Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
22.06.2007., petak
Eternal – ifernal love #2
|
Evo samo da vam se javim. Komentare vam neću ostavljati neko vrijeme hoti je kod mene pa neću biti na netu dakle nema me na msn, icq i na blogu. Želim sve vrijeme provesti s njom dakle bez neta. Eto sada samo da završim onu priču i to je to. Dakle, počinjemo: Našli su se te subote. Na kraju ulice gdje ih nitko nije mogao od poznatih vidjeti. - kuda ćemo – upitala je Valentina. - Kuda god ti poželiš, srećo – rekao je Dino a izgledao je tako tužno, ona je to vidjela no nije ništa htjela reći. Uputili su se prema parku u blizini. Držali su se za ruke i kao kontrast crno i bijelo ili dan i noć u svojim stilovima. Ona tako bogato obučena a on poput klošara. Sjedili su na klupi u parku. Pričali su neke nebitne stvari, osjetili su napetost a i s Dinom nešto nije bilo u redu. Osjetila je to no nije znala što nije u redu a još i dalje ga se nije usudila pitati. Stavio je ruku na njezino lice, pomicao palac kore dolje prateći njegove crte. Njezina svilena kosa klizila mu je po ruci izvana dok je u dlanu držao njezinu predivnu nježnu kožu, njezino predivno lice. Privukao je njeno lice njegovom, usne svojima i nježno ih počeo ljubiti. Zagrlili su se i ljubili. Mjesec ih je obasjavao visoko na nebu, kao odraz njihove ljubavi, najsvjetlija zvijezda u mraku. Odmaknuo je svoje usne od njezinih, prislonio čelo na njeno i nježnim pogledom je pogledao: - divna si srećo, doista divna, mjesečeve boje savršeno se uklapaju uz tvoje predivno lice. - Ah, nemoj molim te, sram me je. – rekla je to sramežljivo spustivši glavu. On je podigao njezinu glavu, pogledao je u oči i rekao - Zašto spuštaš glavu da nebo ne vidi svoje dvije najljepše zvijezde, oduzimaš svijetu ljepotu, nemoj biti pohlepna podjeli je s nama. S smrtnicima koji vape za ljubavlju i nježnošću, za ljepotom djevojke kao što si ti, izvana i u duši. Opet su se poljubili, ovaj puta samo na kratko. Zagrlila ga je a on je mirisao njezinu kosu, njezin skupi parfem, no prepoznavao je uz njega i predivni miris njezine kože. Vjetar je nosio njihovu kosu, svirao bezglasnu harfu na njihovoj kosi a oni su pjevali o ljepoti ljubavi koju su imali. Nije je puštao te noći iz ruku, šetali su gradom, pričali, stajali i ljubili se. Svijet za njih nije postojao, samo njih dvoje. Kada ljubav pobjedi svaki dio čovjeka čovjek postane divljenje drugima, ljubav nas sve čini posebnima. Došlo je i vrijeme rastanka, otpratio ju je do kraja ulice, a onda je ona krenula dalje sama. On, on je nastavio lutati u toj beskrajnoj noći koju je cijeli život živio.  Došao je kasno doma, roditelju su već spavali. Otišao je gore na tavan, uzeo gitaru i skladao pjesmu za Valentinu. Sve što sam trebao Sve što sam u životu treba Nikada nisam našao Sve što su mi drugi uzeli Mislio sam nikada neću pronaći No nisam znao da iza isplakanih noći Ti ćeš doći Učiniti da bol zauvijek nestane Pokopati sve što bol je točilo u mene. Noći su mi teške bile Dok nisam osjetio ruke tvoje poput svile Svake noći suze sam gledao kako jastuk moči Nisam znao da gledaju me tvoje divne oči Jer sada kada gledaju me oči te Poželim da zauvijek živim, ne umirem. Sve što sam trebao, bila si ti Oduvijek sam trebao samo uz tebe biti Jer uz tebe patnja i bol Ružan su san A uz tebe počinje novi dan Snovi se zaborave a dani ispune Svaki dan kada sam mislio da moje srce trune Ono čekalo je da dođeš ti Oslobodiš me okova paklenih. Zaspao je s gitarom u ruci i svijećom pored sebe. Valentina je ležala te noći u krevetu, razmišljala o njemu, nije znala što da radi. Htjela je biti uz njega više ali znala je da ne smije roditeljima reći za njega. Kako su vikendi prolazili oni su sve više bili povezani. Sve te duge romantične