 Da li se sjecate dana kada ste odrasli?
Da li se je nesto dogodile, nesto sto vas je natjeralo da odrastete, neka prekretnica?
Citam Zahira, Paulo Coelho.
I mada knjiga nema nikakve veze sa odrastanjem, u biti kada sam pocela razmisljati o odrastanju, knjiga je govorila o umiranju. Paulo je razmisljao o svome pogrebi te kako ce izgledati kada se taj neminovni dogadjaj desi...
Istina, nitko nece izbjeci smrti. Da li ste vi ikada razmisljali o tome?
Ja nisam.
Trenutno se brinem o odrastanju.
Neznam da li sam odrasla.
Svi mi govore kako je zivot tezak, pogotovo moj otac.
I uvijek sam se pitala. Sto je tesko?
Dosada mi nije bilo bas tako tesko...jako tesko. Nikakve me zivotne nesrece nisu zadesile...jos. Mozda odrastem kada mi se nesto uistinu strasno desi.
Mislim da sam dosad imala prilicno uzbudljiv zivot.
Sama sam odlucila odmah nakon srednje skole, odmah, dok su se moji vrsnjaci spremali na upise za faks zaputit u Ameriku.
Zeljela sam putovati i vidjeti svijeta.
Ubrzo nakon toga sam odlucila ostati u novootkrivenoj zemlji.
Svi su mi se vrsnjaci cudili i sprecudjavali kako sam se na to pak odlucila.
Price koje sam cula od ostalih koji su se zaputili tako i odlucili ostati bile bi da su nasli nove prijatelje i da im je ovdje ljepse pa se ne zele vratiti u domovinu.
Ja sam ostala jer nisam znala sto bih radila kada se konacno vratim.
Cundo, znam.
Ovdje je bilo uzbudljivije, a doma bi bilo dosadno.
Imala sam tezih trenutaka. No nista pre dramaticno or life changing.
Nista u stilu near death iskustva...da sam bar imala jedno, mozda bih pocela zivot uzimati zaozbiljno.
Obicno su takvi osjecaji prisutni kada pricam sa ocem i on me uvjerava kako je zivot tezak i kako nije piknik.
Dosla sam kuci prvi put nakon 4 godine i napravila sranje. Poludio je. Ok, to je na neki nacin bilo iskustvo za odrastanje...but...not quite...o tome mozda drugom prilikom...nekom drugom temom.
Prijatelji mi pricaju kako se muce, kako im je tesko, kako je tesko biti mlad, sa faksom ili bez, svi su u istoj banani i svima im je jednako tesko i svi imaju istu placu.
A real downer taj moj odmor u domovini.
Prva cetiri dana nisam k sebi mogla doc.
Nisam vjerovala da se NISTA nije promjenilo.
Govorili su mi da se nece i da se nije, nisam vjerovala. E pa nije se!
Cijeli taj odmor-povratak je bio prilicno CUDNOVAT.
I sada sam opet tu, ground zero (doslovno jer radim odmah preko puta ground zero).
Da li sam odrasla, pitam se.
Da li se je vec desio taj life changing moment kada covjek odraste i shvati kada je odrastao?
Mislim jos nisam ni karijeru odabrala kako treba, s time sam nekako jos uvijek u pronalazackoj fazi.
Probala sam svasta i jos se uvijek nemogu poistovjetit sa sobom, tko sam ja u biti?
E fakat sam u ogromnoj krizi identiteta!
Prestajem pisati o tome. idem prespavati
|