Iako je isprva izgledalo da će hrabra, ali malobrojna slavonska gerila biti jedina koja će pružiti otpor SFerinom imperijalističkom žrvnju, glasovi koji bi mogli pomoći da se stvar istjera na čistac počeli su se javljati s potpuno neučekivanih mjesta. Tako smo proteklih dana obavili razgovore s nekoliko eminentnih osoba iz fandoma bivše SFRJ, koji su nam dali prilično širok uvid u aktivnosti koje je ova zločinačka organizacija provodila u ranim danima svoga postojanja, na puno širem području i to u doba kad su ostali SF klubovi tek bili u začetku.

Svi naši sugovornici osim jednog zamolili su nas da njihov identitet ostavimo neotkrivenim što, s obzirom na svjedočanstva koja smo od njih prikupili, nije nimalo čudno. Jedini koji je pristao na objavljivanje svog imena i prezimena bio je Boban Knežević, jedan od osnivača beogradskog fandoma, s kojim smo razgovarali za stolom u dvorištu jedne privatne vile na Dedinju gdje je "bio nekim poslom". Knežević je i danas jedna od glavnim ličnosti u srpskom fandomu, ali i izdavaštvu i za vjerovati je da zna o čemu govori.

"Budimo realni, SFera je od samog nastanka, to jest samim nastankom pokazala svoje pravo veleposedničko lice", objašnjava je Knežević. "Od samog početka registrovani su kao jugoslovensko društvo." To je značilo mnogo toga, ali zanimljivo je da su svoje širenje započeli "prethodno pribavivši potvrde iz svih republika i pokrajina da u njima ne postoje slična društva", objasnio je. Zbog toga je svako sljedeće društvo u to vrijeme, gdje god da se registriralo, po statusu bilo korak iza SFere. "Oni su se u Srbiji vodili kao savezno društvo, a svi ostali nakon njih kao republička."

Naši ostali sugovornici nam objašnjavaju kako je u to doba izgledalo boriti se protiv SFerine hobotnice s osam krakova, po jedan za svaku republiku i autonomnu pokrajinu: "Radilo se to na razne načine. Prije svega, ako biste napravili inicijalni sastanak za osnivanje lokalnog SF kluba, nekoliko dana biste dobili poziv na informativni razgovor u milicijskoj stanici", rekao nam je naš drugi sugovornik koji je u to doba živio u malom mjestu u Vojvodini. "Najprije je deset minuta potrošeno na utvrđivanje podataka, za koje znamo da su ih imali, ali riječ je bila o uvodnom zastrašivanju, a onda bi krenulo ispitivanje o aktivnostima koje smo vodili dana tog-i-tog, na mjestu tom-i-tom. Naravno, bilo je riječ o vremenu i lokaciji inicijalnog sastanka za osnivanje kluba."

Kako kažu naši sugovornici, naravno da su na razgovore išli odvojeno i često neposredno jedni iza drugih, kako se ne bi stigli dogovoriti i uskladiti priče. I čim bi nanjušili na nedosljenosti ili razmimoilaženja u priči, inspektori bi se uhvatili toga i pilili, iako je uglavnom bila riječ o nebitnim detaljima. Ono što je zanimljivo je da žrtve nikad nisu doznale tko ih zapravo ispituje; uvijek je bio prisutan nepoznati inspektor koji definitivno nije bio iz lokalne zajednice, i lokalni milicioner koji bi postavljao gotovo sva pitanja i povremeno pogledavao onog prvog, kao da se želi uvjeriti da je na pravom tragu. "Kad bi utvrdili činjenično stanje i došli do zaključka što smo mi zapravo radili, onda bi krenulo uvjeravanje", kaže nam naš sugovornik. "Najprije blago, prijateljski. Kao, pa zašto da se zamarate time, to je puno posla i papirologije, osnivanje kluba, pa zašto biste to radili kad već postoji klub na saveznoj razini, lijepo se učlanite tamo i osnujete podružnicu. Vama svejedno, a organizacija je bolja. Bogdaj veći kup!"

Međutim, kad to isprva nije uspjelo, onda bi krenulo grublje nagovaranje. Krenule bi optužbe za sektašenje, separatizam, dvojica prijatelja našeg sugovornika su čak optužena za nacionalizam zato jer se nisu htjeli prikloniti saveznoj varijanti. Na kraju su svi zajedno od svega odustali od osnivanja kluba i rasuli se.

