|
Došao je noseći osmijeh na licu i bile ruže u rukama. Nije on tip od cvića, iako je oženio Cviće. Ona mu je rodila ovu što joj cviće danas nosi. Obrazložio je svoju gestu riječima da mora netko nosit cviće kad je momak daleko, misleći na onoga za koga bi volio da je momak! I on voli imat pokriće za geste... pa valjda to od njega naslijedih! Dodao je još da je to za njegovo muško – žensko dite. Ja mu samo odgovorih da je cviće za žensko dite, a da bi novac trebao bit za muško dite u meni! Prisjećali smo se dana u koji sam rođena. Zapravo, ja se ne sjećam tog bolnog istiskivanja u ovi svijet, kao ni prvog plača, ali Rođena se sjeća Roditeljičinog odlaska u bolnicu, jer ju je ispratila u suzama. Na vrhu skala, ona i Roditeljičin brat ostali su plačuć... kojeg li ispraćaja i kojeg li dočeka novom životu... čak i ovom kojeg su toliko željeli! Ne mogu oživjeti sliku svoga prvog plača... ali mogu njihovog... čak mi im se dođe pridružit u slici... jer ljubav je velika bila u pitanju! |