Na kavi s predsjednikom

15.11.2006. - treci dan

Hello. Evo, da opisem svoj treci dan ovdje. Zapravo, nadodat cu prvo sa tim sto sam jos radio sinoc nakon sto sam napisao blog. Trebao sam ici u teretanu, ali sam prvo otisao dolje u podrum gdje je nekakav pub, da usitnim novcanicu od 10 funti jer mi je trebalo sitnisa za automat za pise. I onda skuzim da je dolje guba i mirno i da se moze zapalit koja. Odmah mi se obratio postariji ljubazni konobar, bar keeper. Brisuci case iza sanka dobacio mi je Hello, what can I get you?. Malo sam pogledao oko sebe da vidim kakva je atmosfera, istovremeno razmisljajuci sto cu, hocu li ostati ovdje ili cu samo razmijeniti novac. Taj pub je zapravo u najnizem dijelu cijelog imanja, i tu su sigurno bili konji, jer po zidovima vise hranilice, potkove, i slicno, a i separei su zapravo odjeljci u kojima su bili konji. Naravno, to je sad sve renovirano ali su ti detalji ostavljeni radi dekoracije. Uglavnom, jako lijepa birtija, mirna i ugodna.

I tako, odlucim ja ipak popiti pivo. Konobar je skuzio da sam stranac, pitao sam ga kakva piva ima, i nakon sto mi je izrecitirao popis, ja sam mu rekao neka mi nesto preporuci. Natocio mi je casu svijetlog piva, nesto malo vise od pola litre, mjera koju oni zovu pint, i naplatio 3 funte. Znaci, oko 35 kn!

Na telki je bila kvalifikacijska nogometna utakmica izmedju Wallesa i Lieshtensteina pa sam uz pivo i povremeno komentiranje sa konobarom odgledao prvo poluvrijeme. Nakon toga sam otisao u teretanu, odradio pola sata, onako, malo rekreacije, bicikl, trcanje, bench, fly...

Vratio se u sobu, odradio sve sto trebam u kupaoni i u krevet.

U jutro me probudio telefon nesto prije 8 (ionako sam trebao ustati u 8), ali se nisam bas snasao pa nisam saznao tko je i sta hoce. Otisao sam na dorucak, i ovaj puta pricekao english breakfast i nisam pozalio! Jaje na oko, kobasica, zapeceni grah, gljive i dva komada vratine...mljac! Fakat sam se najeo!

Krenuo sam na jos jedno predavanje, ali sam prije na recepciji pitao da li znaju ista o tajanstvenom telefonskom pozivu koji me probudio. Onda mi je zena na recepciji rekla da me je ona zvala, jer je neka druga zena zvala taksi da ju odveze do Highfield Parka (tako gdje i ja idem na tecaj), pa me htjela pitati da li mozda hocu ici i ja, posto taksi tamo ide (pa da ne moram pjesice). Uglavnom, vrlo ljubazno od nje da se upce sjetila da i ja inace tamo idem svako jutro... Htjela mi je uciniti uslugu. Ljudi su ovdje jako ljubazni i srdacni, sve ti zele objasniti kao malom djetetu, ispricavaju se i za najsitniju greskicu, uglavnom, jako pristojni ljudi.

Opet tecaj, pauza, tecaj, rucak, tecaj, pauza, tecaj.... I tako do 17 sati.
Danas sam u pauzi za rucak pozvao decke da odigramo biljar koji je tamo u trening centru. Mislio sam da je to snooker, jer sam vidio hrpu kuglica istih boja, ali su mi objasnili da je to obican biljar kao i nas, ali nema pune i prazne (raznobojne) kuglice sa brojevima, nego pune zute i pune crvene kuglice bez brojeva, i naravno, crnu osmicu. Pravila su ista, podjelili se u parove, Norvezanin Bjorn i ja, protiv dva Engleza i krenuli. Guba je bilo, odigrali smo dvije partije (svaka kosta 1 funtu), obje smo pobjedili mi stranci, naravno, ja sam uvalio crnu za kraj u obje partije...
Jedino sto je stol nekakav mali, kugle su male (tj. kuglice), bijela je malo veca od ping-pong loptice. Ali posluzio je svrsi....