U različitim dijelovima Jugoslavije događale su se različite stvari. Najgore je, kažu naši sugovornici, bilo u manjim mjestima, gdje svatko svakog zna. Tamo je SFera najlakše uspjela suzbiti opoziciju. Najteže je, naravno, bilo u Beogradu. Gdje god bi se pojavio interes, SFera bi pokušala instalirati svoje kvislinge, lokalne ljude. Tako je malo nedostajalo da se u Beogradu zaista i osnuje podružnica, ali u zadnji čas je stvar spašena munjevitom akcijom lokalnih aktivista, kvislinzi su identificirani i nagovoreni da se priklone autonomašima.

Na drugim mjestima, gdje otpora gotovo da i nije bilo, lokalni kvislinzi su nagrađeni dolaskom u centralu - Zagreb - i postavljanjem na značajne pozicije u hrvatskom SF aparatu.Jedan naš sugovornik nam je rekao da zna za najmanje jednog of "SF fanova" koji je, nakon uspješno obavljene akcije, iz jednog malog vjvođanskig mjesta premješten u Zagreb gdje je započeo s karijerom koja je i dan-danas vrlo uspješna.

Međutim, na nekim mjestima stvari su tekle vrlo brutalno. Naš sugovornik iz jednog većeg grada u Bosni ispričao nam je priču od koje se ledi krv u žilama. Naime, i on i njegovi prijatelji su, nakon nekoliko sastanaka u kućama i stanovima, provaljeni i pozvani na informativne razgovore. Neke se uspjelo zastrašiti, ali neke ne i u travnju 1984. godine naš je sugovornik osobno odnio papire za registraciju u općinu. Čim je ušao u zgradu shvatio je da se nešto sprema. Portir ga je čudno gledao, u holu su bila dva milicajca, a službenik koji je zaprimio zahtjev samo ga je pogledao, primio papire, stavio ih sa strane, upisao primitak i kimnuo bez riječi.

"Uplašio sam se kao nikad do tada", kaže naš sugovornik. "Prije toga, uvijek kad bismo imali posla u općini, morali bismo ići najmanje tri puta. Kao, treba još ovaj papir, još onaj, pa još jedan... Jednom smo išli osam puta. Ali toga dana, ništa. Predao papire, sve je u redu, mogu ići kući. Kao da mi je tim pogledom htio reći, idi kući, pozdravi se s obitelji, tko zna kad ćeš ih sljedeći put vidjeti. Kad sam izašao van, bio je lijep proljetni dan, sunce, toplo, ali ja sam drhtao kao da je bila ciča zima. Kad sam došao kući žena nije rekla ni 'zdravo' ni 'dobar dan' nego: pa šta ti je? Samo sam odmahnuo glavom i otišao u sobu."

Te večeri nije mogao zaspati tako da je bio budan kad su došli. Najprije je čuo parkiranje nekoliko vozila ispred kuće, zatim korake, a onda kucanje na vrata. Ustao je iz kreveta, rekao ženi da bude tiho "da ne budi malu", i otvorio vrata. Vani je čekalo bar njih deset. Nije vidio oružje, ali je znao da bijeg nije rješenje. Ušli su i pustili ga da se obuče. Ženi su čak rekli da je sve u redu, da "suprug samo ide na razgovor, vratit će se do jutra", a onda su svi zajedno izašli. Utrpali su ga u kamion gdje su već čekali njegovi prijatelji, i onda su krenuli.

Vozili su se bar sat vremena i, koliko je shvatio, kad su stali, nalazili su se u nekom napuštenom kamenolomu. Istrpali su se iz kamiona i rasporedili ih po barakama koje su još bile funkcionalne. I onda je počelo.

