Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
14.09.2007., petak
Sometimes love is not enough
|
Svi govore ljubav je sve, ne mogu bez nje. Svi se uzdaju u emociju i ne vide da nije dovoljno da održi te, drži tamo gdje je kraj, ruke trebaju, trebaju te držati. Ljubavni pogledi, mogu te ohladiti. Sjećam se kada su me hladili, smrznuli. Svi pogledi i oni najbezazleniji, srce su mi sledili. Krvave rane duboko u meni, smrznule su se. Ostala je samo samoća duboko zakopana ispod debeloga leda. Ljubav nije dovoljna, da čovjeka ne ubije svijet. Ljubav nije dovoljna, da nama vlada sreća. Ljubav nije toliko jaka, da se bori za nas, ne uzdati se u ljubav, uzdati se u sebe, u osobu koju voliš. Ne očekivati da će se sve promijeniti samo zašto što se volite, kada neće. Ljubav nije dovoljna, da zakrpa rane na rukama, ljubav nije dovoljna, da čovjek ne propada, umire. Ljubav nije bog, jer bog ne postoji. Ljubav je osjećaj, emocija koju treba poštivati njome se ojačati. Ljubav je lijepa, ljubav je najljepša. No i dalje, ljubav nije dovoljna. Ljudi tako očekuju od ljubavi da pobjedi sve, kao da je osoba koja se može boriti,. Jeste li ikada vidjeli ljubav, zasebno? Bez ljudi? Svaki dan govore mi prekini piti, prekini se uništavati prekini biti depresivan. A svaki dan u dubljoj rupi sam, tamo gdje pripadam. I govorim svima ljubav nije dovoljna sama, nije dovoljna da zakrpa se rana u mojim prsima. Ljubav nije dovoljna da nas drži živima, ako se nećemo boriti. Ljubav nije dovoljna, da nas jača ako se sami nećemo jačati. Kažu mi imaš sve što treba ti, ljubav, cura koja voli te i ti nju. Osjetim ljubav kada spomenu je no osjetim i samoću, jer grlim prijatelja, to nije ona. Osjetim samoću od koje mi srce umire, osjetim bol od koje mi zadah prestaje. Ponekad ljubav zvuči hladno kada izgovaram to, ponekad je njezin pojam vatra, ponekad samo ledeni vjetar. Nikada znati nećeš, što ljubav doista je, umire cvijeće umire svijet. Samo ostaje ljubav u prsima, duboko u nama.  Zatvorim oči i putujem u sve svjetove koje može mi pružiti, emocija u meni. Zatvorim oči i osjetim je, ljubav kako struji kroz mene. Jastuk pokraj moga i dalje prazan je, hladna je postelja. Dodirujem je, poželim letjeti, da je mogu u snu samo na malo vidjeti. Ljubav nije dovoljna tada da mi da krila, da poletim. Ljubav me ne može do nje odvesti. Tamo gdje srce mi leži u njezinoj jazbini, ljubavi i topline kojoj se želim predati. Ljubav nije dovoljna da bi ljudi bili sretni, ona je samo ključ koji treba staviti u vrata. Otvoriti ih i polagano krenuti, prema sreći. Zašto svi očekuju od mene da ću biti sretan. Samo zato jer volim? Samo zato jer sam voljen? Zar da dovoljno mi bude to? Dok god ne vidim je neću biti sretan.  Nikada neću moći pobjeći od samoće u sebi, ja nikada neću ubiti tugu u sebi. Koliko god se puta nasmijao toliko ću puta i plakati. Sve krvave riječi koje ću napisati. Dok putujem svojim srce, rijeke tako mirne su, kao da umrle su. Srcu umorno od kucanja je, i tu je ono što ljubav je, dovoljna da kuca za nju. Ljubav dovoljna je da volimo, ona dovoljna je da čekamo, ljubav dovoljna je za ono što u nama je da održi, sreća je emocija koju se drugim mora graditi. Ja ne mogu sretan biti daleko od ruku mi je sreća. Jedna zamjena za nju postoji, u dobru i zlu. Alkohol. I zašto svi govore, zašto me svi mole da prestanem raditi to. Zar ne shvaćate da ljubav ta, nije mi dovoljna. Nije mi dovoljno što mi kažete da me volite, shvaćate li? Uništavam se i to ću dovršiti, neću se obazirati. Na ljubav onih koje ne volim. Svaki dan slušam to, volim te prestani, molim te. Ne moli me. Nisam bog. Ne očekuj od mene da poslušam te. Prijatelji, samo moji prijatelji. Moje srce našlo je put, kojime ide. Kroz trnje do nje idem. Ne predajem se, to nisam rekao. Ali težak je put i moguće je pasti, ne moći nastaviti, propasti. Sve u meni želi zadržati snagu, uz pomoć ljubavi u sebi, mogu se ojačati. No ljubav nije dovoljna da me sama vodi. Prijatelji uz mene, prijateljice. Alkohol i glazba, cigarete. Sve polako dosađuje. Ta želja za njom zasjenila je sve, što ikada usrećivalo me je.  