Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
28.08.2007., utorak
Im calling your name... from my heart
|
Eto… Blacken The Angel is back.. I pišem novi post.. Došao sam prije nekih 2 i pol sata iz Zagreba, bio sam tamo s današnjim danom 6 dana.. Naravno kao i uvijek, zbog svoje jedine, voljene, Hoti. Trebao sam ići u ponedjeljak ali odgodili su mi popravak za četvrtak, nisam želio pasti razred jer bi to samo otežalo odnose između mene i Hoti i ono što planiram kada s školom završim, potrudio sam se da naučim sve… Iako je bilo malo prekasno.. Svladao sam to i prošao na popravku, nakon popravka spremio stvari i sjeo na vlak prema svojoj dragoj. Vidio sam je tamo, opet.. Nakon mjesec i pol skoro dva dana.. Još uvijek tako lijepa, još uvijek tako slatka. I ono što me fasciniralo, još uvijek sreća u njenim očima, ljubav. Zagrljaj.. Nakon gotovo 2 mj.. Opet u mojim rukama.. Kako lijepo, divno, miris koji poznajem, koža koju poznajem.. Poljubac.. Koji jedini želim, koji poznajem. Bio je tamo i moj prijatelj kod kojeg sam boravio sve vrijeme. Hoti se je jedva maknula od mene taj dan, morala je doma prije nego smo navečer išli van. No nije mogla otići od mene… Uvijek pokušavam biti razuman i pokušavam je nagovoriti da radi ono.. ispravno, pravo.. A ne mogu jer dok gledam te divne oči tako sretne, to nasmiješeno maleno lice u mojim dlanovima.. ne mogu reći idi, jer kao da mi se srce onda slomi.. želio bi je tako gledati zauvijek. I tako… Hodamo ulicom, grlimo se, držimo za ruke.. Moji ljubavni ispadi na pol ulice.. Tako nerijetko za mene.. Tako normalno otkad hodam s njom.. Gledao sam je kako se smije, nasmiješena je. Osjetio sam kako je sretna, kako me voli. Osjetio sam i ljubav i sreću, postao sam nova osoba u njezinim rukama. Zaboravio sam na onu potrebu uništavanja samoga sebe, ovaj put.. Čak nisam ni poželio to. Uživao sam u njoj, uživao sam njezin miris, njezinu kožu. Njezine usne, poglede, kosu.. Tako predivna a samo moja i ničija. Cijelo vrijeme mi je u glavi strah da bude još nečija, da ispusti moju ruku i ode drugome, tako se bojim.. Znam.. Svi mi isto kažu.. I svima kažem.. Znam da me voli i da me ne želi prevariti.. No vrijeme.. Moj najveći prijatelj i moj najveći neprijatelj.. Volio bi da nikada ne promijeni vjetar ljubavi koji puše livadama njezine ljubavi, plodne što množi se svaki dan sve više i ja to osjetim. Njezin miris, vidim njezinu ljepotu. Ah, ljubavi.. Zauvijek ću te voljeti. Dok je držim za ruku uvijek je povučem k sebi bliže. Zagrlim je… Kao da se bojim da ne ode, da nestane. Držim je čvrsto ali nježno uz sebe. Uvijek nježan, uvijek prema njoj.. Nikada je ne bi povrijedio i nikada neću. Moja jedina… Nedostaje mi i sada… Kao i svaki put kada idem doma.. Samo ovaj puta nisam ispustio suze iako.. Osjetim u nosu već kako me škaklja, osjetim kako mi se skupljaju suze polagano u očima.. Tako je teško, tako jebeno teško odvojiti se od nje.. A ona mi uvijek kaže: ''sami smo birali''. Istina je, jesmo. I pitao sam je može li izdržati ovo što prolazimo dok ne budemo mogli biti stalno skupa, rekla je da.. A ako može, onda je sve