika otišlo svojim kućama, pa tako i Ann. Soba mi se činila praznom bez nje, već sam se bila navikla na njeno vedro raspoloženje. Otuširala sam se i presvukla te otišla na večeru. Bila sam toliko gladna da bi pojela i začinjeno kamenje.
Kako je cijelo naše društvo otišlo kućama, Daniel i ja smo za stolom sjedili sami.
„Znaš, uvijek te hoću pitati, ali nikako da se sjetim… Zašto ste vi zapravo ovdje? Mislim ovo nije vaš svijet.“
„U našem je svijetu rat, opća pomutnja. Moji roditelji su inzistirali da se maknem odande. Josh me treba čuvati od nevolja po naredbi mojih roditelja.“
„Aha, a od kud znate Margaret i Billa?“
„Našli smo se na putu i udružili. Oni traže nestalu princezu, jednu od dvije žive prijestolonasljednice kraljevstva Felix.“
„A što je s ovom drugom?“
„Ona je u rukama zle kraljice Gine koja želi preoteti kraljevstvo. Muči ju jer želi da joj preda krunu, a Alex to ne želi. Vjeruje da će se njena sestra vratiti i preuzeti kontrolu nad magičnim svijetom te poraziti Ginu kako je to proreknuto.“
„Što vi zapravo tražite?“
„Ovdje negdje u školi je skriven prolaz kojim su Riversonica i ostali izašli iz naše dimenzije. Mi ga trebamo naći i vratiti se nazad u kraljevstvo.“
„A Riversonica…“
Prekinuo me u pola rečenice: „Ako si gotova idemo negdje gdje ćemo imati mir i tišinu.“
Uzeli smo naše pladnjeve i odnijeli ih na hrpu. Izašli smo iz blagavaonice i popeli se na prvi kat. Sklonili smo se u jednu od soba za učenje.
Takvih soba je bilo nekoliko na ovom katu i sve su bile iste. U sobi je bila polica s knjigama koje su mogle koristiti za dodatne informacije o nekoj temi, radni stolovi, neki prazni, a neki s računalima te kauč i fotelja između kojih je bio stolić za kavu.
Sjeli smo na kauč. Neko je vrijeme bila tišina. Daniel je gledao ispred sebe, zamišljeno. Čak odsutno. Kao da je kopao po svojim sjećanjima tražeći prave riječi da mi sve ispriča. Nakon još malo razmišljanja započeo je priču.
„Kad sam bio mala bebe, počeo je rat. Moj otac se borio u ratu, veliki je ratnik i dobar borac. Tada se rodila i princeza od Felixa, malo poslije mene, možda pet mjeseci kasnije. Rat se odužio, bilo je mnogo žrtava, ali niti jedna se strana nije odlučila predati. Gina je očajnički željela kraljevstava Felix i Pulton, dva najveća i najjača kraljevstava u našoj dimenziji, zato je rat i počeo. Ona posjeduje moć tame i kraljica je Reyxa. Princeza Alexandra od Felixa imala je deset godina kada je oteta. Gina je zaposjela njezin dvorac, ubila joj roditelje, a nju je zatočila. Jedina koju nije našla je njezina novorođena sestra koja je netragom nestala. Gina muči Alex već gotovo šesnaest godina, ali ona ne popušta. Nikad nisam znao da postoji osoba s tako velikom snagom volje kao što je ona što je ima Alex.“
Zastao je, ali samo nakratko, jer je nastavio prije nego sam ga stigla išta pitati.
„Moja majka je naredila Joshu da me uzme i odvede što je dalje moguće. Nikada mi nije pričao kako smo završili na Zemlji. Na putu smo susreli Margaret i Billa te smo im se pridružili. Margaret je najbliža živuća rodbina koju imaju princeze. Nju i Billa je spojila zajednička zadaća te bi trebali biti prijatelji, ali su mnogo više od toga. To ti ja nisam rekao, jasno?!“
Nasmijali smo se. Zapravo Bill i Margaret su činili prilično zgodan par.
„Ta princeza… Je li živa?“
„Mislim da je. Margaret ne želi odustati od potrage za njom. Ne možemo naći prolaz da se vratimo nazad u našu dimenziju i probamo osloboditi Alex i pokušamo okončati rat. Ne možemo naći princezu… Beskorisni smo!“
„Niste, naći ćemo taj prolaz k vragu! Pa mora biti negdje!“
„Pregledali smo tolike nacrte škole i cijelu okolicu, nismo ništa našli!“
„Pogledat ćemo opet, sve će biti o.k.!“
Kada sam to rekla tuga me obuzela. Nisam željela da odu i da me ostave samu. Ne sada kada mi se počeo sviđati moj novi život. To nije fer! Tako mi se bilo teško rastati od svoje obitelji, a sada će otići i moji novi prijatelji. Nesvjesno sam počela plakati. Čvrsto sam obujmila Daniela oko struka. Bio je zbunjen. „Što se dogodilo? Zašto plačeš?“
„Pa, jednom kad nađete prolaz za svoj svijet, otići ćete, a ja ću opet ostati sama!“
„Joj, ludice jedna! Nećemo te ostaviti! Ja to nikad ne bi mogao! Mislim nemoj se umisliti znaš biti jako naporna i ponekad tupava, ali to meni nije bitno!“
Lupila sam ga rukom u trbuh. „Mogu s vama, znači?“
„Ako se do tada naučiš brinuti za sebe…“
Nasmijali smo se. Obožavala sam vrijeme koje smo provodili zajedno. Ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Pogledala sam na sat. „Sranje!“
Brzo sam ustala s kauča i pružila Danielu ruku da se ustane. „Pet do jedanaest, moramo u sobe!“
Trčećim korakom smo prošli hodnikom do stubišta, a onda preskakali tri stube odjednom. Kada smo došli do kata gdje su bile ženske spavaonice, nisam se zaustavljala već sam mu doviknula pozdrav preko ramena, a on je već bio na sredini stubišta. Kad sam ušla u sobu bilo je točno jedanaest.
Sljedeće jutro sam provela u nadoknađivanju gradiva. Kako sam cijelo svoje vrijeme trošila na vježbanje, zaboravila sam na moju primarnu dužnost, školu. Znala sam da bi mogla prepisati od drugih gledajući im u umove, ali nisam željela koristiti svoje moći za takvo što.
Istina znala sam ponekad baciti pogled u nečiji um, ali samo radi vježbe, a ne da bi nekome učinila bilo što zlobno. Uglavnom, sljedeći tjedan sam imala tri ispita koje za koje sam morala učiti. Baš sam se zadubila u knjigu iz povijesti kada mi je netko pokucao na vrata. S knjigom u ruci sam ih otvorila.
„Hej! Baš sam se pitao gdje si ti“, rekao mi je Daniel ulazeći u sobu. Uzeo mi je knjigu iz ruke i odložio ju je na radni stol. „Mislim da bi trebali ići na ručak.“
„Baš sam razmišljala o tome i zaključila sam da ću ostati u sobi, sama i učiti. Ne smijem zanemariti školu, a to upravo radim.“
„Joj zašto učiš kad ćeš i onako i ovako dobiti odličnu ocjenu. Idemo jesti, pa ćemo se naći s ostalima. Josh će doći.“
„Idem se presvući, pa idemo“, rekla sam mu krenuvši prema ormaru. Izvadila sa traperice i jedan od pulovera koje sam kupila u Londonu te sam se otišla presvući u kupaonicu.
Kada sam se vratila, Daniel je stajao ispred police s knjigama i gledao njihove naslove.
„Vidiš, nikada te nisam pitao odakle si, jer ove knjige nisu na engleskom.“
„Ja sam iz Hrvatske, ali otac mi je podrijetlom Britanac.“
„A što radiš ovdje? Daleko od obitelji?“
„Imala sam neke probleme u staroj školi, pa su me moji odlučili strpati u internat, ništa vrijedno spomena. Idemo?“
„Aha…“
