Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
02.04.2007., ponedjeljak
Dark one
|
Prvo da vam kažem par novosti iz svog života : ------------------------------------------------------------------------------------------------- 1. Prekinuo sam s curom 2. Volim hoti – novost je zato jer je svaki dan volim na noviji drugačiji i ljepši način. 3. prestajem piti – jednostavno želim dokazati da mogu to zbog nje 4. moj život ima smisao -------------------------------------------------------------------------------------------------  --------------------------------------------------------------------------------------------------- E sada možemo dalje. Ovako, moj post će biti brutalan, bit će malo neobičnog sadržaja i mislim da će se mnogi zgražati ili misliti da sam umobolan u biti ako ne želite nemojte čitati pisat ću priču i ovaj puta brutalnu i mračnu na ljudski način, dakle najodurniji. --------------------------------------------------------------------------------------------------  -------------------------------------------------------------------------------------------------- Sretni nasmijani ljudi, mladi ljudi tek počeli svoj ljubavni život. Svaki dani bili su im lijepi i ispunjeni zrelom i nježnom ljubavlju, dodirima i poljupcima. Živjeli su jedno za drugo, one je volio nju i ona je voljela njega. Bili bi sretni do kraja života da se nije dogodila tragedija. Sjedio je taj dan s njom na klupici pokraj jezera, gledao je njezine lijepe žive oči, da je bar onda znao da ih zadnji put gleda žive. Ali nije niti slutio koliko je njegova vjera slaba bila, kao i toga dana kada su rekli: nitko nam ništa ne može, ljubav nas čuva a čuva nas i bog. Njihov bog nikada nije postajao, a njima je život to na najteži način objasnio. Još jedan od lijepih dana s njom za njega i nju. Jedan od dana kada bi oboje bili nasmijani i sretni, zagrljeni i puni ljubavi. Bili su u crkvi te noći, sklopljenih ruku na koljenima, jedno drugo boga molili da čuva ono drugo, molili su da ih nikada ne rastavi, mislili su kako ih on sluša. Gledao je njezine zlatne uvojke, dodirivao ih je, njezino lijepo lice s rumenim obrazima, slatko i nevino, kako se je nasmijalo, odalo ljepotu njenih zubi, njenog predivnog osmijeha, nije ni slutila kako će njezina ljepota uskoro biti narušena. Ustali su s koljena, prekrižili su se, zadnji put. Zadnji put rekli hvala bogu i zadnji put ušli u crkvu, krenuli su uživati i dugo planiranoj lijepoj večeri. Snijeg je padao polagano, nosio je njezinu kosu, ovaj puta pogledao je njezino lice vidio ju, lijepu i nasmiješenu, zastao je na sekundu, htio je privući k sebi, a iza njih nešto glasno je vrisnulo. Buka, vrištanje ljudi, netko je trčao iz mraka, bio je to svećenik, trčao je kao da ga 100 vragova goni, a jedini vrag tamo onda bio je on sam. Ruke su mu bile krvave i ostavljale su trag na putu a iza njega čulo se je deranje: držite ga on je pedofil silovao je moju kćer. On je stajao na putu, čak se nije ni mislio miješati a svećenik je uperio pištolj u njega, prvi hitac koji je te noći čuo i pomislio je da je gotovo, da pada mrtav. Otvorio je oči, pred njim lokva krvi, njegova voljena. Lice mu je obuzeo bijes, pogledao je svećenika i izderao se: što si to učinio proklet bio! Potrčao je prema njemu i čuo još jedan hitac, hitac u njegovo rame, nije stajao. Dotrčao je do njega, oborio je njegovo tijelo na pod, udarao ga je svom snagom koju je iz sebe izvukao. Prokleti ga je strah tjerao da udara još jače, bijes da udara brže, uzeo je pištolj i već izubijanom svećeniku nabio u usta. Treći hitac te noći, bio je u ostatku svećenikove glave. Vratio se je do voljene, metak je probio njezina prsa. Ljudi su dotrčali, zvali su policiju i bolnicu. Tresla se je, pričala mi je, šaptala a on je samo govorio : psst ljubavi, nemoj se zamarati, moraš disati. Ona mu je uzela lice, uperila u svoje i rekla mu: ja sada postajem hladno meso, ti moraš biti ratnik ljubavi, ti moraš postati ono što nitko od svih ovih ljudi nije. U sjenu otiđi voljeni, nemoj si život oduzeti, prkosi bogu za ovo što nam je učinio, prkosi bogu za sve što nam je učinio. Promatrao je njezine oči, vidio je kako je vjera u boga umrla, vidio je kako je ona umirala i znao je, mora osvetiti njezinu smrt, ne smrću samo jednoga od sluga Božjih, mora osvetiti smrt njezinu tako da ubije svojega vlastitoga boga, koji onda više nije bio njegov bog. Još jednom mu je šaptala: '' što god se dogodilo naš otac se mora osloboditi, ljubavi naš otac je onaj mračniji, onaj najtamniji, on me može vratiti, on me može pretvoriti u besmrtno zlo kojemu nećeš moči odoljeti, on mi neće dati anđela krila kojima ću beznačajno letjeti''. Teško, zadnje što je rekla bilo je:''još sam jednom našla put, još jednom znam što je najbolje da učinimo ljubavi, drži moju