Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
19.02.2007., ponedjeljak
Never leave me!!
|
Eto 2:18... Citam svoje postove, vase komentare, vase postove. I znate što sam skužio. Nema više komentara na mome blogu kao nekada.. Sve ih je manje. Ali opet, blog pišem radi sebe, pa nema to toliko veze. Ime ovog posta ima smisla, ima i bit. A to možete pročitati sada. Dakle... Kada sam bio klinac, kada sam trebao biti sretan i bla bla ostale lijepe stvari koje mozes dozivjeti ja sam imao samo jednu osobu, koja je to doista pokusavala uciniti meni. Moj zivot uciniti ljepšime. Da ne shvatim kako doista živim, zamazati moje oči, da ne shvatim tko me okružuje. Moj najbolji prijatelj.. Bio sam sretan kada bi ga vidio. I kada bi s njime pričao. Znao je moje dječije srce lišiti agonije, jebene gorčine. Mogao je spriječiti moje suze, nanošenje boli, moje prvo samoozljeđivanje. On je to mogao.. Znao je i kako. Imao sam prijatelja kakvoga danas ne mogu ni zamisliti. Uz dužno poštovanje svim prijateljima, ali onaj najbolji kojega sam ja ikada imao, taj više nije na zemlji. Da, napustio me je. Kao i svi, kao i sve poslije. Ali on, bio je moja prva iskrena ne tjelesna bol na koju sam postajao imun s vremenom. Moje prve suze za nekom osobom. Bile su kada sam njegovo mrtvo tijelo gledao u tom jebenom kovčegu, kako spuštaju u grob. Duša mi se ledila, sjetio sam se noći. Ležao sam u krevetu, sklopljenih ruku i očiju, molio boga kojega sam onda jako volio, vjerovao sam u moć njegovu. Molio sam da mi ne uzima prijatelja, jer obitelj... Kao da je nikada nije ni bilo. Bog mi se nasmijao u facu, razderao moje srce. I gledao sam groblje, gledao sam koliko križeva. Ljudi umiru s simbolom njega. Prokleo sam crkvu, boga. sve vezano uz to sranje. Povukao sam se duboko u sebe.. a i dalje, nedostajao mi je moj prijatelj. Imao je motor u hodniku zgrade. Motor je bio tomos a on je maknuo s tako da je pisalo Tomo. kako se je i zvao. Danima sam samo mislio na njega, onda još nisam smrt na ovaj način gledao, bio sam premlad da bi je volio. Ostao sam bez ikoga. stajao pred velikim ljudima podignutog tona, nemilosrdnih dodira. I što se dogodilo? Polako sam postajao svjestan svega što je on pokušao sakriti od mene. Oh, proklet bio život. Pa ja sam samo bio dijete. Ja sam samo bio živ. A on je htio sakriti od mene prezir drugih, zbog toga. Onih mojih, ''najbližih''. Ljubav drugih ljudi za mene postala je sranje, zatvorio sam se. Rekao sam stop emocijama. No došla je prokleta... Prva ljubav. Moj prvi pad, slomio sam se. Počeo piti, 12 godina sam imao... nepunih 13... uskoro sam počeo slušati black metal, sve više sam počeo čitati o magiji i nekim mračnim ritualima. sotonizam.. Moje okupacije. Mržnja prema ljudima. I tako je bilo dobro, nisam nikada više bio povrjeđen. Ljudi su imali pogled na mene, kao na veselu osobu. I to je bil ok. Ufuran, zadivljen svojim fantazijama.. ali nisu znali tko sam ja. I onda se dogodilo još gore sranje. Druga ljubav.. He... Veza od 3 godine... Iskreno nakon raspada te veze odma sam htio drugu curu. tek sam kasnije shvatio. koliko sam povrijeđen. ne time što mi je ona učinila, time što mi je cijeli život, svi ljudi učinili zajedno. Poželio sam reći: never leave me. ali.. Odjebi.. to sam ipak rekao prije, iskrenije. Što se dogodilo sa mnom nakon toga? Da.. Mislio sam da ne želim više veze neko vrijeme. kao što svi znaju tu je Hoti... Šta da kažem.. Život nije nikada bio milosrdan nije ni tad i još uvijek živim s obvezama u fucking virovitici. I da, ja imam curu.. Nešto u meni ne može bez ženskog dodira, društva. I toliko je vremena prošlo, ja sam svoga prijatelja zakopao, duboko u srce duboko u sječanje. ne, nisam ga zaboravio. samo zapostavio. I sada prijatelju, ja više ne znam gdje je tvoj grob. Vidiš, ono što si ti htio da od mene ne učine, učinio sam bez njih. Da, on to ne bi dozvolio. Mnogo toga ja ne bi dozvolio, da sam samo znao.. Koliko je moja dobrota prema drugima iskorištena.. Postao sam gotičar, dperesivna osoba. Svakim danom sam sve mračniji na onaj način.. na koji ne brijem već osjetim to iznutra. Ovo malo ljudi što mi je ostalo, ovo malo ljudi kojima vjerujem, koje volim i poštujem.. Molim vas, ponovit ću opet.. never leave me, never leave me.. Toliko je vas oko mene. Toliko vas je divnih i toliko vas me voli. Tolike vas volim. ali tako rijetkima vjerujem, tako rijetkima se prepuštam. Jer život nije milovao ovo lice, i ono što želim reći.. Ovim cijelim postom.. Ja sam se formirao kao mije život to pružio, ja sam sada napokon formiran ine želim više nikada da pokušate to promjeniti. Kakav sam, nije bitno. Never leave me! I to je sve.. zao mi je sto sada nitko nece citati post prije. ali jebiga. morao sam pisati.. duša je plakala a jecaji sami od sebe izlazili.. gotovo je.. da bar je.. gotov ovaj jebeni život koji živim za druge.. ma ne.. zapravo ne želim umrijeti, želim samo normalno živjeti. |