Kada smo došli u blagavaonicu sjeli smo na naše uobičajeno mjesto.
„Daniele, mogu te nešto pitati?“
„Šta te muči?“
„Kako to da ja imam moći, a potječem sa Zemlje?“
Nakratko me samo zamišljeno promatrao, a potom je odgovorio: „I ovdje su prije živjeli vilenjaci, samo su zbog međusobnih ratova umrli. I Zemlja je nekoć davno bila planet pun magije, ali je ljudi nisu znali očuvati, jer nisu vjerovali.“
„Nisu vjerovali?“ upitah ga zbunjeno.
„Svako živo biće posjeduje mrvicu magija, ali jedino ako vjeruje u nju, može je koristiti. Naravno neće biti riječ o jakoj ili po život opasnoj magiji već o malim čarima za ljepši život, kako to neki nazivaju.“
„Ali nisi mi odgovorio na moje pitanje. Kako to da ja imam moći, prave pravcate moći?“
„Razgovarao sam o tome s ostalima, prije nego što si ih upoznala. Postoje dvije teorije. Prva je ta da si pripadnica naše dimenzije koja je došla ovdje kao i mi, iako baš u to ne vjerujem. A druga je teorija da si potomak jednih moćnih vilenjaka koji su svoju magiju prenijeli na tebe, što je po mome mišljenju vjerojatnije.“
Potomak moćnih vilenjaka? Da, možeš mislit! Ali s druge strane, prva mi se teorija činila još manje vjerojatnom. Nisam mogla zamisliti svoju baku kao vilu, a ni bilo koga drugoga.
„Ali, prvo sam sasvim sigurna da nije točno, jer da je stvarno tako zar ne misliš da bi mi moji nešto rekli?! A ova druga… Ne znam, jednostavno ne mogu zamisliti bilo koga iz svoje obitelji s magičnim sposobnostima“, rekla sam sliježući ramenima.
„Ne mora to biti nitko od generacija koje poznaješ. Magija je mogla kolati stoljećima u krvi tvoje obitelji, a da se realizirala tek kod tebe, to nema nikakve veze.“
„Onda, možda i jesi u pravu…“
Ostatak jela smo proveli razgovarajući o nastavi, a kada smo završili izašli smo iz škole i krenuli prema šumi. Hodali smo neko vrijeme da budemo sigurni da nas nitko nije vidio ili da nas netko ne prati. Kada smo došli do sigurne udaljenosti, Daniel nas je transportirao u kolibu.
Margaret, Josh i Bill su sjedili za stolom i pričali. Pozdravili smo se, a Daniel i ja smo sjeli na naša uobičajena mjesta. Margaret se smješkala, očito znajući o čemu se radi dok su Bill i Josh bili mirni i znatiželjni.
„O čemu se radi Daniele?“, upitao ga je Josh izravno.
„Mislim da bi bilo lijepo od tebe Josh da preuzmeš svoj dio i naučiš Katarinu koristiti svoju magiju. Stvarno joj dobro idu čitanje misli i borilačke vještine. Sada je došao red na tebe.“
Nisam shvaćala izraz na njegovom licu. Zagledala sam se u njegove tamno sive oči. Iako nisam namjeravala, ušla sam mu u um. Pojavila se moja slika. Prestrašena, blijeda, sa strahom u svojim neobičnim očima. Znala sam da me žalio, a mogla sam osjetit njegov strah i nedoumicu. Nije znao čini li pravu stvar i to me zaboljelo.
Odupirala sam se, već sam i onako previše vidjela. „Čega se toliko bojiš, Josh?“ upitala sam ga. Zbunjeno me pogledao, ali se nakon nekoliko sekundi pribrao, shvativši da sam mu ušla u um.
„Ne volim kada mi se prčka po mislima“, rekao je hladno.
„A ja ne volim dvoličnost. Što se tu može? Ne možemo imati sve, zar ne?“
„Valjda si u pravu. Lako je tebi reći. Ne moraš ti voditi brigu o sigurnosti četvero ljudi!“
„Oprosti, ali ja nikada nisam tražila zaštitu! Željela sam da mi pomognete naučiti koristiti moje moći, a to o sigurnosti si ti umislio. Do sada sam odlično pazila sama na sebe i sposobna sam i dalje to činiti!“
„Ne govori gluposti! Ti si samo dijete koje misli da je sve ovo igra! Nemaš pojma u što se upuštaš!“
„Znam u što se upuštam i znam da neće biti nimalo lako, ali moraš mi dati priliku! Zaslužila sam je. Moram i želim se znati obraniti od naših neprijatelja.“
„Oni nisu tvoji neprijatelji!“
„Aha, razmisli malo bolje! Riversonica nešto sumnja. Rekla je to i ostalima. Nervozni su zato što ne znaju što se događa, te čekaju samo malu naznaku da reagiraju. Zbunjuje ih to što smo se Daniel i ja tako zbližili kada je on toliko drugačiji od mene i te ne bi smio!“
„Josh, zašto je ne želiš podučavati? Nije ona ovo izabrala, a mi smo jedini koji joj u ovom trenutku možemo obučiti da se zna obraniti“, sada se u razgovor uključila Margaret.
„Moraš zanati da ako je mi odbacimo, a Zyrenica nešto sazna, pokušat će je pridobiti milom ili silom. I sam znaš da se ničega na boje“, kazao je Bill.
„Zar vas dvoje ne bi trebali tražiti princezu od Felixa?“, otresito im kaže.
„Za tvoju informaciju, i dalje je tražimo, ali nema nikakvih novosti.“
„Josh, ako je ti nećeš podučavati, ja ću!“ rekao je Daniel.
Nisam to više mogla podnijeti! Nisam željela da se svađaju zbog mene. Zašto izazovem probleme gdje god se pojavim? Zar mi je to u krvi, baš kao i magija?
Začepila sam uši rukama i proderala se: „DOSTA!!!“ Svi su naglo zašutjeli. „Dosta! Bilo bi stvarno dosta. Ne želim vas gledati kako se svađate oko mene… Svemu sam ja kriva… Da nisam ovdje, ništa od ovoga se ne bi događalo.“
Suze su mi potekle niz obraze. Nisam željela biti ondje. Ustala sam i potrčala u šumu.
„Čekaj! Katarina, čekaj me!“ čula sam Daniela kako viče za mnom, ali nisam stala. Željela sam biti sama i ne izazivati nikakve probleme. Bilo bi najbolje da sam mrtva!
Odjednom me nešto čvrsto primilo oko struka, te sam se strovalila na zemlju. „Pusti me, Daniele! Pusti me!“ viknula sam na njega, otimajući se rukama i nogama.
„Zar si stvarno mislila da ću te pustiti da sama lutaš šumom? Nikada ne bi našla izlaz, šta misliš zašto nas svaki put transportiram?“
„Ostavi me na miru! Zar ti nisam već dovoljno problema prouzročila?“
„Svaki dan, ne… Svaki sat s tobom predstavlja problem, ali ništa strašno! Nisi ti kriva zato što smo se posvađali, Josh je jedna ogromna budala!“
„Ne, ja definitivno nisam bila uzročnik vaše svađe!“ rekla sam mu sarkastično.
„Rekoh, Josh je budala. Malo se previše brine za svačiju sigurnost, pomalo je opsesivan. Samo, obećao je mojim roditeljima da će me paziti, a sada mora paziti i na tebe jer si nova u svemu ovome… To je za njega malo previše, pa sam mu rekao…“
„Ne želim znati koju si glupost izvalio! Poznat si po njima“, rekla sam bijesno, na što se on samo nasmijao.
„Pa sam mu ja rekao, da ću ja paziti na tebe, ako će te on podučavati. Onako i ovako smo stalno u blizini. U suprotnom bi ja uzeo mjesto za katedrom umjesto njega, a onda se on može brinuti koliko god hoće! Odmah je pristao“, rekao je zadovoljan sam sobom.
„Zar si tako loš učitelj?“
„Ne, samo volim raditi gluposti. A sada idemo nazad. Stići ćeš još nešto ponoviti ako i dalje imaš volje, a onda ćemo se spustiti na večeru i savršen kraj dana, malo magije.