ruku, nemoj je pustiti. Drži moje meso dok se hladi, drži me dok umirem u patnji božje sluge zasluge, gledaj me voljeni, tama nam ovo učinila ne bi, njoj se podari. Mi moramo pobijediti voljeni, prepusti se mržnji i osveti, nećeš više osjetiti bol ni tugu voljeni, tvoje memorije neće boljeti, bit ćeš uz mene, iz moga groba ću izići dragi, samo se prepusti tami da nas spoji, biblija je bajka voljeni, nikada više joj se nemoj moliti. Umrla je te noći, napustila ga u tami. Policija ga je pokušala oduzeti, odvesti od slobode tamo gdje su oni svi koji su puni grijeha.. ali u njemu se probudio glas mrtve mu ljubavi: Zbogom ljubavi, vjeruj mi, nema ničega boljega sada, samo uzmi moju ruku, ne postoji slava boga ne postoji dobrota, primi zlo iz mojih grudi, i unesi u svoje, ubi to prokleto dvoje, mi ćemo pobijediti voljeni, pobjegni od njih, nećemo izgubiti rat. Izvukao je pištolj jednom od policajaca i rasu mu mozak skupa s staklom po pol auta, drugome je prislonio na glavu, naredio mu da zaustavi auto, uzeo mu pištolj i natjerao ga na koljena. Policajac je bio mlad, plakao je, molio je da ga ne ubije, no otac sotona je rekao da je vrijeme da vlada, rekao je da svi koji nas pokušaju zaustaviti moraju umrijeti. Mozak na cesti, uzeo ga je u ruku, stavio u usta, žvakao je njegovo tkivo, uživao u njemu. Kanibal, sotonist, pravo dijete Luciferovo. Odvezao se ja autom do mrtvačnice, izvukao tijelo mrtve svoje ljubavi i sakrio ga u svoje skrovište, u šumi. Tamo gdje je napravio oltar svome ocu. Pred bogom su rekli dok ih smrt ne rastavi ali on je nju i mrtvu želio, razderao je odjeću s nje, legao pored nje i mirisao smrt s njene kože. Ljubio je mrtvo ukočeno tijelo. Mazio ga je, osjetio je seksualni nagon prema njoj, i mrtvoj. Vodio je ljubav s njenim lešom, mrtav leš hladan poput leda ledenog, nepomičan i krvav. Pod njegovim tijelom je bio, on je u njemu bio, mrtvom, unakaženom. Provodio bi dane učeći o svome ocu i magiji kojom mu je mogao služiti, svake noći posjetio bi voljenu, mrtvu i raspadnutu. No i dalje je volio njeno meso, mrtvo i već meko. Njegov um postao je toliko mračan, toliko izopačen, da ništa nije jeo, samo tijela novorođenčadi koju je žrtvovao zbog krvi kako bi nahranio njezinu smrt, kako bi je vratio. Grizao je meso s ljudskih kostiju, rastezao ga po ustima, smijao se i čitao knjige kako bi naučio o mukama svoga oca, i kako bi tijelo s kojim je ljubav vodio, napokon prestalo po truleži smrdjeti i kako bi se napokon počelo kretati. Smrt je vječna i nepobjediva, poglavlje zla, spiritualizma. Ali ono što umre može se na zemlju vratiti kao anđel tame kojeg mora smrtnik i sotona zajedno stvoriti. Našao je djevicu koju je vezao za pentagram, na svako lijevi i desni krak desna i lijeva ruka, a na srednji krak njena glava. Svijeće oko nje i svijeće oko njega. Morao je sotoni dati dušu, sotoni dati tijelo, kako bi vratio voljenu, kako bi sotona stvorio dijete kojime će se hraniti da bi mogao anđel tame postati. Sotona je uzela njegovo tijelo, silovao je djevicu, njezino tijelo bilo je izgrebeno, njezine grudi, vrat, njezin hram bio je silovan, probijen, uništen a u njoj je bilo sjeme zla, spremo da živi do svog poroda. Sljedeće noći kada se broj Bahamuta pojavio vrijem je zastalo. 666, broj zvijeri, iz nje je izlazilo, kroz hram koji se raspadao u meso, toplo, vruče, ispečeno. Izašlo je dijete, dijete koje je on ubio. Polako ga je jeo, dok ga nije pojeo, demon je sada u njemu oživio, bol ga je ubila, i ista ta bol ga je vratila. Postao je besmrtan princ tame, mračnije oči od vrane, svojom krvlju kadu je punio, svoju voljenu unutra ostavio. A iz kade ona se je opet rodila, kao besmrtna prokletih kraljica. Njezina ljepota vraćena je bila, a ljubav njihova ovaj puta ni od boga uništena nije mogla biti, pred njegovim svijetlom moraju se skriti, ali u noći kada demoni vladaju, oni zadnji dan čekaju, kada 666 puta svakom anđelu strgaju krila, kada uz svoga oca nikada bogu ne dadu mira, dok s trona ne padne, i ne prihvate svoje kazne. -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------  -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Za oca Moje ime nije bitno Ništa nije bitno Šesto šezdeset šest puta ću ti reći Tri šestice ćeš se pokoriti Tvoje lice će me moliti Ali nikada se za život neće izboriti. Oh sotono za tebe žrtvujem Ti si jedini, jedini kojemu se pokorit želim Ti si jedino zlo koje od mene je jače Ti si jedino zlo bez laži Ono iskonsko, prečisto Sotono ti si jedino što srce moje cijeni Ubiti su me htjeli Ali nisu smjeli Slomio si im kosti smrtničke Pretvorio tijelo u pepeo i prah Osjetio se je smrti pakleni dah. Bog je mrtav i pao je Božje ime za mene mrtvo je Kao i sin njegov što umro je na križu Dok tebi kršćani noge ližu Sotoni ti si snaga jedina Moja duša ti je predana.  |
