24.10.2006., utorak
Blini na rubu pameti + u raljama života
|
Suvremena književnost ne mora, zaboga, biti samo o tome kako je teško pisati suvremenu književnost. Tako je nešto rekao John Fowles. Predmnijevam da isto vrijedi i za blog, ali ovaj me put baš briga. Razloga za dugu šutnju imam nekoliko i ne znam koji je važniji od kojeg: 1. Ja sam onaj čovjek iz priče koji je išao s magarcem i dječakom na sajam. Onaj koji je slušao što mu govore drugi ljudi, zbog čega je na magarcu malo jahao on, malo dječak, malo su njih dvojica nosili magarca i na kraju nitko nije bio zadovoljan – ni taj čovjek, ni magarac, ni ljudi. Magarac je čak, štoviše, možda i krepucnuo. Ja nemam magarca, ali zato sam dobivala naputke čitatelja u ovom stilu: Draga Blini, zajebi to svoje prevođenje, književnost, trla baba lan. Daj malo piši kaj misliš o pimpecima i sisama. Ili: Blini, kreni pravim putem, putem istine, vjere itd. Zaboravi pimpeke i sise. No odlučila sam da me takvi komentatori neće obeshrabriti u mojim literarnim blog-nastojanjima. Uvjerena sam da su svi velikani dobivali takva pisma. Čuj, Lave, super ti je sve to o ratu, političkoj situaciji u Rusiji, Vronskom itd., ali daj malo napiši šta misliš o pimpeku i sisama. Lako za Anine oči, kosu i tako to. Nas zanima je li joj dupe bilo ko jabuka. Jedini je problem što Lav nije bio dovoljno promućuran da te savjete posluša i zato mu djela i jesu tako dosadna. Ja trenutačno nisam raspoložena za pisanje o sisama, ali potrudit ću se da ih tu i tamo ubacim u tekst, pa će nam možda svima skupa u životu biti zanimljivije. 2. Ako RTL uvede emisiju Mijenjam posao, ja ću se prijaviti. Ne moram umakati u čaj taj već razmrvljeni i ofucani Proustov kolačić da bih počela razmišljati o protjecanju vremena i o tome kako ga tratim prevodeći emisije poput Zvijezde ekstra ("Pet najboljih haljina Britney Spears! Pet najboljih haljina Sare Kljuse Parker!"), zbog kojih dobivam poriv da pustim bradu, odem na obuku kod Bin Ladena i napadnem sve ljude koji su sudjelovali u stvaranju te vrste programa. Tu sam emisiju, inače, svojedobno odbila nastaviti prevoditi budući da sam ionako već prilično prolupala, a emisije o Zvijezdama vrlo bi lako mogle porazbijati i ono malo preostalih nepolupanih lončića moga uma. Zato su mi sad udijelili emisiju o forenzičarima u kojoj ljudi nalaze odrubljene glave u sudoperima. Moto mojih poslodavaca valjda glasi: Kad nisi htjela haljine, eto ti onda glave u sudoperima. 3. Jeste li čuli ono da ako vas posere golub, to donosi sreću? (Ne znam kako da bolje oblikujem ovu rečenicu i neću se ni truditi zbog dolje navedenih razloga.) Naime, ja sam prije tjedan dana krenula u centar grada kupiti karte za avion ne bih li se konačno nakon brojnih odgađanja otputila u Švicarsku i tamo se napokon združila sa Svatoplukom (kojeg sve više iz neobjašnjivih razloga imam potrebu zvati Muncimir), što bi bilo od opće koristi čak i za blog, jer ja ne bih više bila čangrizava i mučaljiva. A onda mi je u Importaneu neka ljubazna gospođa dala do znanja da me nešto "malo zmazalo". To nešto je, dakako, bila ptica, koja me, dakako, posrala po hlačama. Sutradan sam otišla na aerodrom. Let je otkazan jer se avion zabio u agregat. Na idućim letovima više nije bilo mjesta. Vratila sam se kući. Dobila čudnovatu upalu uha od koje me boljelo sve osim uha i sad pijem antibiotike. U Novom Zagrebu, ne u romanskoj Švicarskoj. Toliko o tome da je golubovo govno vjesnik iznimne sreće. 4. Zbog poremećenog uha i uma nisam baš u stanju sjediti pred kompjutorom i raditi, pa sam odlučila iz trećeg pokušaja pročitati slavni roman Uliks. Smatrala sam da sam prva dva puta bila osuđena na neuspjeh jer sam Uliks pokušala pročitati na engleskom. No ovaj sam ga put krenula čitati u hrvatskom prijevodu. I stala na 50. stranici. Ja znam da je to pametna knjiga i da je sramota što imam diplomu iz engleske književnosti, a da nisam pročitala Uliks. Ali dok ga čitam, ne mogu a da se svako toliko ne priupitam Čemu?. Prva dva poglavlja nisam bogzna što razumjela, a treće me dotuklo. Stephen Dedalus (koji mi je bio potpuno razumljiv i čak zanimljiv u Portretu umjetnika iz mladosti) šeće plažom i iz stranice u stranicu laprda o nekim Ircima, pojavama i stvarima o kojima ja nemam pojma. Kako da pročitam 500 stranica tog (BRILJANTNOG!) laprdanja krcatog referencama koje ne razumijem? I zašto? Samo zato da bih mogla mirne duše reći da sam ih pročitala? Zato što je to jedna od onih knjiga koje vole pametni ljudi što razumiju književnost? Što bi tek onda bilo da sam se latila Finneganova bdijenja za koje je James rekao da ga čitatelj treba čitati bar onoliko dugo koliko ga je on pisao (17 godina)? Dragi Jamese, Proustov mi se kolačić mrvi u rukama iz sekunde u sekundu - život je prekratak čak i za Uliksa. Vratila sam knjigu na policu, označivši je markerom (ti markeri koji strše iz knjiga na mojim policama puno iskrenije od mene govore o tome koje su mi knjige bile dosadne) i pomirila se s neugodnom činjenicom da je meni osobno (a pogotovo dok ležim u krevetu s upalom uha – s parom sisa, ali bez pimpeka) Hornbyjev Hi-Fi puno zanimljiviji od Uliksa. |