u redu.. Što se nas tiče.. Jedan dan je nisam vidio, cijeli… Jer je morala učiti za popravak koji je bio 28og. Kakav bi ja dečko bio da ne odem svojoj curi dati podršku na popravak. To je naime bio drugi razlog zašto sam 100% dolazio, prvi je bio rođendan moje voljene. Zar da to propustim? Da ne budem uz nju? Zar ja? Osramotio bi sam sebe, bilo bi me sram reći da sam ja Blacken The Angel! Gledao sam je kroz staklena vrata, prislonili smo dlanove na staklo.. izgledala je tako zabrinuto, i ja sam se tako bojao da neće proći… No.. Zato sam i bio tu, da ako se to dogodi da budem uz nju. Napisao sam joj na staklo VT ( volim te)… Odgovor nije potrebno pisati zar ne:). Izašla je iz škole nakon nekog vremena, prijatelj i ja smo je čekali. I da, prošla je. Grlio sam je, podigao i zavrtio, poljubio. Znao sam da ona to može, vjerovao sam u nju, kao i uvijek što vjerujem da može sve što poželi. Taj dan.. To je bilo jučer. Bili smo gotovo cijeli skupa. Mazili se na krevetu, škakljali i mazili, ljubili.. Uživali jedno u drugome koliko god smo mogli. Osjetio sam kako me ispunjava, moja voljena. Navečer smo se trebali opet naći za nekih 1 i pol sat. Mog prijatelja roditelj isprva nisu pustili van pa smo se izvukli kao da samo idemo vidjeti kada mi ide vlak. Čekali smo hoti, da je vidim još. Nije htjela ostati u gradu nego je sa mnom bila ispred prijateljeve kuče, pričali smo, ljubili se, grlili.. Upravo onako, kako ja to volim. Puno emocija sam iznio taj trenutak.. Kao da sam se otvorio.. više.. Ovaj puta bez tepanja ( tepam 90% vremena), bez smijanja, ozbiljan… Rekao sam neke vizije budućnosti s njom, pokušao joj pokazati koliko doista je volim. A koliko doista je volim, neizmjerno je. Obožavam je, i bit će zauvijek tako. Na kraju smo ipak izašli van jer su roditelji pustili moga prijatelja.. Kao i obično, oko nas kao da nema ljudi. Spuštene ruke na leđa, na lice.. spojene usnice. Dugi poljupci. Moji možda i dosadni neprestani poljupci.. jednostavno ne mogu prestati i ne želim se suzdržavati. Lijepa o tako lijepa.. meka, mirisna.. cura kakvu sam oduvijek htio.. onakva o kakvoj sam sanjao, pisao.. moja mašta, zar je realizirana. Obožavam otkucaj srca na njenim grudima, obožavam pokret njezinog lica dok joj se usnice dodiruju s mojima… sve to sam uživao, uživao nju.. Jer u njoj se može uživati više nego u bilo kojoj drugoj curi.. Samo treba znati vidjeti.. Ono što ona doista u sebi nosi. I eto.. Danas.. Utorak.. 12:28 moj vlak iz ZG.. Zadnji trenutci kod prijatelja doma s njom u krilu, na krevetu.. zadnji dodiri, poljupci.. ah.. počelo je boljeti, odmah sam odlučio sakriti.. Lažni osmijesi.. I eto sada su popustili.. suze u očima, niz lice.. Ah da.. Zagušljiv vlak..stojim na hodniku. Kosa leti oko mene.. raspustio sam je da prekrije ugrize moje voljene na vratu.. Znoj niz čelo.. ljudi me čudno gledaju, ne obazirem se.. navikao sam na to. Nisam jako dugo stajao.. gledao sam kroz prozor i mislio, gutao suze no nisam ih puštao iz očiju.. Nisam im dopustio… Sjeo sam u neki kupe dosadilo mi je stajati.. nekulturno da.. nisam nikoga pitao.. Zašto i bi.. ako nekome