četvrtak, 01.03.2007.
-Kad sam bila mala,mama je u jednom velikom staklenom ormaru držala te ogromne kristalne čaše.Bile su užasno teške.I skupe.To je bilo naslijeđe u njenoj obitelji već generacijama i generacijama,i od samog početka su sve čaše ostale netaknute.
Nama nije dala da ih koristimo,to se iznosilo van samo za neke veće prigode,poput Božića ili Uskrsa.
Pažljivo ih je prala nakon upotrebe,te ih još pažljivije pospremala natrag u ormar.
Nemogu opisati način na koji su me privlačile,jednostavno su me dozivale da uzmem jednu van iz ormara i da je upotrijebim.
Mama je rekla da ako razbijem čašu,razbila sam i dio njenog povjerenja prema meni.
Jednog dana sam se vratila ranije iz škole,bilo je proljeće,sjećam se zbog toga što smo ja i Donnie Chakowski brali jaglace na jednom putu kroz šumu.
Mama,tata i brat su bili odsutni od kuće.
Bila sam sama.
Od trčanja do kuće sam ožednila,te sam krenula u kuhinju popiti vode.
Odmah sam se sjetila tih čaša.Moj plan je bio besprijekoran.
Uzela bi jednu,popila vode iz nje,oprala je,obrisala,te je vratila natrag na mjesto.Nitko nebi ni primjetio.
Pažljivo sam skinula jednu s police,te je odnjela iz dnevne sobe u kuhinju.
Natočila sam vode,te to sve popila.Brzo sam ju oprala i obrisala.
Sa smiješkom na licu,što je čaša ostala čitava,krenula sam u dnevnu sobu,nebi li je vratila.
Na pragu kuhinje se iznenada stvorio moj čupavi mačak Toto,te me prestrašio kao nitko dotad.
Čaša mi je iskliznula iz ruku,te se na tvrdom kuhinjskom podu razbila u tisuće malih dijelova.
Toto je pobjegao van,ostavivši me samu.
Nedugo nakon njegovog kukavičkog bijega,čula sam automobil mojih roditelja kako dolazi do prilaza za garažu.
Nije bilo dosta vremena da to sve počistim i bacim u koš za smeće.
Oči su mi se napunile suzama,shvativši što sam učinila,potrčala sam prema ulaznim vratima do mame.
Dok je izašla iz auta,zagrlila sam ju oko struka jecajući.
Zbunjeno me pogledala i pitala „Amber,što se dogodilo?“.
Govorila sam da mi je žao,da nisam htjela,a ona me odvela natrag u kuću.
Kada je vidjela čašu razbijenu na podu,odgurnula me od sebe.Skinula je kaput,te brzo uzela metlicu i to sve počistila.
Nije mi ništa rekla,ali su se naši odnosi od tog dana promijenili.
Poprilično sam sigurna da me zbog toga ostavila onaj dan kada su se sirene oglasile.
Veljača im je donjela i prve zrake sunca koje su iskoristili ležeći na krovu centra,te gledajući bistro i vedro nebo.
Polovica sječnja je prošla nesmetano i mirno.
Navikli su se na situaciju dovoljno dobro.
Preko puta centra je bila obična stambena zgrada.
Na krovu te zgrade je obitavao čovjek po imenu Charles.
Bio je to fin gospodin iz južne Engleske koji je ovdje zapeo idući u posjet svojoj kćeri.
Djeca su se s njim sprijateljila prije tjedan dana,kada su ga spazili da nervozno šeće po krovu.
Charles je imao pušku.Dobri stari shotgun.Charles je imao i psa mješanca po imenu Harry.Odmah su ga zavoljeli.
Pomoću Harrya su starom Charlesu dostavili walkie talkie koji su pronašli u jednom od dućana.
Zgrade su bile predaleko za normalno razgovaranje.
No,veljača je donjela još nešto.
To su bile najezde zombija koje su se skupljaje oko centra.I Charlesove zgrade.