večeri, sve te pjesme što joj je pisao, još uvijek su jednako snažne bile, pune ljubavi koja ne umire. Sve je bilo tako savršeno, no roditeljima od Valentine postalo je sumnjivo što ona izlazi svaki vikend te ju je otac odlučio pratiti. Nije znala da je to zadnji put da ga vidi, svojeg voljenog. Još samo malo im je trebalo da budu punoljetni, da se mogu pokazati kao par koji se voli, no ta večer bila je kraj njih, kraj života, s vremenom za oboje. Naime našli su se opet na uglu ulice, otac je to promatrao no nije reagirao. Kada je vidio kako se drže za ruke, poludio je no i dalje htio vidjeti kuda taj huligan vodi njegovu kćer. Došli su do parka opet, sjeli na klupu. U trenutku kada su se njihove usne dotakle, po zadnji put dotaknule svilenkasto nježno jedna drugu, glas Valentininog oca čuo se je izdaleka kako doziva njezino ime. Pogledala je u Dinu, rekla mu je da bježi no on nije pristao na to, nije htio zanijekati ljubav prema njoj.  Njezin otac odmah je uhvatio za kosu Dinu povukao ga na pod te podigao. Držao ga je čvrsto i gledao bijesno te se derao na Dinu. - proklet bio klošaru, ti ćeš moju kćer dirati! – rekavši to udario ga je svom snagom šakom u lice. Pao je na pod. Valentina ga je pokušala braniti ali otac je i nju ošamario. Tukao je dinu valjda s nadom da će ga ubiti. A nije mnogo ni falilo. Dino je ležao beživotno na podu, otac je uzeo Valentinu i vukao je do auta dok je ona ponavljala vrišteći : '' što si to učinio!'' Dino je ostao živ, došao k svijesti i dogurao se do doma. Njegova majka ga je pogledala, onakvog krvavog i potrganog, kao da i nije. - zar te netko napokon malo naučio pameti, ha? - Kuš mama, ubit ću te. – rekao je to hladno, izmoreno. Majka je šutjela a on se polagano vukao na tavan. Otac još nije bio doma. Došao je na tavan i znao je, više je neće vidjeti. Nadao se je da će s njom biti sve u redu no njegova nada, bila je pogreška. Dok je on doma previjao rane na tijelu starim zavojima otac i majka su nabrajali kazne svojoj mezimici, ona je u glavi samo imala pjesmu koju je zadnju od Dine čitala i rekla sama u sebi: ''ovaj život ne ide dalje.'' Te noći, uzela je kuhinjski nož, hladno bez emocija zarila si ga je u vrat. Krv je špricala po sobi, po svilenoj posteljini, a ona je milovala pjesme što joj je napisao Dino, dok na posljetku nije na njima iskrvarila. Dino je ujutro čuo što se je dogodilo, slomio se je i mislio i sam to učiniti ali on, on nije imao hrabrosti, nije bio kao ona. Došao je do svojih 18. maknuo se od roditelja tako da je upao u loše društvo, postao je ovisnik o drogi i alkoholu. Ubijali su zbog novca pljačkali.. on je sve to radio samo kako bi zaboravio koliko pati. Jednog sasvim običnog dana, došao je u svoj stari dom. Htio je vidjeti majku jer kako god oni su ipak imali odnos za razliku on i otac. Ušao je u kuću a otac je udarao majku. Izvadio je pištolj i propucao mu glavu, s vrata. Hladnokrvno kao da je igrao videoigru. Majka je umirala, ovaj puta otac je pretjerao udarajući je. Gledao ju je, plakao.. i u suzama rekao: - mrzim te što si me rodila, volim te jer si me rodila.. cijeli sam život patio, ono malo što sam sretan bio, isplatilo se je sve drugo patiti. Počivaj u miru majko. – rekao je to i otišao znajući da je ostavlja da umire, sama u kući u kojoj je on umro odavno, duševno. Otišao je te noći do groba svoje voljene, nije više bilo novaca za igle, nije bilo za ništa. čak ni za alkohol. Samo jedan metak u pištolju. Milovao je njezinu sliku, šapnuo joj tiho molim te. a onda je krv iz njegove glave razlila se po njezinom grobu, koreći se na spomeniku. Zemlja njezinog groba upila je njegovu krv, on bi se nadao da je krv došla do nje. Njihova ljubav napokon je pobijedila žive, sada besmrtna je u carstvu za mrtve.  |