Nakon tecaja, htio sam se pozuriti do hotela jer je utakmica izmedju Hrvatske i Izraela trebala poceti u 17 sati po lokalnom vremenu. Srecom, Bjorn je bio narucio taxi da ga otfura do njegov hotela, koji je puno dalje od mog, ali se ide istom cestom, pa su me dobacili usput. Cool...
Izbjegao sam jos jedno pjesacenje po mraku, po vrlo prometnoj cesti, gdje auti idu KRIVOM stranom. Covjek bi mislio da nije bed, samo je sve suprotno, ali nije bas tako...totalno te to zbuni! Tolko se forsas da zapamtis da je to sve suprotno, da na kraju okrenes sve 2 puta kolko se trudis, pa si opet na krivoj strani....

Anyway...stigao sam u hotel i otisao gledati tekmu dolje u birc. Tamo sam sjeo sa domarom hotela, koji je malo pauzirao i odmarao pa se isto zatekao tamo, te smo malo cavrljali, usput gledajuci tekmu. Nahvalio je Hrvatsku repku. Tak i treba!

Kasnije sam otisao u teretanu opet, odradio svoje, vratio se u sobu, istusirao se, skuhao caj i smjestio se pred telku, cekajuci da mi se ribica javi pa da odem do internet sobe pa da malo chatam s njom...

I tako prodje jos jedan dan...

Pusa lutkici...

14.11.2006. - drugi dan

Jutros sam se nekoliko puta budio prije 8 jer sam podsvjesno bio zabrinut hoce li me mobitel probuditi na vrijeme jer je nekako cudan taj alarm na njemu, a onaj hotelski sat-budilica bas i ne zeli alarmirati iako sam probao nekoliko puta. Na kraju se mobitel ipak oglasio u dogovoreno vrijeme, a ja ustao prilicno odmoran, spreman za svoje prvo jutro u Engleskoj.

Sinoc sam bio malo i u teretani koja je otvorena non-stop i free of charge pa sam se tamo malo ispucao i na kraju lijepo zaspao.

Uglavnom, ustao sam i otisao na dorucak. U restoranu sam vidio nesto kao svedski stol za dorucak (kao sto je to uobicajeno u hotelima u nasem djelu Europe, bar u onima u kojima sam ja bio) ali nije bila bas nesto bogata ponuda. Na jednom tanjuru bilo je narezano par velikih snita (prilicno ukusne) salame, teta mi je donijela tri snjite kruha i ja sam se bacio na dorucak. Onda skuzim da drugi ljudi dolaze, sjednu, NE ODLAZE po tu salamu, nego cekaju. I sad meni postaje sumnjivo... I tad skuzim da dorucak nije svedski stol nego gotovo jelo: jaje na oko, kobasica, salata, ma sve A ja se vec najeo te salame i ne mogu vise
Onda mi dodje ponovo konobarica i skuzi da sam se vec najeo, pa me onako sramezljivo pita jel ja uopce hocu dorucak, ili sam gotov. A ja onako coolerski, kao "No, thank you. I'm gonna skip this breakfast..."

No dobro, naucio lekciju. Mislim, najeo sam se ja, nije da nisam, ali jebiga, ispao sam blesav... Ali dobro, njima to nije izgledalo nista cudno, jer ima sa strane i cornflakes za uzeti pa oni vjerovatno zabriju u takvoj situaciji da ja znam sta radim kad ne zelim jesti taj njihov dorucak... Sta ako ja bas hocu salamu?! Jel tako?

