Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
29.03.2007., četvrtak
Hate this nation
|
Razjebani svijete što mi do daješ da uzmem za sebe? Aaa gori u paklu! Dajte mi razlog da ne mrzim naciju, da ne gledam u vas kao i krvave zvijeri što kao stvaraju, Ako se želite boriti, onda ćemo se boriti. Pitam se koji je razlog moga postojanja, gledati vas kako me uništavate? Pružate mi ruku da bi povukli me na dno? Prokleti bili svi, mrzim vas jer postojite i svako vaše novorođeno dijete prezirem, jer i ono bit će samo jedna smetanja za mene! Nacijo prokleta ponekad pomislim da ne mogu biti hladniji, nego ste me vi stvorili. Svi patimo od globalizacije i svi patimo od mržnje drugih koji ne vide u čemu griješe. Ne vjerujem više u vas ni boga ni ikoga. Vjerujem samo da sam ja kralj svojih snova.. Kada mržnja zavlada srcima smrtnika, to ne znači da je sve tako crno kakvima se njihova duša predstavlja. U meni je plamen ljubavi što gori i osvijetljuje moju tamu. Ali joj ne škodi samo je jača! Prokletnici, pogledajte što nam radite. Uništavate ljude zbog svojih sebičnih sranja.. pogledate se, prokleta nacija. Mrziti vas lakše je nego disati, jer čim sam shvatio kakvi ljude postoji odmah sam sve poželio ubiti.  Pitam se koliko metaka bi trebao da vas pobijem sve koji me živcirate, da vas izmrcvarim koliko bi noževa otupio na vašem prokletom mesu, kostima. Prokleta ljudska nacija. Ne nije umrla romantika samo se probudila zvijer, moje drugo lice, drugi ja.. moja strana, uništenija…  Moj pakao – raj, moj kraj Razbio sam se o zidove Pijan kao staklo što se razbije Dobio sam udarac tamo gdje najviše je boljelo I nitko nije slušao Dok sam za izlaz molio! Ja sam mržnjom ispunjena osoba U očima plamen vatre i mržnja U srcu led i kraljica što ubija Svaki puta kada sjetim se da bez nje mogao bi ostati ja. U mome carstvu gdje gori vatra do neba Pali anđelima krila Uništava nebesa sva Da njima vlada prokletinja Da njima vladam ja. Srce moje kucati nikada prestalo nije Ono sada kuca i brže nego prije U sredini carstva srca moga s žezlom od leda Stoji ljubav moja A oko nje vatra gori Da ne može nitko do nje Prokleti pripadnici ljudske nacije! Stavite ruku na život moj Uništi ću vam cijeli rod Povrijedite još jednom me Osjetit će te koliko u meni je zlobe A pokušajte još jednom poniziti me Požalit će te vlastito rođenje Kao što požalio sam ja Kada gazili ste me, nekada! Krvave mi ruke voda ispire Osmijeh s lica ne nestaje Zauvijek mržnja i rat. Gubim se sat po sat Tražim odgovore a ne znam pitanja ni sam Što je moj savršeni izlaz, moj kraj.. Da dođe dan kada trebao bi se predati ja Umrijeti kao smeće ljudsko što umire Ubio bi sve Koji povrijedili su me. Sjedit ću pred vama Dok budete polako umirali U facu smijati se svima Koji ubijali su me Smijati se dok život ih napušta Dok umire njihova prokleta duša!  Godine su prolazile a dijete i dalje ljubav osjetilo nije… pitalo se je dali postoji uopće to o čemu slušalo je. Pomislilo je dijete da to je samo priča kao i one sve, što majke pričale su djeci. Nakon godina bez ljubavi svih, dijete nešto je osjetilo! Ljepše nego ikada, pomislilo je dijete to, evo moga izlaza iz bolnih odaja. Ali život nije mario što uništeno je srce to, uništio ga je još jednom, uništio je svem dijete ostavio da istrune. Mržnja zavladala je srce mrtvi, oči ugasile su plamen svoj, samo ledeno mračno dno, prokleto, zlo. Gubili su se u njegovim očima, nisu ih mogli gledati, nisu ih mogli pratiti, mržnja djeteta učinila ga je jačim od ostalih derišta, učinilo ga je moćnim..  Naučilo je dijete voljeti. Naučilo je koliko ljubav može boljeti i koliko mržnja može oduzeti. Dvije osobe u jednoj se rodile, proklete s obje strane s depresijom što skrivalo se iza lažnih osmijeha, iza zastora pozornice života, što nikada tragedije nije dosta. Poraslo je dijete i svoje riječi pokazati odlučilo.. Stao je pred svijet u imenu crnome, imenu crnoga anđela, prokleto dijete bez tolerancije ljudskim lažima. Toplo srce za one koji ne diraju ga, mržnja za svakoga tko povrijedi i najmanji dio njega. Napokon saznao sam tko sam ja. Dijete to, odavno je umrlo. Tražio sam se godinama da bi saznao, tko sam doista ja. Krijem se iza svoje duše imena. Blacken The Angel sam ja, od prvog dana do zadnjega! Ja znam mrziti i ja znam voljeti, ja mogu nježno poljubit ja mogu ubiti.  I za kraj… Hvala onima koji su podržali me dok mi je bilo stvarno puno teže. Moji blogovi prije. Ono što me je najviše promijenilo i ojačalo.. Mislim. Hoti.. nije potrebno reći da si to ti. Pitam se gdje bi završio da te nije bilo… Dok me neki nisu ni poznavali, dok se neki nisu ni obazirali. Ovaj post je trebao biti romantičan ili bar ljubavlju ispunjen ali eto.. Došlo mi je da se raspišem o onome što osjećam a trenutno sam ispunjen ogorčenjem i suzama.  PS: Danas sam napisao sastav od par redaka pod matkom za engleski i dobio ponudu da pročitam jednu od knjiga koju pišu na Cambridge i napišem kraj. Ako moj kraj prihvate dobijem 3 dana da odem tamo i naravno dobit ću od profesorice bolju ocjenu. Ja to gledam samo kao reklamu samog sebe i drago mi je da je netko primijetio moje pisanje.. Jebote koji post. Vjerojatno ga nitko ne bude pročitao cijeloga. Pozdrav  |