Ponekad i ja puknem, nije mi dovoljna snaga drugih. Ponekad me naljute, svojim glupim pitanjima. Ne želim da me itko pita kako si, ne želim da me itko pita zašto si, takav. Ne želim da me itko osuđuje jer sam takav, mi smo svi tako prokleto drugačiji, to morate shvatiti. Ono što u ovome postu stalno ponavljam pa i kako se sam post zove. Sometimes love is not enough. Pa da.. Nije. Nije dovoljna no ključna je, ključ je sreći i snazi. Shvatiti jedno morate. Kada nekoga volite. Nije ljubav ležati doma sav u snovima, nije ljubav biti u svojem filmu zbog nekoga tko te voli. Ljubav je boriti se. Za tu osobu i za vas. Nije dovoljno govoriti kako ljubav spasiti će sve. Jer tako ubiti će te se. Laži davno, bacile su me na tlo. Laži o ljubavi, koja postojala nije. Duboko u mene groblje je, svake ljubavi koju osjetio sam ja, sve je umrlo i sada sišla je božica. Moja hoti. Napokon se je spustila. Nema više grobova, nema više spomenika, sve sada lijepo je… ( dok sam blizu nje) Toliko puta poželio sam umrijeti, toliko puta ona me je znala spasiti. Ljubav ta vodila me je na prava vrata, da ne odem u zaborav. Nikada nisam shvatio, sada napokon jesam. Da ne mogu pobjeći sudbini. Da ne mogu od ljubavi očekivati da će sve ispraviti, da se za nju moram boriti. Shvatio sam sada da nije dovoljno voljeti i voljen biti, u alkoholu samoću i tugu skriti, shvatio sam sada koliko ljubav zapravo slaba je dok ne znaš za nju izboriti se. I dalje ljubav, ljubav je moj moto, moj način života, ljubav je meni sve. Čini me sretnim. Volim i voljeti ću! Nikada prestati neću. Poželim nestati i samo je gledati, kako živi jer znam da bi uživao gledajući to, svoje malen. Volim je, i neću prestati. Neću biti sretan dok ne budem blizu nje i zato molim vas, prestanite. Prestanite govoriti da imam sve. Jer alkohol i prijatelji nisu sve, zauzimaju jedno mjesto u životu, u srcu. No ono pravo što trebam moja droga bez koje umirem daleko od ruku je, kao što prošli post kaže. Daleko od ruku je no nije od srca daleko mi. No u rukama nije, i to stvara samoću. Za kraj, jedna pjesma napisana onako kako sam nekada pisao, bez posvete ikome, pjesma iz moje mašte i mojega srca.  Bludni anđel Onaj koji me je stvorio nije znao da ću postati Ljubavnik u ružama, prekriven svilenim posteljama Da ću ljubiti kožu djevica, bludan biti Da ću piti vino s bedara voljenih Nije znao da ću biti ono što jesam ja Carstvo moje zamislio nikada nije Tamo gdje ruže mirišu na erotiku Gdje prigušene svijeće umiru Gdje osjeti se miris seksa Tamo gdje sam ja U svojim odajama Gdje nitko ne vidi me Nitko ne zna za mene. Duboko u moru nje Duboko gdje užitak počiva Dopiranje u dubine dok svila gužva se Pod nama dok miču se svileni valovi Dok ona tragove ostavlja Na mojoj koži Ja uživam u njoj Bludnoj svojoj noći Jutrom dok odlazim Miris na postelji dok ostavim Osjetim je, miris nje Na koži počiva Osjetim je, osjetim gdje ostavila svoje kandže užitka je. Postao sam ono što nikada mislio nisam postati Što nikada moj otac nije htio vidjeti Bogu sam anđele krao Bludne im snove dao Sve sam imao u rukama Ruža trnje u dlanovima Ljepota koja boljela je Krv koja slijevala se je Niz lijepe grudi djevica Crvena kapljica označila ju je Kao početak njezinog odlaska među bludne. Miris kože žene poput dobroga vina je Dodir kože te teško razlikovati je Od postelje svilene Osjetio sam bol dok gledao sam u oči je Dok govorila je riječi dvije te , proklete Volim te. Nikada iz njene postelje izašao nisam Nikada napustio je nisam ja Ona je dio mene bila te noći i ostala Naučio sam voljeti, naučio vjeran biti Život joj krasiti, ružama kititi Svoju dušu joj predati. |