I tako, pojedem ja, popijem kavu i vratim se u sobu. Da sad malo opisem hotel. Hotel je zapravo jedna velika kuca na dva kata, ali se nalazi na brdovitom terenu, kao na brezuljcima, tako da kad ja od recepcije, koja je u prizemlju, idem do svoje sobe, idem kroz nekoliko velikih hodnika, par puta se spustim dolje stepenicama, par puta skrenem za 90 stupnjeva, i na kraju udjem u svoju sobu, otvorim balkonska vrata, i opet iskoracim van na dvoriste, opet sam u prizemlju, ali par brezuljaka nize od razine recepcije. Guba mjesto. U blizini mi je teretana, a par hodnika dalje i internet soba, te mala knjiznica u kojoj mogu uzet knjigu, sjesti za stolic i citati. Negdje duboko u podrumskim katakombama je i nekakav bar te jos jedan restoran, ali tamo jos nisam bio.

Oko hotela je suma, i livade sa tako lijepom zelenom travom, ma milina. Ovdje su zapravo bili konji pa su te livade bili pasnjaci na kojima su konji pasli ili su se jahali.

Oko 9 sam krenuo pjesice prema HP obrazovnom centru koji je oko 300-njak metara udaljen od mog hotela. Pusiona je to sto moram hodati po jako prometnoj cesti (nesto kao jadranska magistrala), a nema nikakvih nogostupa, dakle doslovno hodam po cesti, i jos mi auti dolaze s krive strane, a ne mogu prijeci cestu jer nigdje nema zebre, a auti pice konstantno. Tak da hodam po travi sa strane i svako toliko se zaustavim ili okrenem da vidim kakav je promet, i tak... Uglavnom, dosta sjebano...
Tecaj mi je poceo danas u 9.30 (ostale dane ce pocinjati u 9), i nakon upoznavanja, krenuli smo sa gradivom. Necu to previse opisivati, to sve ide bez problema. Uglavnom, imamo dvije pauze za kavu (koja je opet BESPLATNA) i imamo sat vremena za rucak, koji je takodjer besplatan (tj. ukljucen je u cijenu tecaja). Rucak je bio OK, nekakve tortilje punjene govedinom, krumpir, zapeceni grah, puding, ma ima svega i svacega...

Nakon tecaja sam se morao vratiti u hotel po toj glupoj cesti. Imao sam srece danas, zamolio sam jednog Engleza koji je dosao s autom da me odbaci do hotela. Autom je to fakat minuta voznje, ali ipak je sigurnije. Decko me otfuro bez ikakvih ustrucavanja.
Nadam se da ce me i sutra netko otfurati....

I evo me sad u hotelu. Malo sam chatao sa svojom Ribicom, sad pisem blog, pa cu malo u teretanu kasnije i tak. Prodje i ovaj dan... Na telki nema nista, imam samo neke kanale sa vjestima, dnevnicima, talk-show emisijama itd., dosadno...

To je to za danas, sutra opet dizanje, dorucak (ovaj puta cu pricekati pravi dorucak ), tecaj...

P.S. pusa ribici mojoj, najljepsoj....

13.11.2006. - prvi dan

Pozdrav iz Engleske.

Nalazim se u Engleskoj, u malom seoskom mjestascu Heckfieldu, oko sat vremena voznje jugozapadno od Londona. Dosao sam ovdje na skolovanje vezano uz posao (HP management software).

Uglavnom, idemo redom...

Na Pleso su me odvezli moji i suznih me ociju dopratili do odlaznog terminala. Ja sam jos malo pricekao da mi dodje moja ribica (koja se zurila sa faksa iz Petrinje) pa da se ispozdravljam sa starcima. Mama je naravno suznih ociju i zabrinutog pogleda udijelila blagoslov, a tata je samo rekao, onako muski "Pazi se sine tamo, nemoj s nekim ulazit u neke rasprave...". Starci su otisli i ostali smo sami Ribica i ja.