komentiraj, 6

Došao je novi tjedan i nove muke - a meni definitivno nije najbolje započeo -.-". Barem se tješim da u subotu idem k frendici koja slavi 17. rođendan pa čemo se ludo provesti. Evo, samo da znate, poslala sam e-mail na desetak različitih adresa i javili su mi se samo iz jedne izdavačke kuće i to da nemaju dovoljno financijskih sredstava da si priušte još izdavanja knjiga. Čista koma . Gdje ovaj svijet vodi?! Ako nešto mrzim onda je to kad mi netko ne odgovara na poruku/mail, a pogotovo kada se radi o nečemu važnome.
Ahh... Današnji dan je stvarno bio usran i reći ću vam jednu stvar - >UVIJEK
"osjećaj" i u 99% slučajeva sam bila u pravu. Pa tako i danas, da sam više pažnje obračala na ono što osjećam, a manje na svoj razum koji mi je govorio da sam samo paranoična sada ne bi bila u ovoj gabuli u kojoj jesam! Eto, sada sam barem 100% sigurna da ću slijedeć put kad nešto "osijetim" obratiti pažnju na to iako se na kraju ispostavi da možnda nisam bila u pravu...
Još jedino što vam mogu reći je da sam se razočarala u jednu frendicu. U zadnje dvije i pol godine smo si bile super, s još dvije cure iz razreda. Sada ona hoda s dečkom iz razreda i krajem prošlog polugodišta se počela malo po malo udaljavati od nas tri. Sada kada je drugi ljudi iz razreda pitaju zašto se više ne družimo okrivljava nas - mi se više ne želimo družiti s njom. Počela je užasno lagati i padaju joj ocijne u školi. Žalim je. Žalim sve ljude koji zbog dečka/cure ostavljaju svoje prijatelje i stvari do kojih im je stalo. Kakav je to dečko/cura koji te tjera da se odričeš nečega do čega ti je stalo?! Ja stvarno ne znam i nikada si ne bi dopustila da mi netko 'naređuje'. Ali s druge strane možda je problem u meni. Možda sam ja ta koja je prezrela. Nikad neću znati...

To bi bilo to od mene za ovaj tjedan. Za kraj uživajte u 8. poglavlju!

8.Saveznica


„O.k. mislim da je došlo vrijeme za detaljno objašnjenje!“ rekla sam mu ljutito.
„Mislim da bi trebali ući“, rekao je krenuvši prema vratima.
U kolibi je svjetlo lagano treperilo. Kako je Daniel ušao unutra, meni nije ostalo ništa drugo već poći za njim.
Unutra kolibe se nalazio okrugli stol s pet stolica oko njega. Svjetlost koju sam vidjela kroz prozor dopirala je od kamina u kojem je pucketala vatra. Preko puta njemu je bila polica s knjigama. Došla sam do nje i pogledala naslove – svi su mi bili nepoznati kao i njihovi pisci. Pored police su se nalazila vrata koja su vodila u drugu prostoriju.
Ulazna vrata, koja sam zatvorila kada sam ušla, su se otvorila. U prostoriju su ušle tri osobe u crnim ogrtačima s kapuljačama na glavama. Moji strah je postao opipljiv, pa se uopće nisam čudila što ga je Daniel primijetio.
„Bez brige. To su moju prijatelji. Billa i Margaret znaš, a ovo je Josh Martinez.“ Svi su skinuli svoje kapuljače, a kada sam im vidjela lica još sam se više prestravila.
„Ali… Pa, to su naši profesori!“ jedva sam izgovorila.
„Znam, dopusti da ti objasnimo…“ Profesorica Stefferson mi se približila. „Draga, mi smo ti prijatelji, ne moraš se bojati.“ Bila je smirena i ljubazna, baš kao i na satu. Ostala dvojca profesora su sjela, Daniel također. Pozvao me da sjednem pored njega, što sam i učinila.
„Margaret, sjedni“, obratio joj se meni nepoznat profesor. Josh Martinez. „Znači ti si posebna djevojka o kojoj nam je pričao Daniel.“
Uputila sam mu zbunjen pogled. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa.
„Daniel tvrdi da imaš moći“, pojasnio mi je Martinez.
„Ja… Ne znam… Valjda…“ rekla sam sliježući ramenima.
„Josh, vidio sam kako me zaštitila od Dermardovog napada, a danas je čula Riversoničine misli…“
„Možeš ćuti misli? Baš kao i ja!“ uzbuđeno je rekla profesorica Stefferson.
„Vi svi imate magične sposobnosti?“ upitala sam ih.
„Naravno, u protivnom ne bi bili tu“, rekao mi je profesor McKain.
„Nisam mislio da itko, osim nas, ima magične sposobnosti…“ zamišljeno je rekao Martinez.
„Bilo bi najbolje da to provjerimo“, rekla je profesorica Stefferson.
„Kako to mislite provjeriti?“ upitala sam ju. Neće me valjda napasti, nisam ju željela ozlijediti ili sama biti ozlijeđena.
„Ništa ti ne brini, samo se skoncentriraj i otvori um. Pokušaj dokučiti o čemu razmišljam.“
Poslušala sam je, a da učinak bude bolji zatvorila sam oči. Pokušala sam usporiti otkucaje svog srca. Ispraznila sam um. Odjednom mi se u njemu stvorila slika.
Bila sam to ja na njenom prvom satu. Izgledala sam ljutito, kako sam se i osjećala, a onda se slika prebacila na Daniela. Bio je tako smiren, drugačiji. Naglo sam otvorila oči. Vidjela sam da me svi znatiželjno promatraju.
„I što si vidjela?“
„Sebe, na vašem prvom satu,a potom Daniela.“
„Djevojka može čitati misli i to dosta dobro. Početnicima općenito treba dugo da savladaju ulazak u nečiji um. Koliko dugo znaš da posjeduješ sposobnost čitanja misli?“
„Pa, oko par sati…“
„Par sati? Hoćeš reći da nikad prije nisi čitala misli?“
„Ne, do prije dva dana nisam znala da sam vještica.“ Na to su se svi nasmijali. „Što je?“
„Ma,… mi nismo vještaci. To zvuči zlobno. Mi smo vilenjaci“, rekao je McKain.
„Pa oprostite što sam nova u ovome. Ali i onako i ovako ja nisam iz istog mjesta kao vi tako da ne mora značiti da sam i ja vila. Zapravo meni se više sviđa vještica, daje bolji efekt!“ Opet su svi pali u smijeh.
„Dobro vještice Katarina. Sada samo jedna stvar, molim te da nam se dok smo sami obraćaš s ti. Inače ću se osjećati staro“, rekla je Margaret.
„O.k. iako mi je sve to čudno.“
„Dobro, sada kada smo se dogovorili oko nekih stvari, prijeđimo na pravila“, rekao je Josh.
On je bio najstariji od svih. Imao je oko četrdesetak godina, kratku smeđu kosu i kao dim sive oči. Izgledao je strogo i pomalo sam ga se bojala.
„Ne smiješ koristiti moći u školi ili bilo gdje drugdje, ne želimo da netko nastrada, a činjenica je da su moći početnika izvan kontrole što može dovesti do katastrofalnih posljedica. O ovom mjestu ne smiješ govoriti nikome, ali apsolutno nikome, čak ni mrtvacima. Pred Riversonicom, Dermardom, Zyrenicom i Kelsyem moraš se ponašati kao da nas ne poznaješ. Pogotovo pazi što misliš pred Zyrenicom, ona također može čitati misli. Svake večeri ćemo se ovdje nalaziti. Nećemo uvijek biti svi, da ne nastane pomutnja, ali moramo saznati kojim moćima raspolažeš te ih moramo ojačati. Pratiš me?“
„Aha, sve kužim iako sam zbunjena svime ovime… Ovom šašavom situacijom…“ pokušala sam se osmjehnuti, ali bezuspješno.
„Dobro, ali za početak samo pazi o čemu razmišljaš i kome što govoriš, jasno? Moraš paziti kako koristiš magiju, za dobro sviju. Bilo bi najbolje da je ne koristiš dok nisi uz jednog od nas, a to ne uključuje Daniela. On je nezreo. Molim te, daj mi reci, šta bi bilo da nema magijske sposobnosti, a da te vidjela u šumi?“
„Pa, o tome nećemo razmišljati zato što se to nije dogodilo. Sada bi bilo najbolje da krenemo jer će nas Riversonica ubiti ako zakasnimo.“ Pogledala sam na sat. Prošlo je deset. „Ideš ti?“
„Da idem. Znači vidimo se sutra nakon večere?“
„Da, ja ću te ovdje čekati. Daniele dovedeš je?“
„Naravno, Margaret. Laku noć svima!“
„Laku noć!“
„'Noć!“
Vani je bilo ledeno. Daniel me čvrsto primio za ruke. Opet sam osjetila strujanje zraka oko nas, a zatim nevidljivu silu koja me vuče. Kada sam otvorila oči mogla sam vidjeti svjetla škole, bili smo na rubu šume.
„Kako ti se sve ovo čini?“ upitao me.
„Zbunjujuće“, rekla sam posve sigurna. „Ne znam hoću li uopće noćas spavati.“
Prošli smo puteljkom do prednje strane škole i ušli na glavni ulaz. Te se počeli penjati stepenicama.
„Naravno da hoćeš ipak si ti vještica Katarina“, nasmijao se. „Od kud ti je samo to palo na pamet?!“
„Pa tehnički, mi nismo isti. Ja poznajem samo ovaj svijet, a ti dolaziš iz jednog potpunog drugačijeg.“
„Da, pa valjda je tako. Vidimo se sutra vještice!“
„Sad ćeš me stalno zezati zbog toga, ha?“
Malo je zastao te se počeo lupkati prstom po bradi praveći se da razmišlja. „Samo sljedećih nekoliko mjeseci.“
„'Noć!“ Rekla sam i odjurila niz hodnik do svoje sobe.
„Pa gdje si ti do sad?“ upitala me Ann. Sjedila je na krevetu s laptopom u krilu. „Zašto te Daniel tako dugo zadržao?“
„Ma, ništa važno. Zapričali smo se i zaboravili na vrijeme, to je sve.“
„Aha, moš' mislit! Ništa ti ja ne vjerujem“, viknula je kada sam zatvorila vrata kupaonice.
Otuširala sam se, obukla pidžamu i uzela svoj laptop u krevet. Provjerila sam poštu i visila malo na Internet. Negdje oko ponoći smo ugasile svjetla. Ann je i dalje pokušala izvući iz mene o čemu smo to Daniel i ja pričali, ali je na kraju ipak odustala.
Okrenula sam se prema zidu i zavukla ruku pod jastuk. Sada sam imala ono što sam oduvijek htjela, magijske sposobnosti! Moći. Ali, u tome nisam bila sama. Imala sam Daniela uz sebe. Osmjehnula sam se. Daniel! Znao je biti totalni kreten i majmun, ali je bio dobar… I zgodan!
Utonula sam u san s njegovim licem u mislima.


