Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
14.04.2007., subota
In love with you
|
Pisao sam pjesme dok sam gledao u njene oči uspavane, tako nježno zaklopljene. Duboko u sebi znao sam da za nas dvoje ne postoji kraj, vjerovao sam u našu ljubav, u nju. Pisao sam pjesmu voljenoj, pisao sam joj kako je moj anđel jedini, pisao joj kako su osjećaji koje mi daje predivni. Sjedio sam s ružom u ruci dok sam pjesmu pisao, kasnije sam njezinu ljepotu risao. Bila je divna uspavana ljepotica moja ljubav velika, najveća. Gledao sam ožiljke na rukama i šaptao: '' hvala ti anđele ti si me od toga spasila.'' Pisao bi joj danima, satima. Pisao pjesme o njezinoj ljepoti, o mekoći njenoga lica predivnoga. Besmrtna je ljubav naša, nikada ne bi dopustio da itko uništi našu ljubav, nikada ne bi dopustio da itko uzme je od mene, ubio bi zbog nje, ubio bi za nju. Ona je to znala, nikada me nije izdala. Hodali smo parkom u rano predvečerje, zlatno sunce rasulo se je kroz grane. Rasulo je svoje krvavo žarke boje po nama, romantični doživljaj naše ljubavi nitko nije mogao ni usnuti. Držao sam njenu ruku, meku i plahu. Pomislio bi da je plaha kao list ali shvatio sam da je mekanija od svile. Tako plaha ruka, poput pera. Meka i laka.. a tako lijepa i blijeda. Ljubio sam njezine žarko crvene usnice, ljubio sam njezin bijeli mekani vrat. Prelazio sam zubima njezinom debelom žilom na vratu, polizao je, gricnuo.. ona je i dalje samo drhtala u mojim rukama, podigavši glavu i pogledavši u njezine oči, nasmiješio sam se u potpunosti pasivno i rekao tim dubokim lijepim očima: '' nikada te neću prestati voljeti''. Stavila je svoje lijepe prste plaho i meko, hladne na moje lice. Osjetio sam kako se približava mojim usnama, nije me poljubila. Prislonila je svoje usne na moje i držala iz tako, pomaknula ih malo po jednoj pa malo po drugoj. Uživao sam u njoj. Između naših usana samo vjetar je mogao proći, ponesao je njezin lijep miris u moje nosnice, duboko u moja pluća a ja sam ga udahnuo svim svojim plućima i dušom koja je poput cvijeta lijepo se rascvala na suncu, a ljepšeg i toplijeg sunca od nje nikada nije bilo. Bili su to divni trenutci, kada smo oboje uživali ljubav i prirodu odjednom, u predivnoj kombinaciji obje ljepote. Tako lijepo jesenje veće, mislio sam da nikada prestati neće  Došla je i zima jedne noći. Odlučili smo prošetati se ulicom, dok snijeg nas je zasipavao bjelinom svojom svetom, lijepom. Pitao sam se dali išta ljepše postoji. Od snježne kraljice u zagrljaju i snijega na licu, na koži.. pitao sam se postoji li išta ljepše od nje, a odgovor je bio definitivno ne. Stajali smo na groblju, snijeg je već duboko pokrio to tiho i mračno mjesto. Napušteno, tužni i sablasno, no tako jako, jako smireno. Uzeo sam jednu ružu, smrznutu u svojoj ljepoti, smrznula se je i oko sebe imala divan ledeni oklop, činio je njezinu ljepotu neozljedivom. Kao da je zarobljena u vlastitoj ljepoti, darovao sam ružu svojoj voljenoj, poljubio njezino lice i rekao: '' smrznuta ljepota ove ruže savršeno ti pristaje voljena, jer i u dane kada tvoja ljepota ostari, sjećanja na nju nikada neće nestati''. Uzeli smo trn, lijepe ledene ruže, lijep i velik, trokutast i oštar s sve tri strane. Stavili ga u svoje ruke i stisnuli. Ubod u ruku, osjetili