Sjeli smo jos malo u cekaonicu, malo popricali i onda sam morao poci. Zagrlili se, izljubili se i nakon par minuta, mene je progutalo prostranstvo aerodromskih hodnika i cekaonica (bar sam tako mislio prije dolaska na Heathrow, ali o tome kasnije...).

Avioncic, onako srednje velicine, 2 puta po 3 sjedala, standardni Croatia Airlines avion, nekih 200-tinjak putnika. Nije bio skroz pun, sjedio sam sam (u svom odjeljku sa tri sjedala). Naravno, OPET sam dobio sjedalo na krilu! To je pusiona iz dva razloga: prvo, ne vidis pola horizonta od jeb**og krila, i drugo, vidis kako se krilo trese kad postane drmavo i cini ti se da ce motor svaki cas otpasti s njega. Ali sve sam ja to vec dozivio i vidio pa nije bed. Ovo mi je vec treci put da sjedim na krilu. Najgore mi je bilo na malom propelercu na letu za Prag (i tamo i nazad sam dobio sjedalo na krilu!), buci i trese se, krilo kao da ce se polomiti, a na vecim visinama gdje je hladno vidis kako se za krilo hvata led. Uglavnom, za nekog tko prvi put leti, bilo bi to prilicno neugodno iskustvo, taj pogled na to krilo (prvi put mi je u toj situaciji pala na pamet ona epizoda iz Zone Sumraka kad je frajer gledao kako onaj patuljak vani na krilu trga komade krila, baca svasta u motor itd.)

Polijetanje je fenomenalan osjecaj: prvo avion polako ide prema uzletnoj stazi, malo se trese, kao auto sa losim amortizerima. Kad dodje na mjesto, izravna se, potpuno se zaustavi i onda pocinje ludnica! Odjednom osjetis ubrzanje, ma kakav brzi auto, ovo je bolje jer znas da si u avionu koji je puno veci i tezi od auta, a zaljepis se za sjedalo i u roku 10 sekundi se valjda vozis 300 na sat! Svijet pored tebe kroz prozor se potpuno ubrza, sve se trese, osjecas brzinu i ubrzanje...i onda odjednom lagano se nagnes prema nazad...i mir! Totalni mir, buka je manja, vise se nista ne trese, avion se odlijepio od asfalta. MRAK!

Penjes se gore, gledas Zagreb kako se smanjuje pod tobom.Jos neko vrijeme se vide auti, prozori, a onda samo vece zgrade i njive, polja, rijeke... I onda dodje oblak. E to je sad vec nesto drugo. Kad se leti kroz oblak, onda avion pocinje opet jako bucati, propadati, tresti se, naginjati se...imas osjecaj kao da pilot nema kontrolu...ali naravno ima. To traje par minuta dok se avion ne popne iznad oblaka kako bi dostigao svoju visinu leta, koja je na otprilike 11 km. A kad se dodje gore...milina. Bez obzira kakvo je vrijeme dolje na zemlji, iznad oblaka je uvijek, naravno, suncano i zapravo je to jedan lijepi osjecaj. Letis iznad oblaka, kao da letis iznad slaga, sunce se onako cisto vidi, super...

Inace, let avionom je jako ugodan i miran, nista ne osjecas osim mozda malo buke, tu i tamo avion malo "zadrhti" ali to je to. Nakon nekog vremena osoblje pocne dijeliti rucak i pice. Na meniju je bila piletina (Ribice...opet piletina!), tj. dva komadica bijelog mesa, malo zelene salate, malo nekakvog graha, jedno malo pecivo (premalo!) te jos jedna posudica sa nekakvim komadicima sira, narezane masline i komadici paprike (to bi bila kao salata), te jedan kolac, kao pita od jabuke. Ribice, nije bilo KUKURUSCICA! Za pice sam odabrao casu obicne vode i limenku Pana.
Zaboravio sam reci da smo na ulasku u avion mogli uzeti Metro novine.

