Sitničarenje

Nova ja

Prvi blog. Prvi post. Možda i zadnji, a možda i ne. Ovisi. Želim si pružiti jednu novu terapiju, a neki dan, kad sam stvarno bila loše volje uzela sam bilježnicu i pisala. Ružne riječi, ljutnju i bijes, jer sam se tako tada osjećala. Ali mi je pomoglo. I eto idem probati i ja. Svi pišu o svemu, pa idem i ja. Ekran, papir sve trpi... A moram se riješiti i viška vremena koji trenutno imam.
Uglavnom, neki dan sam dala otkaz. Ništa novo, vjerujem. Ni prva ni zadnja. Međutim, ja sam ziheraš, igračica po pravilima. Tako da sam u današnje nesigurno vrijeme odlučno zatvorila vrata za sobom i rekla ne želim više biti nesretna. Sjedila 8 sati, šutila, radila i gutala. Uostalom kao i većina ljudi danas. Kad sam odlazila kaže mi kolegica "Čestitam na hrabrosti! Ja ju još nemam." O tome sam razmišljala svih 45 minuta vožnje do kuće. Hrabrost ili ludost. Vrijeme će pokazati, budući da živim u maloj sredini gdje posla nema (ukoliko nisi dijete lokalnog moćnika), pogotovo za nekoga srednje životne dobi. Ali, odlučila sam biti sretna. Ne želim više provoditi 8 sati svoga vremena tamo gdje ne želim biti, s ljudima koje slabo poznam, a i ono što sam upoznala od njih nije mi se svidjelo. Ne želim glumiti osmjeh, a trpjeti samo bol u leđima od noža koji redovno zabadaju...
U stvari, nisam još odlučila što ću. Mislim si dati vremena pa onda odlučiti. I nadati se da do tad neću krepati od gladi. Za sada znam za sigurno da sam odlučno zatvorila jedna vrata za sobom i odškrinula nova vrata, novoga života. Nemam pojma što mi nose dani predamnom, ali mislim da sam napokon od onog uplašenog maloga mišića postala mala hrabrica!
I tako, eto, krećem i ja u jednu novu životnu avanturu. Sretna i vesela. I optimistična!