Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
14.05.2007., ponedjeljak
Listen to your heart
|
Žrtva života Žrtva sam svoga života Koji vodi me u kraj Svaku noć i svaki dan Dok sam suncem ili mjesecom obasjan Glavom mi se motaš samo ti Ti, ili smrti se predati. More suza na licu mi se slijeva Kletva za kletvom poput munje na nebu sijeva Dok mjesec srebrom krasi suze moje Ja dozivam ime tvoje Nadam se da u sjeni mjeseca si ti Moj život, moja ljubavi. Žrtva sam života koji osudio me je Patiti i biti bez tebe Dok vrijeme svoje ne kaže Dok me more tuge ne dovede do plaže Na plaži na kojoj ćemo sresti se mi Na kojoj će sve moje žrtve nestati A ti i ja ljubavi U moru s mjesecom ćemo se kupati. Smrt je moja sada samo sudbina daleka Ona koju ne želim i ona koja me čeka Čeka da me pokosi kao što kosom se žito kosi Da me ubije dok me zadnje jutro rosi Zadnji otkucaj moga srca i miris u tvojoj kosi Neka moju dušu u vječnu smrt nosi. Evo ovo je isto bila štafeta koju sam dobio od Poison soul.. motivi su bili: žrtva, ti, more, mjesec, smrt… Dalje štafetu dajem : Azy In the shadows  Eto kao što rekoh… Lijepo je stvarno od vas što volite moj blog, drago mi je zbog toga.. Obrišem li ga… Moralo je tako biti, ako nastavim pisati ništa novo na njemu neće biti. Uvijek je sve isto, sve po starom.. Razlog zašto želim prestati pisati blog možda ni ne možete shvatiti, bit je u tome da sam mogao pisati ''dobro'' kada sam bio depresivan i razoren. Sada sam više – manje dobro.. Pa ne vidim bit svoga bloga više.. Jedino što bi mogao je posvetiti cijeli blog hoti, ili kako sam mislio prestati pisati išta osim priča i pjesama na blog. Ovo što ovako pišem je dosadno kao i ovo sada, tako da vi dolazite na moj blog pa dok je na netu na netu je i ja ga pišem, ako ga obrišem vidjet ćete to i napravit ću neki veliki post za zadnji.. Sada pošto nemam inspiracije dat ću vam jednu glupu priču koju sam nedavno pisao ali je nisam objavio.. Do sada ju je vidjela samo hoti. Pozdrav.  Najviše u životu mrzio sam dan kada je bilo Valentinovo. Gledao sam ulicom zaljubljene kako bi se smijali, a ja bi bio sam i koračao napušten po ulici, sudarao se u njihova ramena. Suze su mi se davno sledile u srcu, nikada nisu izašle van. I bilo mi je tako hladno, kada gledao sam njihovu toplinu. I tama u mojim očima bila je mračnija nego njihova noć, moje oči nisu plakale suze kao njihove, moje srce je plakalo a sige ledene su ga probile. Sledile ga i ono je prestalo kucati. Moje srce uništeno, nikada nije voljelo. Nikada voljeno nije bilo, nikada ugrijano. Držao sam se dalje od osmijeha oko mene, sudarao leđa s zidom, pao na koljena. Pokraj mene ruža odbačena bila je, uzeo sam je u svoje ruke. Gledao je kako umire, zamišljao njene muke. Ona je tako lijepa bila i nisam htio da umre a da ljepota njezina iskorištena ne bude, i znao sam da zaslužuje bolje. Ruža koja na rukama umirala mi je. Trčao sam taj daj Valentinova pokušavao naći mjesto gdje pripada ruža ova. Uzeo sam je uz sebe i otišao do jezera gdje sam sjedio, u bocu s vodom je stavio i svojom gitarom polako je uspavljivao. Znao sam da umire ruža ta, Valentinovoga dana. Dalje od mene kada glavu sam okrenuo bila je djevojka, predivne kose i obraza. Ustao sam se i uzeo ružu u ruke, došao do nje, pogledao oči divne zelene kako su predivne kao nepregledna livada. Sretno Valentinovo – rekao sam joj i uručio ružu koja je bila predivna, baš kao i ona. Primila ju je, zbunjena gledala me. Pitala me: zašto je daješ meni? Nisam znao što rekao bi, rekao sam ono što mislio sam si. - zato jer lijepa je kao i ti. Vrijeme je prolazilo kako je ona od dana tog postala dio života mog. Svako Valentinovo gledali bi ružu suhu, kako i dalje širi ljepotu. Sreća naša bila je poput jezera i livade. Ona za moje oči rekla je da su kao jezero a ja za njene kao livada. Zajedno tvorili smo raj, raj koji imali smo samo mi, kada bi se nježno poljubili. Držao sam je blizu sebe noćima, kada noć je bila hladna kako grijao bi je, ponekad i samo iz želje, želje da ne ispustim tijelo njene iz naručja svoga, da se uvjerim da je tu i samo moja. Izgubili smo se daleko od svijeta, u svome smo živjeli i u njega nikoga nismo puštali. Tamu smo za noćna maženja ostavili, svijeće da osvijetle nas jer u svijetu našemu ne trebaju slike, sve je samo vizija stvorena od osjećaja, samo su potrebna srca dva kao temelj i kao život koji su podijelila. Hladno je postalo jedne noći, i držao sam je čvršće nego ikada. Bila je to zimska noć, puna snijega i magle. Padao je snijeg po nama, a mi poput dvije crne vrane u snijegu bijelome, stope smo u vjetar ostavili. Zadnji dan, zadnja noć naše sreće i ljubavi, zadnji put da smo se poljubili, bilo je te noći. Ovaj puta uzela je previše, uzela je previše sredstva koje vodilo nas je tamo gdje nam je najbolje. Pala je mrtva pored mene. Ubilo ju je ono što činilo nas je, sretnima, dovoljno jake da se odupremo ljudima. Ono što u krvi nam je trebalo biti, kako bi se od svijeta mogli skriti. Zadnja je bila noć ta, okružio sam njezino tijelo laticama ruža, gledao kako snijeg ga pokrivao. A suze moje ovaj puta niz lice klizile su i ledile se. Ostao je samo sleđen trag gdje su bile, nekada kao sige na mojim očima. Valentinova je bila noć ta, kada sam odlučio da mi je posljednja. Pokraj njenoga groba, kada sam plakao kao nikada. Gledao sam spomenik njen, grlio ga i zadnji puta ljubio, pokuša sam ostati jak, trudio sam se. Ali to je bila zadnja noć za mene. Uzeo sam nož kako bi bio pored nje, smrvio ljepotu suhe ruže, rasu je na grob njen, nožem okončao sve. Iz vrata moga krv je potekla, zadnje što sam gledao, gledam, bila je slika što skrivala je.. Skrivala čarobnu moć.. Njezinoga osmijeha.  I evo jedna slika baš mi je cool od subote...  |
