Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
20.04.2007., petak
Her smell in autumn
|
Sjecam se mirisi jeseni te, jeseni kada oduzela mi je sve, ostavila olupinu da ceka je. Sjecam se miris njen, opijao me je, cinio me da izumrem, da nestanem, ucila me je patiti, u patnji njenoj uživati više nego u božjoj milosti. I ja sam uživao u andelu što u ruke mi je pao, andelu što mi je užitak patnje dao, poljubivši njezine staklene usne sledio sam se, ostao sam kamen koji teži je, nego grijeh koji nosila je, nosila na usnama što ubijalo je smrtne, zadovoljavalo besmrtne. Tražio sam je još, tražio sam da prelije svoj grijeh, dijeli sa mnom svoju bol, molio sam da ubija me, ubija još. Uživao sam usne te, od sotone proklete, od boga stvorene. Uživao sam hladan dodir njen, srce mi je stalo na tren, kucalo više nije, a ona je bila tu, kao i prije. Mislio sam da umro sam od ljepote te, što dijelio sam s noci u glazbi na kojemu pleše lišce jesenje, ljubio sam grudi njene uživao sve, uživao je, uživao vlastito umiranje. Umirao sam na rukama joj, izgubio sam dušu jer dao sam se njoj, bog me htio ubiti ali dok sam s njom ni on se to ne usudi. Sjecam se, kada mjesec je noci jedne jesenje nad nama podlo zasjao, kada se u noci podlo nasmijao, kao osmijeh nebu crnome je sjao, tako prelijep i zao, kao andel koji vodio me je, u zemlju gdje ništa od patnje nije ljepše. Tražio sam odgovore u svojoj boli, tražio sam odgovore što me to voli? Besmrtno je, tako hladno je, mrtvo a živo je, prokleto živo je, i oduzima mi dah i srce tjera da prestaje, prestaje kucati hocu li ikada saznati što me to želi ubiti, ljubiti, moliti nauciti bol voljeti. Prolazila je prstima svojima hladnima otkopcavši dugme jedno za drugim, polagano je radila s tim, magla se spustila oko nas kao gusti bijeli dim. Lišce padalo je, padalo na moju kožu i kosu, milovalo me je i ljubilo, svaki dio mene voljela je jesen ta, noc i ona, božica boli, boli koju svaku smrtnik zavoli. Odjecu s mene skidala je a tijelo njeno poprimilo je boju magle oko nas, zna sam smrt je tu, ne postoji spas, ali spas ja nisam nikada ni htio, dok sam u njezinim rukama umirao bogu sam se smio, jer bog mi takav užitak nije mogao nikada dati a andel moj nece prestati. Uživao sam bol koju davala mi je, ovaj puta grublje nego prije, zarila je nokte u moju kožu. Ljubila je krvave tragove što ostavila je, zvijer s kojom legao sam u noc, u krevet magloviti, njezino tijelo u magli jedva sam mogao prepoznati, nisam ga morao gledati, miris jeseni nikada na njoj nije mogao umrijeti. Ljubio sam njene grudi bijele, tako savršeno bi bijele bile, da nisu imale predivne kupine dvije, tamne krvi pune koje lije, lije na kožu moju kako i moja krv lije se, niz njezine usne predivne, hladne poput leda su usne te, smrcu ispunjene ljubile su me. Pao sam na grob na kojemu pisalo je moje ime, nikada to nisam vidio prije, zar sam umro u ljepoti toj, zar sam umro i gledam svoj grob. Krvlju me napojila, krvlju me kupala, svojoj majci urucila a noc me je primila, dok je u meni život umirao ona me je mirila. Nestala je ona što nosila mi je bol svake noci, ja sam se nadao da ce doci, cekao sam je i cekam je a nje nema i nema je. Tražio sam staklene usne njene da ljube me, da slušam se kako umirem dok dira me, svake noci cekam je na grobu svome, dok se na vjetru grane lome i lišce po podu puzi, ja sam u teškoj tuzi, i miris jeseni mrtvim plucima još osjetim, poželim da do mjeseca letim, da po nebu rasijem suze svoje kao zvijezde što sjaje, i da se nadam da je, da je ona tamo dolje i gleda me kako lijem suze krvave samo zbog nje. Sjecam se jesenje noci te, kada opet došla je, uzela je moje ruke i odvela me, odvela u carstvo besmrtnih gdje ima puno boli, gdje smrtnik za život moli, dok ljubavnici besmrtni na sjaju osmijeha crnog neba plešu, gdje bog zavidi živom lešu, leš koji ljepotom besmrtnom vlada, uz kojeg za život ne postoji nada, ona je opet bila tu, bog je zavidio našem paktu, predivnom osmijehu što na nebu sja, beskrajnom snagom našeg zla, ona je bila ta, dostojna božjeg orgazma, ali jedini koji je osjetio ljubav njenu i bol tu, bio sam ja, u jesenjem mirisu što docarava, docarava zlobu njenu i podsjeca me htjenju, htjenju da uživam njeno meso i njenu zlobu, dok s mrtvih mi prsa trga robu i na njima krvlju piše, ne puštam te nikad više.  |