komentiraj, 9

Eto odnjela sam školskoj knjižničarki rukopis za Katarinu i rekla je da joj se sviđa (iako ona ne preferira takav žanr), ali mi je također sugerirala da bi trebala napraviti par promjena. Po njenom mišljenju trebala bi promjeniti tj. dodati neki uvod, tako da se ne ulazi direktno u radnju, također mi je predložila da poradim na karakterizaciji i produbim odnose među likovima, te da prebacim radnju u Hrvatsku. S prvim se definitivno ne slažem, ne volim dugačke opise i objašnjena, onda djelo odmah na početku izgleda dosado, ali ću se potruditi da poboljšam karakterizaciju i odnose među likovima. A što se tiče prbacivanja radnje, o tome već dulje vrijeme razmišljam iako se još ništa nisam konačno odlučila. Što vi mislite o tome?
Vidjela sam dosta komentara da vam je radnja slična Harry Potteru, priznajem da u 1. djelu tj. "Katarina Mayer i princeza od Felixa" ima dosta sličnosti s Harry Potterom, ali kad dođe drugi dio vidi se da je jedina sličnost u magiji. Jako cijenim J. K. Rowling kao i mnoge druge Britanske kao i Američke spisatljice i one su mi uzor i jednog dana bi ih htjela upoznati.
Također sam opet počela slati mailove u izdavačke kuće pa ćemo vidjeti što će biti ovaj put.
Za kraj bi vam htjela predložiti da kad uhvatite vremena pročitate ovu mangu
http://www.mangafox.com/manga/watashi_ni_xx_shinasai/ . Za one koji ne znaju manga je japanska vrsta stipa koji se čita od kraja prema početku, tj. s desna na lijevo. Meni je jako zabavna, a također iz nje sam dobila ideju da i sama svoju priču počnem objavljivati na blogu.
Do sljedećeg posta!

