petak, 19.01.2018.
Dnevnik zahvalnosti 19/365
Inače kad ispred sebe na cesti vidim auto-školu osjećam se skoro kao kad naiđem na traktor...
Postanem nemirna i nestrpljiva...i iako vozim, imam osjećaj da stojim na mjestu.
Danas je nešto ipak bilo drugačije. Možda zato što se nisam žurila. Ili zato što me ovaj blog potiče da bolje pogledam oko sebe i potražim nešto za što mogu osjetiti zahvalnost...
Uglavnom, polako sam vozila iza auto-škole i prisjećala se svojih prvih vožnji i polaganja vozačkog ispita prije kojih 20-ak godina. Sjećam se kako su mi klecala koljena i koliko sam stiskala volan da se instruktor zabrinuo da ću oguliti kožu s njega (s volana ne s instruktora) i sjećam se kako sam bila sretna što sam položila.
I tako se vozim danas polako iza auto-škole i razmišljam kako sam zahvalna upravo na tome...što vozim.
Budućem vozaču/ici ispred mene poželjela sam potiho, u sebi, ugodnu vožnju, uspješno polaganje vozačkog ispita i puno sreće na cesti u budućnosti.
Baš sam se dobro osjećala nakon toga...smireno.
- 19:11 -