I tako, let traje negdje oko 2 i pol sata. Uskoro sve ispocetka ali obrnutim redosljedom. Prvo poniranje, pa kroz oblak (opet kao da si na Rodeu) i otvara se pogled na Engleski krajolik. Zatim malo cekanja i kruzenja oko Heathrowa da se oslobodi pista za slijetanje i napokon prizemljenje. Slijetanje je meni obrnuti osjecaj od polijetanja: imas osjecaj da ce se avion raspasti, sve se trese, avion se ljulja lijevo-desno, kao da se pilot bori da ga zadrzi ravno, a ide strahovitom brzinom prema zemlji...pusiona osjecaj.
I onda kad napokon kotaci dotaknu tlo, pilot ODMAH raspali po kocnici, kao da se necemo uspjeti zaustaviti...srecom to je sve normalno i ne traje dugo. Kad se malo brzina smiri i kad shvatis da smo sletjeli, onda vratis srce na mjesto...

Sve je OK, u Engleskoj sam. Ali cekaj... JEBOTE KOLIKI JE TO AERODROM!!!! Covjece, kruzimo avionom, trazimo "parkiraliste", a oko nas sve avioni, milijardu aviona, Tih rampi za iskrcavanje putnika iz aviona ima valjda 500! To mi izgleda kao zvijezda, a na kraju svakog kraka je opet mala zvijezda, a na kraju svakog njenog kraka su rampe za iskrcaj. OGROMNO!
Pleso je u odnosu na Heathrow kao mala cesta sa nekom kolibom sa strane.

Uglavnom, iskrcamo se, prodjemo carinu i policiju, nisu me policajci puno gnjavili, pitali su me kud idem, koliko cu ostati i da li imam cigareta i koliko. Dugo sam cekao kofer da mi dodje na onu traku a za to vrijeme su me policajci vec snimili i cim sam krenuo prema van, policajka odmah "Hello, come with me please..." Ali eto, na srecu, samo me je to pitala i pokazao sam joj laptop i pljuge i to je to...

Ocekivao sam da cu se izgubiti u zgradi ali samo pratis strelice i ljude iz tvog aviona i dodjes tamo gdje trebas. Na izlazu iz svog tog meteza me docekao vozac. Jos sam u Zagrebu dogovorio sa jednom TAXI kompanijom da me netko doceka i odveze direktno u Heckfield (inace bih morao kombinirati javni prijevoz, vlak i na kraju taksi, sto je komplicirano i kosta ukupno 75 funti). Frajer stoji na ogadi i drzi papir na kojem pise "MR VLAOVIC MARKO". Laknulo mi je....Vecinu puta sam prosao, jos me on otfura u Heckfield i to je to.

Tkasist je guba frajer, odmah smo poceli pricati. Morao sam prvo zamijeniti Eure u Funte i mogli smo poci. Dosli smo na parkiraliste, rekao mi je da ga pricekam, da dolazi u plavom mercedesu. Mrak, najnoviji Mercedes C klase, unutra koza, super auto...jedino mu je volan na krivoj strani, ali vozac se dobro snalazi, ne smeta ga to bas previse

Pricali smo putem, i brzo mi je proslo tih sat vremena voznje. Dofurao me ravno pred vrata Heckfield Place-a, napisao racun, ja mu platio 55 funti (oko 600 kn!), dogovorio se sa njim da netko dodje po mene i kad budem isao doma.

I evo me sad u hotelu, tj. to je nekakvo staro imanje, tu su bile konjusarnice. Super je mjesto. Ali to cu opisati kad malo bolje vidim okolicu i samo imanje.

Sutra se dizem u 8.00, idem na dorucak i pjesice do HP Education Centra koji je par minuta pjesice odavde. Tecaj pocinje u 9.30 valjda, i traje do 17. I tako svaki dan do petka....

Dosta za danas.

P.S. pusa mojoj ribici...