7. Novi prijatelj


Nisam željela čekati da dobijem neke odgovore. Čim je Riversonica izašla iz učionice, digla sam se sa stolice i otišla do Daniela. Nisam mogla ne primijetiti da izgleda predobro u uniformi, ali to nije smanjilo moj bijes.
„Mislim da je došlo vrijeme de mi daš neke odgovore!“, rekla sam mu.
„Možeš li glasnije? Mislim da te nisu čuli oni u Londonu!“, rekao mi je ljutito. Nisam znala zašto se ljutio. Ja sam ta koja se imala pravo ljutiti. „Pod ručkom ćemo pričati, nasamo.“
„Ali…“
„Pod ručkom, sami… Jasno?“
„Ubi se gade!“
Ljutito sam otišla do svog mjesta i bučno sjela. Ovo je bilo previše za jedan dan.
„Mislila sam da nikog ne poznaješ, ali očito sam se prevarila“, kaže mi Ann.
„I ja sam to isto mislila do prije sat vremena.“
„Što je napravio najzgodniji dečko u školi da te tako razljutio?“
„Ma nije bitno. Sada samo hoću dobiti neke odgovore od njega, a on me vuče za nos kao malog majmuna!“
„Pa, što god da je napravio, neka mu se Bog smiluje, jer ja ne bi htjela da tvoj bijes bude usmjeren prema meni.“
Jedva sam izdržala još tri sata. A kada je zvonila za kraj prvog djela nastave i početak ručka, bila sam toliko ljuta da sam mislila da ću nekoga tresnuti. Ispričala sam se djevojkama, pa su one same otišle na ručak.
Kada su svi izašli van, Daniel se digao sa svog mjesta. „I? Jesi iznenađena?“ upitao me zafrkantski.
Došla sam do njega, a znala sam da se u mojim očima vidi ljutnja. Osjećala sam toplinu koja mi struji tijelo. Bez imalo razmišljanja sam podigla ruku da ga udarim, ali bio je brži od mene. Presreo je moj napad koji je bio upućen njegovom licu, ali to nije bilo dovoljno za mene. Drugu ruku sam mu nabila u trbuh. Naglo je udahnuo zrak.
„Ti jedna budalo! Koji ti je bio vrag? Htio si da završim u bolnici? Da dobim infarkt? Gdje ti je bila pamet majmune?“ vikala sam na njega.
„Smiri se… Bože stvarno imaš dobar udarac... Sve je o.k. Sada ću ti sve objasniti kao što sam i obećao. Idemo jesti, među ljude, tako da me ne možeš opet udariti, a ja ću ti sve ispričati.“
„U redu“, rekla sam i otišla prema blagavaonici.
Kada smo uzeli jelo poveo me na drugi kraj blagavaone.
„A sada. Što se ovdje događa?“ upitala sam ga kad smo sjeli. „Zašto je Riversonica rekla da će otkriti sve o meni, a nitko na to nije reagirao?“
„Molim? Kada je to rekla?!“
„Prvi sat, nakon što te opomenula. Zar to nije rekla?“
„Ne, barem ne na glas.“
„Što bi sad to trebalo značiti? Hoćeš li prestati govoriti u šiframa i postat jasan?“
„Možda si to samo umislila…“
„Daniele, nisam ništa umislila! Sto posto sam sigurna u to. Kako da ti objasnim, a da ne miliš da sam luda?“
„Nisi luda, samo si upoznala svijet koji je mnogo drugačiji od onog kojeg poznaješ. Gledaj, ja nisam običan čovjek…“
„Da mi nisi rekao mislim da to nikad ne bi skužila, pogotovo nakon onoga čemu sam prosvjedočila“, rečem mu sarkastično kolutajući očima.
„Možeš me saslušati?“ Kada nisam ništa rekla nastavio je. „Ja nisam običan čovjek, u mome svijetu mi smo neka vrsta vilenjaka – samo bez šiljastih ušiju“, nasmijao se, a ja zajedno s njim.
„Koje ti moći imaš?“
„Svjetlo.“
„Ona čudovišta koja su te napala… Ima li ih još?“
„To je isti čovjek, on kontrolira led. I, da ima ih još.“
„Znaš tko je to?“
„Sve ćeš saznati danas. Možemo li se naći nakon večere?“
„Da, ali zar ne možeš sada dovršiti to što si počeo?“ Pogledala sam na sat. Imali smo manje od deset minuta do početka sata.
„Da, bilo bi vrijeme. Dermard će poludjeti.“
Otišli smo na sat. Dermard nam je držao sat engleskog, ali sam primijetila da prati svaki moj pokret, pa sam pazila što radim. Poslije engleskog je bio španjolski koji je predavala Margaret Stefferson. Činila se dragom i ljubaznom osobom. Imala je oko trideset godine, postepenu smeđu kosu koja joj je dosezala ispod ramena i maslinasto zelene oči. Svidjela mi se zato što je svima pomagala i stalno se smiješila.
Na kraju dana smo imali tjelesni. Profesor Bill McKain je imao između trideset i trideset pet godina, gustu plavu kosu i tamno plave oči. Čak bih ga mogla opisati kao slatkog. Također je bio dobrodušan i zabavan.
Nakon tjelesnog sam se vratila u sobu s Ann. Otuširala sam se i preobukla te napisala zadaću. Roditelji su me zvali da čuju kako je bilo u školi. Kada sam završila s razgovorom, otipkala sam mail Tini i otišla na večeru s djevojkama.
Daniel je kasnio na večeru. Kada je došao potražio me pogledom po blagavaonici. Mahnula sam mu, pa je došao do nas. Pozdravio je djevojke, a onda mi rekao: „Čekam te vani, kada završiš dođi.“ Potom je otišao pojesti svoju večeru.
„Što je ovo bilo?“ upitala me Ann.
„Nedovršeni poslovi“, rekla sam joj službeno. Vidjela sam kada je Daniel izašao iz blagavaonice, pa sam i ja otišla.
Stajao je u stražnjem dvorištu. „O.k. I kamo me vodiš?“
„Vidjet ćeš, moram te s nekim upoznati.“
„Sve u svoje vrijeme. Strpi se malo! Znaš ponekad si jako naporna.“
Uputila sam mu svoj najubojitiji pogled. „Želiš da ti slomim koje rebro?“
„Rađe ne bi. Kako ti se sviđa ovdje?“ upitao me krenuvši prema šumi.
„Nije tako loše, ali me nedostaju May, Michael i Tina.“
„Tko je Michael?“
„Moj stariji brat, May mi je sestra, a Tina najbolje prijateljica.“
„Aha, mislio sam da ti je dečko.“
„Ajme, ne. Oni se klone mene. Osim tebe, ti si svoja vrsta.“
„Zašto te se klone?“
„Zbog mog temperamenta.“
„Da, malo je zeznut, ali nisi tako loša.“
Nasmijala sam se. „Nemaš ti pojma, dragi moj. Ja takve kao ti jedem za doručak!“
Vani je bio mrak. Nebo je bilo crno, obasjano zvijezdama. Hladan vjetar puhao je noseći grane. Stresla sam se.
„Hoćeš da ti odmeo po jaknu?“ upitao me.
„Ne treba. Idemo već jednom… Gdje god me vodiš.“
Zašli smo u šumu. „Dobro, sada želim da mi vjeruješ, jasno?“
„Što izvodiš?“ upitala sam ga napeto.
„Vjeruj mi o.k.? Samo mi vjeruj. I čvrsto se drži.“
Osjetila sam kako me njegove ruke primaju za nadlaktice, potom je došlo čudno strujanje energije. Osjetila sam da me nešto vuče prema dolje. Što se događa? Primila sam se čvrsto za Danielove ruke.
Odjednom se sva ta energija izgubila, a ja sam ponovno osjećala tlo pod nogama. Opet smo bili u šumi.
„Što je ovo bilo?“ upitala sam ga. Okrenula sam se, a ispred mene se nalazila koliba.





komentiraj, 17

Drago mi je da vas je priča zaintrigirala. Meni osobno je serijala o Katarini Mayer puno bolji od moje druge knjige „Savez triju čarobnica“ iako ni ona nije loša. Odmah ću vam sada reči da vam neću otkriti ništa vezano za budući tijek radnje, tek smo na 6. od sveukupno 28. poglavlja priče i toliko će se stvari tijekom radnje promjeniti. Jedan od glavnih razloga za to je što ja osobno nikada nisam voljela unaprijed znati kraj priče, uvijek mi je draže ono iščekivanje i pogađanje tijekom čitanja. Što se tiče glavne junakinje – Katarina je u mnogo čemu slična meni samoj, ali ima i par stavari u kojima smo različite. Kao i ona i ja držim do obitelji, pravog prijateljstva, borbena sam, iskrena, pomalo arogantna i samouvjerena, volim čitati, sve bih učinila da su osobe koje volim na sigurnom... a to su tek djelovi nje same koliko i mene. Ali nije ona jedina u svaki lik, o kojem sam pisala ili koji sam zamislila, sam stavila djelić sebe i mislim da je to važno za svakog pisca. Ovo poglavlje je malo duže, možda jedno od najdužih u romanu. Prvotno sam ga mislila podjeliti na dva dijela ali sam odustala. Nadam se da ćete uživati. :D

