Skrivam se iza monitora i sanjarim. Umorna sam, žedna i ne radi mi se više, a sve je tako dobro. Komadići su se napokon posložili. Primijećujem da nemam volje pisati. Te neke ružičaste očale na mom nosu prekrile su valjda svu inspiraciju, slike koje sam nekad tako lako slagala sada su postale nevažne. Pišem li ja samo kada me obuzmu osjećanja s nekim negativnim predznakom? Kada sam tužna, bijesna, ljubomorna, ljuta, razočarana, sama? Pisanje mi je još uvijek nešto sporedno. Kada mi je ovako dobro, ne želim sjesti negdje u kut i pisati, uvijek mislim, u skladu sa svojom kampanjskom prirodom, ma zapamtit ću to i zapisati kasnije, sutra. Ma, nije važno. I nije. A ja sam dobro.