subota, 10.02.2007.
Jedan je glasno zalajalo,dok su ostala dva iskesila zube na njih.
Amber je pogledala oko sebe.
Do ureda gdje je otrčao onaj čovjek su ih djelile četiri konzole,stol i vrata,sve s njihove desne strane.Iza tri psa su se nalazili pultovi gdje su bile spremljene videoigre.
Pogledala je vrata od ureda, koja je čovjek,na neko čudo,ostavio malčice otvorena.
Ispred te četiri konzole se nalazio manji stol,gdje bi se korisnicima naplaćivalo vrijeme provedeno u igraoni.Pored njene lijeve noge se nalazio aluminijski koš za smeće.Psi su bili udaljeni ni metar od njih,no još nisu napali.
Neprimjetno je trknula Sarah po rebrima i pogledom joj pokazala na taj stol.
Sarah je znala što joj je činiti.
Pas je još jednom zalajao,a Amber je u tom istom trenu udarila koš za smeće nogom,pogodivši jednog psa.Ostala dva su se zbunjeno okrenula prema njemu,dok su Sarah i Amber spretno skočile na stol,te po konzolama,prema uredu.
Psi su obratili pažnju na njih istom brzinom kojom su je i izgubili.
Vidno razjareni,krenuli su na njih.
Sarah je već bila ušla u ured,dok je Amber u zadnji tren skočila sa konzole na pod.
Uletila je u ured,a pas za njom.
Sarah je svom snagom zalupila vratima,udarajući psa po njušci.
Pas je uz cvilež odstupio,no bdući da je njegova njuška zapriječila vratima da se zatvore,Sarah je još jednom uz glasan tresak zalupila vratima.
Amber se sabrala u kratkom roku,te pokušala gurnuti stol na vrata.
Onaj čovjek od prije je stao pored nje,te joj pomogao da to učini.
Psi nisu odustajali te su se svom snagom nabijali na vrata,tresući i stol,a i Sarah,koja je sjela na njega,da ne odleti od silnih udaraca.
-Jebemti!-viknula je.
Nakon par minuta,napokon su odustali.
Sarah je sišla sa stola.
Pogledala je blijedog čovjeka.
-Hvala.-rekla mu je,a ovaj se nasmiješio.
Usne su mu bile ispucane i plave,ruke također.
-Ja sam Sarah.
-Amber.-okrenula se prema njemu.
-Michael...Drago mi je.
Nakon nepunih petnaestak minuta,bili su sigurni da su psi izašli van iz igraonice,te su maknuli stol sa vratiju.
Amber je prva provirila van iz ureda.
Nije ih bilo.Izašli su van,a Sarah je odmah uzela svoju palicu u ruke.
Amber je pronašla ruksak i stavila ga na leđa.
-Ovaj...Oprostite,ali...Imate li možda pitke vode?-pitao je tako skromno da je Amber istog trenutka izvadila punu bočicu vode,te mu je pružila.
Popio je cijelu u roku sekunde.Amber mu je izvadila još jednu,i tu je također cijelu popio.
-Mora da ste jako žedni.-rekla je,a čovjek se opet nasmijao.
-I gladan.-rekao je.
-Sreća vaša da ste na nas nabasali.-Sarah se nasmijala,dok je Amber iz ruksaka vadila 2 zapakirana sendviča koje su uzele u onom dućanu.
Michael ih je pojeo kao da nikada u životu nije ništa stavio u usta.
Nakon što je pojeo zadnji komadić drugog sendviča,posramljeno je pogledao Sarah i Amber koje su piljile u njega.
-Oprostite,prošlo je već dugo odkad sam zadnji put išta stavio u usta.
-U redu je.Podsjetili ste nas na mene i Sarah dok smo isto tako nakon dugo vremena nešto pojele.
Sarah se nasmijala. –To je bio prizor za pamćenje.
-Mislim da bi bilo pametno da krenemo.-rekao je.-Mislim,ako želite mene sa vama.
Sarah je prvo pogledala Amber,zatim njega.
-Naravno.Pa nećemo vas sada odbaciti nakon što ste nam spasili život.-rekla je.
-Nije sad baš da sam vam život spasio...
Amber i Sarah su se ponovno nasmijale.
-Ako želite s nama,moramo vam pronaći nešto pristojno za obući.-rekla je Amber.
-Da.Nebi bilo lijepo da nam se smrznete na putu do doma...