6. Internat


Put je prošao ugodno. Djed mi je postavljao svakojaka pitanja o proteklih nekoliko mjeseci koje sam provela u Hrvatskoj nakon ljetnih praznika. Usput sam promatrala krajolik i slušala muziku na jedno uho.
Primijetila sam da nije potpuno prisutan u našem razgovoru. Kada sam mu odgovarala na pitanja bio je zadubljen u svoje misli, u potpunosti odsutan, a u očima mu se vidio oprez. Kao da se bojao da ne kaže nešto krivo. Nisam mogla a da se ne zapitam ima li to kakve veze s lančićem koji mi je dao. Koliko god sam se trudila ignorirati, i dalje sam osjećala toplinu na svojim prsima. Bilo je gotovo kao da se nešto nalazi unutar njega. Nešto živo.
Kada smo došli do ulaza u dvorište internata, vrata su bila zatvorena. Djed je spustio prozor da bi mogao razgovarati s čuvarom.
„Dobar dan! Kako Vam mogu pomoći?“ upitao nas je čuvar.
„Dobar dan. Doveo sam svoju unuku, Katarinu Mayer. Od sada bi se trebala školovati ovdje.“
„Katarina Mayer? Dajte da vidim… Da evo je na popisu učenika. Imate li neke dokumente da provjerim radi li se o točnoj osobi?“
Pružila sam djedu putovnicu, a on ju je dodao čuvaru. Kada ju je pogledao, vratio ju je.
„Izvolite ući. Ja ću nazvati u zbornicu da javim nekome da vas dočeka.“
„Hvala Vam. Ugodan ostatak dana.“
„Također.“
Otvorila se ograda i mi smo ušli unutra. Mogla sam jasno vidjeti zgradu. Bila je velika, čudnog nepravilnog oblika, a imala je pet katova. Vanjski zidovi su bili bijele boje u kombinaciji s crvenom ciglom koja je bila na kutovima. Škola je bila na povišenom, pa sam pretpostavila da se ispod nalazi garaža iako je parking bio ispred ulaza.
Kada smo izašli iz automobila jasno sam mogla vidjeti da je na ulazu, s unutarnje strane portir. Uto je izašla mrka žena crne kose i očiju, koja je očito bila sretnica za moj doček. Bila je prilično visoka, negdje oko metar sedamdeset osam i mršava. Kosa joj je padala niz ramena, ali je bila masna. Koža joj je bila bijela, kao kod porculanske lutkice. U kontrastu s crnom kosom i očima, je izgledala užasno. Gotovo mrtvo i to je bio razlog zašto sam je se prepala.
„Dobar dan!“ obratila nam se hladno. Taj glas je u meni probudio trnce, a koža mi se naježila. Odmah sam osjetila da joj neću biti po volji. Odzdravili smo joj.
„Ja sam profesorica Riverson i predajem geografiju. Dok si ovdje trebat ćeš se pridržavati nekog reda. Već sam jako dobro upoznata s tvojim ponašanjem, pa te odmah na početku upozoravam da to ovdje neće tako ići. Morat ćeš poštivati kućna pravila, jer ćeš u protivnom biti strogo kažnjena. Nakon jedanaest sati ne smiješ biti na hodnicima, a ponajmanje izvan zgrade. Doručak je u osam, a nastava počinje u devet. U jedan sata je ručak, a od dva do pet predvečer je nastava. Večera je u sedam, a između se rješavaju zadaće i uči. Ne smiješ kasniti.“
Žena je govorila tolikom brzinom da sam je jedva uspjela pohvatati. Ako će tako predavati, neću imati blage pojma.
„Nadalje, od kad počne nastava morat ćeš nositi školsku uniformu koja ti je ostavljena u sobi. U prizemlju zgrade su perilice rublja, te je tvoja zadaća da se brineš o svome rublju. Ako ideš negdje preko vikenda moraš se javiti nekom od profesora koji je dežuran taj dan. I prije nego izađeš moraš se potpisati na papir za izlaske. Izlasci su preko tjedna izričito zabranjeni. Je li to jasno, gospođice Mayer?“
„Da, naravno. Sve je jasno kao dan“, odvratila sam joj još pod dojmom. Djed je prekinuo tišinu.
„Možete li nam reći gdje je Katarinina soba da joj pomognem odnijeti stvari?“
„Da, još nešto. Na prvom su katu sobe za zabavu i učenje, na drugom učionice, na trećem sobe za djevojke, a na četvrtom za dječake. Peti kat je kat za profesore i upravu. Kada se spusti mrak djevojke nemaju što raditi na katu za dječake ni obrnuto, jasno?“
„Jasno, gospođo.“
„Tvoja soba je broj 58, ključ možeš dobiti u tajništvu. Dijeliš je s jednom djevojkom. Ovo je tvoj raspored. Svaki razred ima svoju učionicu i svi uvijek sjede na istom mjestu tvoje mjesto je u srednjem redu, druga klupa. Ima nekoliko posebnih učionica, ali o tome će te obavijestiti tvoji kolege.“
„Hvala Vam“, rekao je djed.
„Mislim da bi to bilo to. Ako bi me mogli ispričati, imam još posla. Nastava počinje u ponedjeljak, nemoj kasniti. Doviđenja!“
„Doviđenja, profesorice…“ Prije nego što sam uspjela dovršiti misao, ona je otišla. Pogledala sam djeda. Bio je zbunjen, kao i ja. Slegnula sam ramenima te otišla pomoć djedu izvadit stvari.
Soba je bila lijepo uređena. Uz ulazna vrata se nalazio ormar i krevet, a uz njega noćni ormarić. Na drugoj strani sobe su bila još jedna vrata, pretpostavljam da vode u kupaonicu. Pored tih vrata je bio ormar, krevet i noćni ormarić. Između dvoja vrata je stajao radni stol, a iznad njega su bile police na kojima su stajale stvari djevojke s kojom sam dijelila sobu. Na drugom kraju sobe, između kreveta, je bio još jedan radni stol iznad kojeg je bio prozor, a pored prozora su bile dvije police.
Djed je odložio moje stvari na pod. „Kakva je ono žena, za Boga miloga?“ upitao me, užasnut.
„Gora je od bake, a mislila sam da to nikad neću reći!“
„Ovdje je kao u zatvoru. Ne razumijem zašto su te poslali ovamo.“
„Zbog mog ponašanja. Bezobrazna sam, bahata, arogantna…“
„To nije istina.“
„Pa, ti i Michael jedini tako mislite, ali nema veze. Sada nema povratka.“
„To je to. Morao bih krenuti, već je dosta kasno. Sarah će se zabrinuti, znaš kakva je.“
Nisam željela da ode, ali sam se to potrudila sakriti. „Ma, znam, samo ti idi“, rekla sam mu sa smiješkom. Djed mi je uzvratio s osmijehom te me čvrsto zagrlio.
„Znam da hoćeš. Samo budi dobra i poštuj kućni red, to je najvažnije. Dobro?“
„Ne mogu reći da je o.k., ali mogu ti obećati da ću se truditi najbolje što znam i umijem.“
„To će biti dovoljno. Pazi na sebe.“
„Hoću. Pozdravi baku od mene, može?“
„Budem, iako to nije zaslužila. Vidimo se, srećo. Čuvaj se. Bok!“
„Želiš da te otpratim dolje?“
„Ma, nema potrebe! Imaš ti posla.“ Pokazao je rukom u smjeru mojih kovčega.
„Imam dovoljno vremena da se raspremim. Hvala Bogu da je ormar dovoljno velik!“
„Morao bih im reći da ti nabave novi…“
„Nema potrebe. Bit ću ja dobro. Vidimo se uskoro, djede!“
Stajala sam na vratima dok se nije spustio niz stepenice, a potom sam ušla i zatvorila vrata za sobom. Naslonila sam se na njih i promotrila sobu. Ovo je do sada moj dom.
Dani su brzo prošli. U internat sam došla u utorak, a sada je već bila subota. Zadnjih je dana uglavnom bilo kišovito, a vrijeme sam posvetila slaganju svojih stvari i razgledavanju internata. Nisam željela biti neorijentirana i zalutati negdje u ponedjeljak. U školi nije bilo mnogo učenika te je izgledala pusto. Dok sam slagala svoje stvari, pogledala sam malo po sobi. U ladici radnog stola koji je bio zauzet se nalazila bilježnica moje cimerice, Ann Parsell.
Moj ormar i krevet su bili do vrata, a radni stol ispod prozora. U ormaru sam na vješalici našla dvije uniforme. Crna suknja i sako, bijela košulja te crna kravata. Na dnu ormara u prostoru za cipela su bile crne kožnate cipele na petu visoku oko pet centimetara, imale su remenčić koji se vezao preko gležnja.
