02.01.2007., utorak
Slatka vuna i šareni lampioni
|
Mislila sam da neću pisati post o Novoj godini, ali hoću, i to u stanju krajnje neispavanosti i bunila, tako da ću ovaj put preskočiti književnoreferencijalne pizdarije i ostala preseravanja. Trenutačno sam više tijelo, a manje mozak. Ako mjerim 2006. prema mjerilima koja kažu da ne valja godina u kojoj se nisi smijao i nisi plakao – onda mi je ta godina tobože valjala, kao što mi je trebala valjati svaka dosad, jer nijedna nije prošla bez ljutog ridanja i luđačkog smijeha. Ali 2006. neću zapamtiti po nekom velikom dobru i zato molim 2007. da zanemari klišeje, zajebe priču o širokoj lepezi emocija i bude prva godina u kojoj ću - ako već moram plakati - liti samo suze radosnice. Ili da bar bude godina u kojoj će biti daleko više smijeha nego suza. Pritom je molim da uzme u obzir da sam je dočekala neumorno plešući. Kad se zatvorim u kuću, živim očajno dosadno, sve nešto kuckam i čitam u zapećku, ali zato – kad se pustim s lanca, potpuno se raspametim i ne idem kući dok se sva šminka ne razmaže, dok se ne upale fajrunt-svjetla i dok me odnekle ne pometu metlom. Zato, hvala mom dragom prijatelju domaćinu što me nije jučer pomeo iz stana, nego me pustio da plešem dok mi noge nisu odrvenjele. I... Kad kažem da sam dočekala novu godinu plešući, to znači: da sam plesala kao da drugi prvi neće postojati, da sam bez utjecaja halucinogena imala dojam da letim i da sam se rasprsnula na tisuće komadića kao novogodišnja raketa nad gradom. Is there no way out of the mind? Pitala je Sylvia. Postoji jedan way, Sylvia. Glazba. Jučer sam imala dojam da, prije negoli krenem kući, ne mogu uzeti samo svoj kaput i šeširić, nego da prvo moram pokupiti sve te tisuće i tisuće djelića same sebe koji su se razletjeli na sve strane. I tako sam, iznova sastavljena, izašla u, da ga jebeš, nekakvo drukčije - dvijetisućesedmično jutro. Kao da su se i drugi, osim mene, te noći rasprsnuli na komadiće i da su neki od tih djelića pobjegli kroz prozore i odlepršali u novogodišnji zrak. (Možda bismo onu jednadžbu o suzama i smijehu trebali zamijeniti pitanjem: Koliko si se puta protekle godine rastavio i sastavio?) Molim dragu prijateljicu L. da mi oprosti ako sam zabrazdila u patetiku. Ona zna koliko je dotična mrska i meni, ali novogodišnja noć mora biti eurovizijski sladunjava po defaultu. Novogodišnja noć i prvi prvi moraju biti slatka vuna i šareni lampiončić svega čemu se nadamo. Ja se nadam da će ona najbolja ja koja zasad postoji samo u mojoj glavi u 2007. napokon zaživjeti i u stvarnom životu. Nadam se da ću živjeti više u skladu sa saznanjem da su ljudi puno važniji od knjiga i da ću manje gurati nos u romane, a više u tuđa posla. Nadam se da ću utažiti pretjeranu glad za punoplućnim životom tako što ću izvesti operativni zahvat na 3 od svojih 7 želuca i tako bar donekle omamiti crve što su mi se trajno nastanili u guzici. Nadam se da ću se rasprsnuti na djeliće, razletjeti se kao pirotehnička naprava i opet se sastaviti - bar još deset puta do 2008. Nadam se da ću biti jača, da ću biti boljim osloncem onima koje volim, da ću biti manje neurotična, manje ekstremna i dovoljno normalna da iz ormarića za lijekove bacim u smeće svoje kemijske emocionalne štake. Nadam se da ću se manje bojati života koji toliko volim. To jest, da ću se manje bojati smrti, koja mi ne dopušta da taj život iskoristim onako kako želim. U ovoj ću godini navršiti 29 (!), ali nadam se da ću ipak uspjeti izbjeći guranje glave u rernu, ma koliko voljela Sylviju. Sretna vam 2007. Nadam se da smo svi (pa i oni koji nisu slavili) imali razloga za slavlje. |
