Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
25.03.2007., nedjelja
Galerija užasa
|
Slagao sam slike u glavi da bi pobjegao od stvarnosti. Bilo je kao u albumu, najljepše slike, kao u slikovnici. Gledao sam slike što iz sjećanja u tami, izlazile su emocije na rukama vani. Krvavi ožiljci što sjećanje stvori, u galeriji slika, skoro kao snovi. Galerija slika na kojima nema spasa, moja galerija u glavi galerija užasa.  Pitam se nekada dali je užasno sve čega se sjećam. Neovisno bilo tada lijepo ili ne. Užasno je, jer više nije ostalo ništa osim sjećanje. Sjećanje što boli, što mi boja suze u crno, ruke perem od krvi i gledam galeriju slika tužnih u glavi, galeriju užasa što u meni užas pravi  Užasno je sjetiti se svega ispočetka, a mislio sam da zakopano je sve. Slike one koje najviše bole me. Mislio sam da sam pobijedio sam sebe i to u glavi, šaptao sam sinoć u glavi zamišljenoj vrani.. šaptao sam joj: ljepotice crna da ti samo znaš, koliko je bol zbog koje mi drhti glas. Kada u glavi gledam slike te, slike u galeriji, užasne.. ah, ta galerija užasa.  Pitam se nekada boli li to stvarno, gdje je rana. Kako boli samo… Rane nema da me boli, kako da znam što me boli? Otvorim ranu, jednu pored druge, ožiljke otvara i gledam tamo, gdje si moja bolna rano. Zašto je nema i sada, ja to ne razumijem, ja se čudim, ja ludim. Shvatio sam, i kada rane gledam, krvi mi curi u meni se sjećanje budi. Slike iz galeriju i tu su sada slike pune tuge i užasa, prokleta galerija užasa.  Kroz prste slijeva mi se krv, niz lice suze klize. Zamišljam da ona mi je sve bliže i bliže. Tresu mi se ruke, drhte mi usne, želim oči zaklopiti da me u zemlju snova puste. Na vratima zemlje snova, uvijek me dočeka ona. Prst na usne mi stavi, rukom mahne crnoj vrani.  Vrana na rame joj sleti, a ona joj šapatom naredi: Nosi slike ljubavnice mračna, iz galerije užasa neka bude mašta krasna, bar u snovima neka bude on, sretan, čovjek svoj. Ali kada se probudim slika iz sna mi ostane, u galeriji užasa opstane, kao parazit u mesu.. Čini dušu za tijelo tijesnu. U mojoj galeriji svakog dana jedna nova slika spava, tko u galeriju moju uđe od mene ne ostaje duže. Jer užasno je biti u noj, galeriji prokletih slika toliko da im ne znam broj, u galeriji užasa.  Plakat stao, drugo nisam znao Maglovite noći Kada mjesec na nebo skoči Osvijetlio mi je put Ni srebrn ni žut. Slušao sam šumu kako pjeva Osjetih da mi se pomalo zijeva Prokleo sam kuću svoju što u šumi se skriva Dok mrtva žena pored nje mi sniva. Dođoh doma i te noći Znam ženo, opet poslije ponoći I opet sam alkoholom tugu ubiti htio Znam, znam nisam smio Ali što da radim kada srce pati Tjera dušu da se klati. Sjedoh na panj pokraj njenog groba Na križ joj usne prislonih Poljubac ostavio sam tih U magli izgubljen U tami pronađen. Osluškivao sam ne bi li ove noći možda čuo Njeno srce da pod zemljom kuca Ne bi li čuo da diše Ah znam, nema te, nema više. O vrag me odnio ako nisam čuo Krik iza mene da se smio Smijao se majke mi mile što mrtva godinama leži Neka joj ako lažem Zemlja teško na duši leži. Okrenuh se da osluhnem ovaj puta bolje I čujem kako progovara Ovdje sam, niže, dolje. Sto mu gromova pomislih da me alkohol tuče Postalo mi je iznutra vruče A izvana hladan znoj me oblit stao Htjedoh pobjeći ali nisam znao. Glas me opet zvao Tu sam niže priđi bliže Kao rob svoga straha Spustih ne na koljena plaha Tu sam niže, priđi bliže. Vidjeh njeno lice kako u grobu leži Cijeli tijelo mi se naježi A oči otvorila je ona Smrt još je tamo bila U njenim očima se skrila Za ruku me uhvatila žena mrtva Poljubila mi dva prsta Na moje usne ih stavi Kao da me opet ljubavlju podari Svijest sam izgubio, spavati stao Kada sam se probudio Nisam znao. Nisam znao dali je istina ili ne Poljubila me mrtva žena zar ne Iskopah grob njezin kada tamo nije bilo ništa Samo miris parfema koji imala je ona Plakat stao jer život više Nastavit mi se nije dao.  |