Subota je osvanula sunčana, ali prohladna. Odlučila sa iskoristiti dan da prošećem okolicom.
Internat se nalazio u šumi, nedaleko od grada, kroz koju se dolazilo do plaže i ljetnog kampa. Za promjenu mi je bilo drago udahnuti malo svježeg zraka. Od kad sam došla svaki dan sam se čula s roditeljima i dopisivala s Tinom preko facebooka. Bila je tužna zato što sam otišla, a ona je meni jako nedostajala kao i moja obitelj.
Nastava je počinjala prekosutra te nisam željela dopustiti tuzi da me omete. Morala sam biti skoncentrirana i pribrana. Nije me toliko brinulo gradivo, koliko novo okruženje. Novi ljudi, kako li ću se tu uklopiti?
„Ništa ne brini, samo budi ono što jesi“, rekao mi je Mike kad smo se zadnji put čuli.
Mrzila sam svoju staru, šminkersku gimnaziju, a u ovoj su bili sami bogataši koji su iznad običnog puka. Čovječe, ovdje se nose uniforme!
Ali to nije bila jedna stvar koja me trenutno zabrinjavala, more nikako da prestanu. Svaki puta su postajale sve stvarnije i izražajnije. Uz moju svakodnevnu moru, onu s bijeli krugom koji me proguta, nekoliko sam puta sanjala onaj događaj iz šume. Pokušala sam naći njihovo značenje na internetu, ali nisam našla ništa korisno.
Uz školu je postojao popločen put koji je vodio u njen stražnji dio. S desen strane škole je bio ulaz u podzemnu garažu, gdje su profesori ostavljali svoje automobile. Iza škole je bio bazen te velika terasa. U dvorištu su također bili tereni za nogomet, košarku i tenis. Jedino što je bilo odvojeno od škole bila je dvorana, čiji je ulaz bio ovdje u dvorištu.
Iza igrališta se prostirala šuma. Kako se ovdje nije imalo što vidjeti, zakoračila sam u nju. Zemlja je bila mokra od kiše koja je padala zadnjih nekoliko dana, te sam pazila gdje stajem, ali i da se ne udaljim previše od izlaza.
Jasno sam pred očima mogla vidjeti kako je završio moji posljednji odlazak u šumu, ali nije me bilo briga. Jednostavno sam ga ignorirala. Što sam u zadnje vrijeme često činila. Ignorirala sam osjećaj usamljenosti, ignorirala sam svoje more, sve…
Odjednom sam začula buku. „Ne opet!“, promrmljala sam si u bradu. Svatko s imalo pameti bi otišao od tamo trčećim korakom, ali ja nisam jedna od tih osoba. Kada sam imala pet godina naučila sam čitati. Od tada sam pročitala na tone knjiga, a većina je imala veze s magijom.
„Ovog mi puta nećeš pobjeći!“, začula sam siktaj. Bez razmišljanja sam slijedila odakle dolazi glas. Netko je jauknuo.
Ispred mene se našla malena čistina okružena drvećem. Dečko, možda nekoliko mjeseci stariji od mene, je ležao na tlu. Bio je građen poput sportaša. Imao je poludugu crnu kosu koja je bila razbarušena. Nisam mu vidjela lice, zato što je gledao prema drveću.
Skamenjeno sam stajala iza njega, u sjeni drveta. Sada kada sam bila ovdje nisam znala što da radim. Nije znao da sam iza, a ja nigdje nisam vidjela napadača. Mogla sam čuti jedino njegove korake u travi.
Začulo se smijuljenje. „Čini se da imamo društvo“, rekla je osoba u šumi.
Dečko koji je bio na podu naglo se okrenuo. Na njegovom prelijepom licu se vidio strah. Bademaste, blago ukošene morsko plave oči su mi govorile da idem, ali ja ih nisam slušala.
„Bježi! Idi što dalje odavde!“ Došla sam do njega pozorno motreći u sjene drveća. Pružila sam mu ruku da ustane. Pogledao me u oči i kada je napokon htio prihvatiti moju ruku već je bilo prekasno. Napadač ga je napao. Plava svjetlost mu je udarila o prsa, a on je odletio na drugu stranu proplanka. „Crni? Jesi li dobro?“ pohitala sam prema njemu.
„Ti si ili luda ili glupa! Idi dok tebe nije napao!“
„I da tebe ostavim, pa da te pojede za ručak? Nema šanse!“
Napadač je izašao na čistinu. Radilo se je o odrasloj osobi, ali nisam znala o kome točno. Na sebi je imao dugi crni plašt, a lice mu je sakrivala kapuljača.
„Kako dirljivo! Zar ćeš nedužnu ljudsku djevojku dovesti u opasnost? Zar su te tako učili tvoji roditelji?“ sarkastično je rekao Crnom.
Prije nego što mu je uopće dopustio da progovori, upro je ruku u mene. Znala sam što će se dogoditi, napast će me! Iz nje je izletjela plava svjetlost, sada mnogo jača.
Nisam željela tako umrijeti, ne danas, ne ovdje… Željela sam se pozdraviti s prijateljima, željela sam vidjeti Michaela i May, Tinu… Ne neću ovako umrijeti!, čvrsto sam odlučila. Moj nagon za preživljavanjem se javio. Prekrižila sam ruke ispred lica i zatvorila oči, da se barem nekako zaštitim, a u meni se nešto zapalilo. Osjećala sam vatru koja se razbuktala u mojim prsima, mome srcu.
Kako se ništa nije događalo, otvorila sam oči i pogledala napadača. Bio je iznenađen, a ja sam se osjećala zbunjeno.
Crni se brzo snašao te me povukao iza sebe u zaklon, iako nisam znala koje koristi od toga. Više nije imao svoj štit.
„Tako, dakle“, rekao je zakukuljeni. Napao nas je opet. Refleksno sam ispružila ruku preko Crnovog ramena. Plava svjetlost se odbila od crvenog štita. Mojeg crvenog štita! Kada je plavkasta svjetlost nestala, našeg napadača više nije bilo.
„Kako si to izvela?“, upitao me Crni.
„Stvarno ne znam“, rekla sam mu ustajući s tla. Bila sam zbunjena. Nisam ni primijetila da je Crni ustao. Neko smo vrijeme šutke hodali šumom. Prstima sam protrljala čelo, da razbistrim misli.
„Tko si ti zapravo?“ naglo sam ga upitala.
„Sve u svoje vrijeme. Što si ti radila u šumi?“
„Ti meni nećeš odgovorit na moje pitanje, a ja tebi moram odgovarat?!“
„Ne moraš. Samo me čudi kako se nisi okanila šume nakon zadnje nezgode. Većina ljudi bi se klonila tog mjesta neko vrijeme.“
„Misliš, u stilu, prepala? Naravno da nisam“, rekla sam ratoborno. Kako me taj čovjek mogao razljutiti u tako kratkom vremenu!
„Znaš, mislio sam da hoćeš. Nakon zadnjeg napada…“
„Što nakon zadnjeg napada? Bila sam malo iznenađena, što je realno!“
„Izgledala si uplašeno. Što uopće radiš ovdje?“
„Pa, tu idem u školu. Još smo na Zemlji, u Wellsu, zar ne?“
„Pa gdje bi bili?“
„Samo pitam. Nisam navikla viđati mitološka bića izvan knjiga i filmova, znaš?! A kad sad razmislim čini se da sam i ja sama mitološko biće, kako zabavno!“ kažem sarkastično. „A što ti radiš ovdje?“
„Rekao sam ti. Sve u svoje vrijeme. Daj mi dva dana, o.k.?“
„Uopće nisi fer! Ja sam tebi odgovorila na neka pitanja!“ ljutito sam viknula. Pogledala sam ga i shvatila da mi ništa neće reći sada. Ljutito sam uzdahnula. „Obećaješ?“
„Obećajem.“
Bili smo na izlazu iz šume. Pogledala sam na ručni sat. Ostalo mi je pola sata do ručka. Bacila sam pogled na svoju odjeću. Bila je blatnjava.
„Stvarno nemam sreće kad sam s tobom! Uvijek završim u blatu!“
„Trebaš pomoć?“
„Ne, snaći ću se. Sada moram ići, ali držim te za riječ. Imaš dva dana ili ću ja potražiti tebe.“
Uputila sam mu upozoravajući pogled te otrčala prema izlazu iz šume. Što sam brže mogla popela sam se u svoju sobu te zamijenila zaprljanu odjeću čistom. Potom sam se, opet trčeći, spustila u blagavaonicu. Bila sam sva zadihana, ali sam ipak stigla na vrijeme.