smo toplu krv na hladnim nam rukama kako se slijeva, i kapala je u snijeg dok je drugi tek napadali snijeg pokušavao prikriti crvenu ljepotu naše krvi. Uzela je u dlan moju ruku, poljubila je moj dlan a na njezinim usnama ostao je krvavi trag. Isto to učinio sam i ja na njezinom dlanu, prešavši preko ranice na ruci jezikom, prenijeli smo krv s usana na usne poljupcem. A poljubac je bio ukrašen njezinim zagrljajem oko moga vrata, snijegom koji nas je pokrivao i poljupcem koji nas je spojio, zauvijek. Rekla mi je , gledajući me u oči. Rekla mi je te noći, lijepe i hladne, zimske noći:'' voljeti ću te zauvijek anđele moj, ti si jedini za mene.'' Tako lijepo zimsko veće, mislio sam da nikada prestati neće.  Svijet je gubio bjelinu, a ispod njega bio je novi život, rođen i skriven u blaženoj bijeloj boji snijega. Prvi cvjetići sretnih boja rodili su se ispod snijega. I dalje sam uživao mekoću njezine lijepe bijele ruke, njezinih divnih očiju i glasa poput violine što vjetar svira, o divna li si divna ljubavi, ni proljetni mirisi cvijeća tvoj ne mogu ugasiti. Hodali smo do jedne livade, odbačene od svijeta i ljudi. Legli smo u travu, ljubio sam njezin vrat, ljubio sam njezine grudi. Odjeća s nas nestajala je poput vjetra što nosio je latice, latice oko nas. osjetio sam njezinu kožu kako lijepi se za moju ,sjetio sam njezin trbuh pod usnama i osjetio sam njezine ruke na mojim leđima. Dok bi držala nokte oštro u mojoj koži sklopljenih očiju, udisala miris prirode na putu do savršenog vođenja ljubavi, obožavam te jedina, obožavam iz prostog razloga jer si ti, ti. Ležali smo satima kasnije u travi, zagrljeni i sami. Nitko nas nije vidio, nitko nas nije tražio niti nas je našao. Ovdje ni boga nema ni vraga, ne postoji dobro ili zlo, ovdje je samo lijepo i nenadmašivo. Ljubio sam je satima, ne bi skidao usne s njezinih da joj vrat probao nisam, odlučio sam s njom cijelu noć tu ostati. Noć je bila lijepa, nebo vedro i zvijezdama posuto, rasulo se svijetlo njihovo visoko, rasulo se preko cijeloga crnoga neba. Tražio sam naša imena u zvijezdama a ona mi je pomogla. Rekao sam joj: '' kada u tvoje oči ljubavi pogledam, ja na nebo zvijezde ne moram gledati jer oči tvoje su najsjajnija ljepota u noći, a uvijek su uz mene jer si uvijek uz mene ti, anđele jedini.'' Tako lijepo proljetno veće, pomislio sam da nikada prestati neće.  Žarko sunce grijalo je moje tijelo, tjeralo me da gorim. Ali ni jedno sunce nije moglo tjerati me da gorim kao ona, koja palila me je, palila me iznutra. Oh moja voljena. Zapalila je svaki dio mene za sebe, palila me kao svijeće što se u noći pale, tako je i ona palila mene uz morske obale na kojima smo bili sami, i na svijetlu i u tami. More nas je kupalo, a iz ruku svojih je nisam ispuštao. More je valovima nas skrivalo, pijenom njihovom umivalo, a njezin osmijeh bio je razlog za utopiti se od ljubavi, oživiti zbog opsjednutosti, opsjednutosti ljepotom toga smiješka, ne postoji od nje za mene ljubav veća. Dao bi ti ljubavi ovo more da mogu, spojio njegovo prostranstvo koliko nebo veliko je, učinio sve lijepo samo za tebe. Dao bi ti voljena, svaki oblak na nebu što vidiš, njima pisao volim te, kako nikada ne bi zaboravila da motrim te. Obožavam te voljena, evo me i pao sam na koljena, u