19.08.2006., subota
Post koji je juha ne zaslužuje imati naslov
|
Eto mene opet (privremeno) u gradu ljubaviii ispod Sljemenaaa... Opet sam s putovanja došla puna dojmova i bogatija životnim iskustvom, koje ću - umjesto da pišem smislen post o nekoj univerzalnoj temi zbog koje se svi noću prevrćemo po krevetu - i ovaj put podijeliti s vama. Inače sam razmišljala da bi bio red i krajnji čas da se posvetim nečem općenitijem, nekom makropitanju svekolike važnosti, ali i ovaj su put prevagnule teme kao recimo: košara za prljavi veš, ili nepoznata izraslina u nosu. Pošto sam sklonija digresijama neg Tristram Shandy (kojem u autobiografiji treba pregršt poglavlja da uopće stigne do vlastitog rođenja), a znam i da kiptite od želje da se što prije nahranite novim mrvicama mudrosti kakvima inače vrvi ovaj blog, neću više mlatit oko grmova, neg prelazim na stvar: 1. Nemojte započinjat kohabitaciju s osobom kojoj je profesija filozof ako ne želite da jednog dana ozarena lica uđe u stan i veselo klikne: Kupio sam hamper! (koji, uzgred budi rečeno, ni ja ni on ne znamo imenovat na materinjim jezicima – spremnik/košara za prljavo rublje? A U francuski se ne bi' štela mešat), na što vi podižete pogled s prijevoda i kažete: A zašto onda u ruci držiš tu kantu za smeće? Mislim, ja znam da je sve relativno, da bitak fluktuira i da možda ne postojimo ni taj hamper ni ja, ali u ovoj dimenziji stvarnosti u kojoj smo se zatekli dotični je hamper mišje siv i ima poklopac s onim malim pokretnim vratašcima, pa možda taj nesretni hamper u bitku u kojem bivstvuje ipak stremi tome da bude... kanta za smeće. S druge strane, život s filozofom oplemenit će vas u mnogim drugim pogledima. Recimo, vozeći se s Filozofom u autobusu, našla sam se suočena s izjavom kako smo zatvoreni u kutijici na kotačima koja putuje i kak' je to grozno čudno. Najtragičnije u cijeloj priči jest to što ja takvo viđenje stvari potpuno razumijem. Možda sam fulala profesiju. 2. Šnajder nije opstao. Za one koji nisu čitali prethodni post: Šnajder je televizor. Proizveden u Njemačkoj – po svemu sudeći (uz dužno poštovanje i duboku, trajnu simpatiju prema socijalizmu) – istočnoj Njemačkoj. Bio je u stanu tjedan dana i svi koji su ga vidjeli ostali su trajno obilježeni tim iskustvom. Prvo, Šnajder je golem. Toliko golem da više nismo imali stan s televizorom Šnajder, nego Šnajdera sa stanom okolo. Zvuk je takav da vam se čini kako su na televiziji svi odreda Jone, koji vam se obraćaju ravno iz kitove utrobe. Kad mijenjate na Šnajderu kanal, svi u prostoriji pomisle da ste ga ugasili ili da je crko. Šnajder mijenja kanale kao da mu je ekran glava rahitičnog dede koji se svaki put saginje do poda i teškom mukom pritišće neki gumb. Posjetioci stana vrijeđali su sirotog Šnajdera, uspoređivali ga s Trabantom, smijali mu se u facu. Ali Filozof Svatopluk lavovski ga je branio – kad je već naš. Dok mi jedne večeri nije prišao smrknuta lica i obznanio da je gledao reportažicu u kojoj je stanoviti pas trčkarao dvorištem i mahao repom i da su takvi neviđeni efekti za Šnajdera bili nedostižni. I pas i rep bili su zblurana mrljica. Ta je reportažica nagnala Svatopluka da se pomiri s činjenicom da i obitelj Kremenko ima moderniji televizor od nas i napokon je osudio Šnajdera na deportaciju. Na njegovom mjestu sad ponosno stoji Philips - koji isto ima guzicu od petsto kila, ali koji nam, dok ga gledamo, izmamljuje suze radosnice. Iako ga, strogo rečeno, i ne gledamo - od silne ushićenosti njegovom tehnološkom nadmoćnošću - nego vrtimo kanale, tapšemo se po ramenu i vičemo: "Jel viš ti kako ovaj Philips vrti kanale, ko Fangio i Schumaher u jednom! -A jel ti viš kako ovaj pas maše repom, a Philips to ko od šale... " itd., itd. Pisala bih i o DVD-u marke Scott, koji smo vraćali u dućan dvaput, ali već sam dosadila i bogu i vragu, nit bi mi itko više vjerovao. 3. Ovo sad stvarno ne zvuči lijepo i ženstveno, ali ako Ribafish može o svojim hemićima, onda se ni ja ne budem ustručavala, nego ću lijepo napisat kako stvari stoje: nešt mi je naraslo u nosu. Ove mi godine fakat ne ide: već mi je sisa pravila sjenu na rendgenu, imala sam izvitoperenu trticu, ukliještila prste vrteći roletu, iskretala noge, popila čašu vode s punoglavcima i sad ovo. A da ne bi neka sitna duša rekla da je ovaj blog samo beskorisno laprdanje - za slučaj da se nađete u Francuskoj i da vam nešto naraste u nosu, na francuskom se to veli: une excroissance dans le nez /čitaj: ekskroasans dan l ne/. Ili to možda znači Dajte mi kroasane? Vrag bi ga više znao. Kako bilo, moram specijalistu otorinolaringologu, a takvi mi uvijek žele kirurškim putem operirati nosnice, s obzirom da imam – krajnje je vrijeme da vam povjerim i to – najmanje nosnice na svijetu. Kad smo već kod inventure mog lica – zubar mi nedavno reče da imam i zagriz – pazi sad - KO FRANJO TUĐMAN (!?!%&#$) Možda mi sve to skupa dobro dođe za onu moju cirkusku točku. "Bradata žena s najmanjim nosnicama na svijetu i zagrizom ko Franjo Tuđman". Ko ne bi platio ulaznicu da to vidi? Jebeš onog što čuči u staklenci vode pet dana - ovo moje je stoput interesantnije. 4. Ukratko, doletjela sam u domovinu onako kako letim uvijek: oblivena hladnim znojem, osluškujući svaku promjenu zvuka motora kao da zapravo ja svojom brigom sprječavam katastrofu, očiju panično prikovanih za drndava krila, nadasve se čudeći nad spoznajom da sam u kutijici s krilima koja putuje i utješena činjenicom da se bar ne vozim kompanijom Air Schneider. A sad odoh čitat blogove da nadoknadim propušteno. |