U subotu popodne je došla nekolicina učenika, te se sada mogao osjetiti život u internatu, ali velika većina njih je došla tijekom nedjelje. Bila sam u sobi i ponavljala gradivo kada su se vrata sobe otvorila.
Visoka, mršava djevojka je ušla u sobu. Imala je lijepo lice s punim usnama i velikim smeđim očima, a uokvirivala ga je kratka do ramena smeđa kosa s jednim plavim pramenom. Čelo su joj prekrivale nestašne šiške. Imala je tamniju put. Na sebi je imala traperice i svjetlo plavi pulover te raskopčan crni kaput do koljena, a na nogama crne čizme. Za sobom je vukla poveći kofer.
„Ah, imam društvo“, reče s jakim britanskim naglaskom.
Ustala sam sa stolice i došla do nje. „Da. Ja sam Katarina Mayer“, rekla sam joj pružajući ruku.
„Ja sam Ann. Ann Parsell. Drago mi je. Bilo je dosadno od kad se moja bivša cimerica ispisala.“
„Zašto se ispisala?“
„Starci su joj se rastali, a ona se preselila s majkom u Francusku.“
„Aj, to je bilo gadno.“
„Pa, ona je već navikla. To je bio treći muž njene majke“, reče slegnuvši ramenima. „Uglavnom, ovdje je tako dosadno, a ako si sam u sobi još je gore. Zato sam se razveselila kada su mi rekli da ću dobit cimericu.“
Ann je stavila kofer na krevet, skinula kaput i objesila ga u svoj ormar te izula čizme. Potom se bacila na raspakiravanje. „I, kada si došla?“
Kako se ona bavila svojim koferom, ja sam opet sjela za radni stol i počela pospremati knjige. „U utorak. Tada ovdje nije bilo ni žive duše.“
„Aha, većina učenika ide kući za praznike, rijetko tko ostaje. Ja ne bi mogla biti ovdje i preko praznika! Ovo je živi zatvor, u što ćeš se uostalom i sama uvjeriti. Samo jedan savjet, nemoj se zamjeriti Riversonici. Ona uvijek ima novake na piku.“
„Ona me dočekala. Čini se nekako mrskom, čak… ne mogu to ni opisati…“
„Budi strah u čovjeku, barem u većini nas. Priča se čak da je vještica, jer se oko nje osjeća zla aura“, kaže mi ozbiljno Ann.
„Ti vjeruješ u te stvari?“ Po pogledu koji mi je uputila znala sam da vjeruje ili barem ako je u pitanju Riversonica. „Ma daj, magija ne postoji!“
„Ako hoćeš vjeruj mi, a ako nećeš ne moraš. Samo ti kažem što se priča.“
„Hvala na upozorenju, imat ću ga na umu kad je sljedeći put sretnem.“
Ostatak dana je brzo prošao. Ann me upoznala s nekim od svojih prijatelja iz našeg razreda, ali i iz drugih razreda.
U ponedjeljak ujutro sam se probudila u sedam sati. Osjećala sam laganu nervozu, ali sam je zatomila. „Ann, budi se!“ rekla sam joj drmajući je. „Ann?!“
„Mmm? Što hoćeš? Pusti me da spavam!“
„Moraš se probuditi.“
„Koliko je sati?“
„Prošlo je sedam.“
„Ma daj! Još je zora. Odi ti u kupaonu prva, a kad završiš ići ću ja.“
Ostavila sam ju da spava te sam uzela svoju uniformu i cipele te otišla u kupaonu. Kada sam se vratila, dvadesetak minuta kasnije, Ann se dizala iz kreveta.
„Prava si spavalica!“
„A ti si ranoranilac pa možeš uzeti prva kupaonicu.“
Uzela je svoje stvari i otišla u kupaonicu, a ja sam složila krevet i stvari dok sam ju čekala. Morala sam nekoliko puta kucati na vrata kupaonice da je požurim. Kada je napokon izašla, uzela je svoju torbu te smo se trčeći spustile u blagavaonicu. Nisam htjela smetati njoj i njenim prijateljima, ali oni su inzistirali da im se od sada nadalje pridružim. Za stolom se pričalo o zimskim praznicima te ponovnom početku škole koji je svima bio mrzak.
Osjetila sam nečiji pogled na sebi te sam okrenula glavu. Pogledala sam oko sebe, ali nisam mogla odrediti tko. U blagavaonici je bilo toliko učenika da je bilo teško odrediti o kome se radilo. Tada sam se sjetila Anninog upozorenja. Pogledala sam prema profesorskom stolu. Riversonica je piljila u mene i pričala s profesorom do sebe, a on se mrštio.
Nisam znala ni jednog profesora osim nje, ali u jedno sam bila sigurna. Ako su svi profesori kao ona, nisam ih ni željela upoznati.
„Katarina?“ zazvala me Mary, jedna od Anninih prijateljica koja je imala sobu do naše. Bila je slatka cura, visoka nekih metar šezdeset, s kratkom plavom kosom i velikim plavim očima.
„Tko je ono pored Riversnoice?“ upitala sam ih.
„ Profesor Dermard. Predaje engleski i njemački, zašto?“
„Ma, ništa, samo pitam. Što si ono govorila?“
„Zanimalo me jesi li gotova da krenemo u razred?“
„Aha, idemo.“
Željela sam pobjeći odande, trebala sam razmisliti o svemu što se događalo. Uzela sam stvari i uputila se s djevojkama u razred.
Učionica je bila prostrana. Stavila sam stvari na svoju klupu. Ann je sjedila iza mene, a dvije klupe dalje u redu do vrata je bila Mary. Susan, djevojka koja je dijelila sobu s Mary, sjedila je u prvoj klupi u redu do prozora.
Djevojke su sjele oko mene i Ann te smo pričale do zvona. Zvono još nije utihnulo, a Riversonica je uletjela u učionicu. Svi su brzo posjedali na svoja mjesta. Mogla sam jasno vidjeti da je ljuta.
„Sjednite! Sjednite svi na svoja mjesta!“ Prešla sam pogledom učenike. Vrata su se otvorila.
„Oprostite što kasnim“, rekao je poznat glas. „Profesor McKain me trebao zbog natjecanja koje će se uskoro održati.“
Ta crna, razbarušena kosa… Te duboke tamnoplave oči koje te jednostavno vuku unutra… Taj glas…
„Gospodine Marshell, ovo vam je posljednji put. Jasno?“
„Naravno, profesorice. Hvala na razumijevanju.“
Prošao je kraj moje klupe da bi došao do svog mjesta, onog iza Ann.
„Daniele, pobjeda je naša u subotu?“ netko je tiho upitao.
„Naravno“, reče onaj glas.
Daniel, Daniel Marshell je Crni?! Crni je Daniel, ali kako? Tada mi je sinulo. Pa naravno da je učenik ove škole! Jedino učenici ove škole smiju biti na posjedu. Sve ću ti objasniti za dva dana…, rekao mi je. Gad! Platit će mi za ovo. O, da, hoće!
„Marshell! Ovo je zadnje upozorenje. Izbacit ću Vas sa sata!“ rekla mu je oštro Riversonica.
Tada je mene probola pogledom, a u crnim očima je na stotinku zasjala mržnja. „Otkrit ću ja sve tvoje tajne Katarina Mayer… Sve do zadnje sitnice, od mene ništa ne možeš sakriti…“
Odmaknula sam pogled od njenih očiju. Svi su bili smireni, kao da se upravo ništa neobično nije dogodilo. Lijeva ruka mi je bila u krilu, skupljena u šaku. Mogla sam osjetiti da je nešto u njoj iako ja nisam ništa tamo stavila. Papirić?!
Pazi je se, opasna je. D

Zbunjeno sam gledala u papirić, zatim sam ga zgužvala i stavila u pernicu. Mogla sam osjetiti ljutnju kako mi struji tijelom. Ovakve stvari su razbuktavala moj karakter.
Mislim da je došlo vrijeme za naplatu dugova, Crni. To jest, Daniel Marshell.


komentiraj, 9

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Odlučila sam da ću si kao umjetničko ime uzeti Emperatriz, te me tako možete i zvati. Imam 17 godina i idem u treći razred srednje škole u Zagrebu. Živim u gradu pored Zagreba. Volim čitati (sve osim lektira) i pisati, slušati muziku, surfati internetom i družiti se s prijateljima. Za sebe bi rekla da sam otvorena, iskrena, dobra, znatiželjan, pomalo arogantna i umišljena..
e-mail: emperatriz001@gmail.com.


credits: image layout adapt