moru klečim i nadam se, da prsten ovaj na ruku ti smijem staviti, da ćeš za mene se udati. Prosio sam je, prosio sam voljenu da zauvijek uz mene bude, kao moja žena što duže i duže, dok smrt nas ne rastavi, dok nam se duša opet ne sastavi. Pala je na koljena ljubav moja, voda nas je prsnula. Poljubila je usne moje, šapatom mi ''da'' odgovorila a osmjeh na licu mome tada bio je sjajniji nego cijelo more, i nebo cijelo što sunce je čuvalo, ljubav moja, nikada te ne želim izgubiti.. nikada nisam ni htio. Pala je noć, a mjesec veliki i srebrn rasuo se na more. Svoje lice u njemu kupao, odraz zvijezda u njemu je zalutalo. A tamo dolje negdje pod našim nogama, ispod litice na kojom smo stajali mi, bili su i odrazi naši. Lađa u daljini plutala je, tako i moje misli kraj nje. Ništa bitno nije bilo, oh ljubavi moja meka, moja svilo. Samo to je bilo bitno, osjetiti njezine usne i ruke, hitno. Želio sam je osjetiti i bolje, želio sam je osjetiti unutar svoje kože. Želio sam da jedno budemo ona i ja, da ne bude samo moja voljena. Mjesec se je rasuo, osvijetlio nam put krasan, srebrn. A zagrljaj nas bio je jedina sjena na moru što svijetlom okupano je bilo, mi smo jedino crno u ljepoti to i divno smo se uklopili, mjesec noći a mjesecu ljubavnici. Tako lijepo ljetno veće, pomislio sam da nikada prestati neće.  Godine su nam letjele i sve je lijepo bilo. Svaki dani bili su posebni a svaki sati čarobni. Sve je bilo kao majka koju smo zajedno sanjali – živjeli – pisali. Dok jednog dana nisu ponestali listovi. Kraj priče brzo je završio, toliko brzo da je cijeli život skoro srušio. Jednog dana rekla mi je draga, jednog lijepog dana dok snijeg je mekan padao, rekla je da me život varao. Da ona ne može više uz mene biti, da ona mora ići. Nisam htio, nisam mogao to podnijeti, plakati sam stao jer drugačije nisam znao. Zašto ode nikada rekla nije, ja svirao sam tužno violinu kao i sada godinu prije i prije. Dani su letjeli a nje bilo nije, alkohol me ubijao, zvuk violine opijao. Sanjao sam njezine dodire, plakati više nisam htio ,da dodir njezin s lica isprao ne bi, o gdje si ljubavi gdje si.. Boli me, boli jako draga.. volio bi znati gdje te mogu vidjeti i kada. Daj mi priliku ljubavi da se iskupim ako išta sam skrivio, rekao sam ti to svaki dan, ali ni jedna emocija od tebe nije izašla van. Nikada saznao nisam što je bilo voljena, ali znao sam da život bez tebe ne postoji, ne za mene ne za mene draga, ovo je za mene noćna mora koja proći mora. Sjeo sam pod križ ove noći, snijeg me polako pokrivao, pio sam alkohol i nisam birao. Koji alkohol pijem, samo da u sebe točim, lijem. Pištolj sam u usta uzeo, cijev hladnu na vrelo meso prilijepio, okidač pripremio. Ali ruka meka poput svile, plaha poput pera odbila je pištolj i spasile me ubijanja. Gledao sam je kako ispred mene stoji, gledao sam je kako me da živim moli. Rekla mi je da otišla od mene je, jer umrijeti trebala je. Nije htjela da vidim kako umire, nije htjela da vidim kako život razara je. Ali preživjela je smrt sigurnu, suze za mene prestala plakati i u ljubav našu nikada se nije prestala nadati. Bio sam sretan što je ona tu, tamo gdje sam se htio predati vječnom snu. Učinila je tužnu noć krasnom.. Tako lijepo romantično veće, znao sam da nikada prestati neće.  |