smeta… neka se makne od mene. I eto.. došao sam u prokleti grad koji tako prezirem.. Tako malo ljudi, pitao sam se.. Zar sam opet tu ja… Poznata ulica.. sjetio sam se dok je njom hodala i ona.. Gledao sam mjesto gdje smo kupovali cugu.. svega sam se polagano sjetio, pustio glavu i poljubio nesvjesno svoj novi pentagram oko vrata. Htio sam da mi ona da špagu za njega no nije ništa našla pa sam izvukao iz svojih maskirnih hlača… Sjedim sada doma.. sve po starome.. Zvoni telefon, poznati glas.. Prijatelji… Glazba, kompjutor.. samoća.. Moje suze su sada doma i nitko ih neće ismijavati tu, nitko mi za njih neće prigovarati.. sve će biti u redu.. Nitko ne vidi.. Koliko patim.. Bez nje… Eto.. Ne znam dali će ovo kada stavim u blog editor biti veliko ili malo pošto postove pišem u wordu kako bi ih očuvao no eto.. kako god… To bi bilo to.. Svima budem komentirao skoro, samo da se skuliram.. Hvala što ste ( ako ste) pročitali post.. I onaj komentar.. One riječi pune ljubavi prema meni u komentarima.. Nikada neće doprijeti do mene.. Žao mi je.. Za mene je samo jedna.. Odabrao sam i sam.. bez ikoga rekao: ''ona ili ni jedna''. Držim se toga, ona je moja voljena.. Bit će to zauvijek. Za kraj.. Pjesma..  Moja spasiteljica Ti si bila ta koja me je vodila u visine u očima Onih koji nisu vidjeli nikada me Pokušavali imati sve Imati i mene ali ja Nikada nisam vidio nikoga Vidio sam samo tebe jer uz mene bila si samo ti Nisam shvaćao što su ostali pokušavali Srce mi se za tebe vezalo a ja… Držala mi me vezanog zadnjim koncima Vrištala moje ime, molila me da ne padnem Tresle ruke su mi se Tražio sam te da pustiš me Tresao sam se ali nisi nikada pustila ti Nisi dopustila mi Vezala si me a srce moje za tebe vezalo se je Usamljeno bilo je, sve manje.. A ja.. A ja zavolio sam te Vidio tvoje ljepote Dopreo duboko u tebe Otkrio tajne tvoje, tako mračne Bez lijepih dodataka Tako realne i mračne Shvatio sam što doista si ti Shvatio sam da želim biti podrška Podrška tebi kao što i meni si ti Odlučio sam zvati te Svojom ljubavi. Nisi dopustila mi uništiti se kako uništio bi bol u prsima Nisi dopustila mi uništiti, uništiti život koji sam mrzio Postala si glavni dio njega Što da kažem ti nakon svega… Vjerovao sam samo u tugu Vjerovao u alkohol što ulijevao sam u sebe Dok tekao mi je žilama Molio sam bocu da ubije Žmirio i plakao dok sam ti lice u mislima gledao I samo sam se nadao dodirnuti ga Prije nego s svijeta odem ja U zemlju.. do dna. Po prvi put osjetio sa da želim živjeti Po prvi put ja sam doista rekao Da doista osjetim kako je to voljeti Shvatio sam što imam, što drži me živime Zatvorio sam oči i poljubio boga U kojega nikada nisam vjerovao Ti si moja božica, moja boginja Ti si moja, jedina Da te sakriju ja našao bi te Nikada ne ispustio Jer sada sam shvatio Što doista si ti To što doista si ti Nitko više ne može postati Jedini razlog zašto živ želim ostati Je da gledam te kako živiš i kako sretna si Želim svaki trenutak te usrećiti Da nikada ne zaboraviš Kako je bilo me voljeti Da jednog dana kada prestanem postojati Ljubav u tvome srcu nikada nitko ne ugasi.  |
