Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
15.05.2007., utorak
An angel funeral
|
Krv je moja tamnija od drugih. Gotovo crna.. Možda zato jer je takvo moje srce i moja duša. Suze moje, crne su nekada, kao što sam i ja sam crn iznutra. Ruke su mi nekada krvave jer onda gledam tekućinu koja me tjera da živim. Još jedan dan bez rajskoga dodira, umirem iznutra. Plačem kao što je kiša sada padala, samo ne znam kada ću ja prestati. Padala je kiša, bio sam na prozoru. Predivno nevrijeme… Nosilo je kišu i led, guste im valove.. Pružio sam svoje golo tijelo kroz prozor i dopustio ledu i kiši da se razbija o mene. Hladno, lijepo, moćno, nježno.. Kuče su nestajale u prašini što je dizao vjetar, kiša je činila sve to maglovitijim.. miris koji su nosili bio je tako lijep.. Sve su boje postale tamnije… zavladao je mrak unutar moje sobe. Uživao sam dok je trajalo, no sve što je bilo lijepo prekratko je trajalo.  Kako divnog li poznatog mirisa, osjećaj koji zove se depresija… odiše smrću.. miris smrti, moj stari prijatelj, opet u mojim nosnicama.. Umirem iznutra, osjetim bol.. Sjećanje proganja, ubija.. Trga dušu, uništava. Pogreb mračnog anđela.. Nije sve tako lako, moj osmijeh, moja sreća… Stari osjećaj, potreba za onima lošima.. postupci kojima udaljavam ljude od sebe.. Pomažem svojim bolima, da izađu na površinu.. krvari mi meso, razderana mi koža.. Sjećam se kada svaki dan je bio gori nego danas, no to ne daje snagu da ga prebolim.. S njim se borim da preživim. Teško sam glavu pomaknuo, oči napola otvorio. Suze su se niz lice i dalje slijevale… depresijo moja, prijatelju stari.. Dobrodošla natrag u mojoj glavi..  Rekao sam danas jednom već.. Nikada ne znamo kakvi su glumci iza zastora… Glume komediju a žive tragediju.. Nikada neće mnogi saznati kakav sam ja.. ne oni s kojima provodim svaki dan.. Ovaj tekst zato je tu da neki ljudi upoznaju moju pravu osobu.. Sva ta rima, nije namjerna toliko.. već mi se život čini kao elegija… svaki pjesnik svojoj pjesmi zna kraj.. tako i svi pa tako i ja.. Život je tužna pjesma, elegija..  Možda sunce više nikada neće sjati. Zrake nikada probiti crnilo na nebu.. tako veliki crni oblak iznad moga prozora, možda će zauvijek tama vladati ovim krajevima. Polako sve se bilje sušiti, ljudi se bez njega ugušiti.. Možda samo mrtva pusta polja ostanu… kao rane u mome sjećanju nikada ne prestanu. Teška mi je gledati, oči moje kao da slike gleda u okviru od trnja. Svaka slika je samo tama, svaka tamo samo jedna više rana. Sunce je nestalo, nikada ga nisam ni trebao. Oduvijek sam tami težio oduvijek me ona privlačila. I ljubav je u tami ljepša kao i smrt. Tama je sve što ostalo mi je.. i kao sjećanje bolno i kao budućnost moja jedina solucija. Ne želim biti ono što nisam stoga neću… Mračna sam osoba, ne sramim se toga. Uništen sam tuđim riječima i djelima, drži me na životu ona. Znaju svi moji prijatelji da me ne bi imali da nema nje, sada bio bi u čistoj tami u smrti.. smrt je ljepota koja se čuva za kraj..  Depresija.. ona ista kao nekada.. ubija opet, rastrgala me iznutra. Odbijam se uništavati, odbijam opet klonuti.. no zašto sam na koljenima? Ne dam se pokoriti, nisam još jedan koji će se tako lako predati… Zašto osjećam da nisam dovoljno jak da bi se mogao boriti? Ja sam izgubio krila kojima sam letio, izgubio sam masku kojom sam lagao.. Sada moje lice u ogledalo kada gledam.. Sve bi dao da ne gledam.. Izopačen sam, ono što sam bio nekada.. nikada nije umrlo samo sam to loše od sebe sakrio.. Iskopao sam zlobu staru, staru agoniju i staru bol.. opet me udarila, izdržao sam i znam da mogu još.. no što jednoga dana kada ne budem mogao izdržati, kada se budem morao predati, odustati.. onda ću svoju konačnu ljepotu smrt iskusiti..  ....an angel funeral... |
