svibanj, 2006 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nevjerojatno koliko mi je zapravo falio blog. Sad bih najradije pisala 50 postova na dan da nadoknadim sve što u zadnjih godinu i pol nisam izrekla. Ko je ono rekao da ne bismo pisali da nas netko uvijek sluša? Za mene to možda vrijedi, ja bi' da me neko sluša cijeli dan. Ja sam sucker za riječi. Knjigožderačica. Riječi su nam možda manjkavo, ali ipak najbolje sredstvo koje imamo za prenošenje ideja. Slika govori tisuću riječi. Ali slika često ne može reći ono što riječi mogu. Ili se meni to čini jer sam uvijek bila verbalni tip? Riječi maze, slamaju, ubijaju, trgaju, vole, žene, rastavljaju, zatvaraju, oslobađaju... U njih nisu obučene ideje, nego je u samim riječima sva srž i bit. Kako da onda ne volim književnost, umjetnost satkanu od riječi? Na temelju pogrešne riječi sklona sam pr/osuditi cijelu osobu. Na primjer, ako netko kaže moj suprug ili moja supruga, automatski znam da je kreten koji se trudi zvučati kulturno i usput mi dati do znanja da je bio dovoljno poželjan da netko s njim stane pred oltar. Svaka čast. Jednom sam gledala pornić u kojem je u titlu pisalo "Kakva dobra prda!". Odmah sam ga ugasila. Taj je prevoditelj - ili šaljivdžija, ili mu je verbalna vještina na razini one Boška Balabana... Da, jednom sam gledala Boška Balabana na TV-u. Dok je još bio u Dinamu. Ne znam kako je sad, ali tad mi se činilo da, kad bi svi ljudi bili kao on, čovječanstvo bi još mukalo u pećinama. Isto tako znam da muško koje upotrebljava riječi iz milošte kao što su maco, mico, ribice, ljubavi... mene nikad ne bi razumjelo. Većina žena to voli, pa znam da se ne radi o nečem generalno pogrešnom. Ali netko tko kaže "maco" dolazi s nekog planeta koji je meni stran. Ipak, ma koliko voljela riječi, moram priznati glazbi da me samo ona potpuno oslobađa. Ona me instantno i blaženo poglupljuje i ne čudi me da ju je Roquentin u Mučnini izabrao kao jedini bijeg od svijesti. I meni je - kao i sirotom Roquentinu, ako mu se tako pisalo ime - od vlastite svijesti često muka. A od muzike mi se glava puni dimom. Stavim slušalice, legnem na krevet i lelujam negdje izvan prostora. Major Tom u kapsuli. Takav bijeg iz vlastite glave pružaju mi samo dobra muzika i orgazam. (I ne, ovo nije poziv nogolizačima, niti bilo kakvim nuditeljima, da mi pišu mailove.) Od loše muzike istinski patim i neke od najgorih trenutaka u životu provela sam u busu Samoborček na putu do i iz Dalmacije, slušajući emisiju Zlatno srce. "Svom unuku Mariu čestitam prvi dan škole, uz pjesmu u kojoj je izmiješana cirkuska muzika (kunem se bogom) i narodni balkanski melos." A meni uvijek crknu baterije na CD-playeru. I onda još obavezno netko iz folije izvadi smrdljivo kuhano jaje. I kraj mene sjedne baba čija se bedra prelijevaju do pola moga sjedala. Ili netko tko zaudara kao tramvaj pun beskućnika... Ali malo sam sad skrenula, sklona sam digresijama... Kasno je, ja sam noćobdija. Možda najbolje da legnem i da slušam Bjork kako vrištucka. Boli nju dupe, skladala je Medullu u igluu. "With a palm full of stars, I throw them like dice". I ja kad to slušam zaboravim malo gdje sam, plutam negdje na Sjevernom polu, a u glavi mi prevlada bjelina. |