"I danas se počnem tresti kad se toga sjetim", kaže naš sugovornik. "Najprije je počelo normalno, kao razgovor za posao. Koliko imam godina, čime se bavim, što me zanima u životu, što volim čitati. Sve je nekako djelovalo opušteno. A onda su u jednom trenutku zastali i pogledali se. Protrnuo sam. Znao sam: to je to, sad počinje. Čovjek koji me je ispitivao nagnuo se naprijed - on je sjedio za stolom, znate, onim uredskim, a ja sam bio na drvenoj stolici nasred prostorije. Oko mene ih je bilo nekoliko, najmanje trojica. Znao sam što će se u nekom trenutku dogoditi, ali valjda je to iščekivanje najgore. Dakle, nagnuo se naprijed, nalaktio na stol, prema meni. Nikad mu neću zaboraviti lice, ta bradica, te guste obrve. Bio je dosta krupan i prijeteći. Uglavnom, nagnuo se i autoritativno upitao: 'Ajde reci ti meni, koji ti je najdraži SF pisac?' Ostao sam zatečen. Nisam shvatio zašto me to pita, ali sam odgovorio da mi je najdraži pisac Arthur Clarke. Podigao je obrve i kimnuo potvrdno. Onda je pitao: 'A Asimov? Kakav ti je on?' Rekao sam da mi je on isto dobar, ali da mi je draži Clarke. Zatim me pitao za još nekoliko njih, sjećam se Clifforda Simaka i Theodora Sturgeona. I onda je razgovor opet krenuo opušteno, čak se u jednom trenutku i nasmiješio. Onda je ustao i rekao da ide malo protegnuti noge. Pitao sam ga mogu li i ja, a on se samo nasmijao i izašao bez riječi. Ostao sam sjediti, čuo korake i kako se vrata zatvaraju iza mene. A onda su skočili na mene."

Kako kaže, batinanje je možda trajalo samo pola minute, ali njemu se činilo kao vječnost. Udarali su ga šakama, dlanovima, onda su ga srušili na pod i šutali, onda su ga podigli i nekoliko puta udarili šakom u trbuh, pa mu dlanom pritisnuli lice tako da nije mogao disati i cijelo vrijeme su ga vrijeđali, rugali mu se u stilu "Je li, Clarke, ha? Clarke ti je najbolji?"... A onda je odjednom prestalo. Posjeli su ga na stolicu i vratili se na svoja mjesta. Stajali su tako u tišini možda četvrt minute, a onda se čulo otvaranje vrata i koraci.

"Zapahnuo me miris kave. Moj ispitivač je došao do stola i mirno, kao da se ništa nije dogodilo, sjeo, popio gutljaj, odložio šalicu i, s rukama na stolu, prekrižio prste, pogledao me i upitao: 'Oprosti, ne znam gdje smo točno stali. Što si ono rekao, koji ti je najdraži SF pisac?' "

Nakon toga je uslijedila agonija koja je trajala cijelu noć. Red razgovora, pa izlazak, pa batinanje. Na kraju je naš sugovornik počeo nasumice nabrajati pisce, sve kojih se mogao sjetiti, sve dok u jednom trenutku nije spomenuo Raya Bradburyja. Onda kao da je granulo sunce. Ispitivač se široko nasmiješio, ustao od stolice i zagrlio ga. "Još smo malo razgovarali, a onda je opet izašao i već sam se stisnuo jer sam mislio da će me opet tući, ali su mirno stajali. Samo mi je jedan prišao, onako usput, i klepio me po glavi, ali skoro prijateljski."

Međutim, nije sve bilo gotovo. Tada je ušao drugi ispitivač koji nije čak ni sjeo, nego se naslonio na stol, izmijenili su nekoliko riječi, kao, prijateljski, i onda je i on upitao našeg sugovornika koji mu je najdraži SF pisac. Kad je dobio odgovor "Bradbury", zajapurio se i počeo urlati, unio se žrtvi u lice, čak ga je nekoliko puta i udario. Onda se smirio, opet naslonio na stol i opet upitao: "Koji ti je najdraži pisac?"

"Tada sam napravio grešku i rekao: 'Pa, možda Clarke...' Čovjek je znalački kimnuo, uspravio se i izašao van. Onda su ovi opet skočili na mene i počeli me tući. Vikali su 'Clarke, je li, pizdo jedna, nije više Bradbury?' Molio sam ih da prestanu, da zaista volim Bradburyja i da sam spomenuo Clarkea samo zato da me ovaj ne maltretira, ali nisu prestajali. Onda, kad su prestali i opet me posjeli na stolicu, opet se pojavio onaj krupni s bradicom i rekao 'Čujem da ipak ne voliš Bradburyja?' Rekao sam da volim, da ga zbilja volim, ali da ponekad čitam i Clarkea. Rekao je da je to loša navika koje se moram otresti. Onda je još nekoliko puta pitao koga zapravo volim i, kad sam svaki put odgovorio 'Bradburyja', na kraju je zadovoljno izašao."

Nakon toga je uslijedilo još nekoliko "proba", jer, kaže naš sugovornik, to je sigurno bilo to. Došao je treći ispitivač, pa četvrti, pa onda opet onaj drugi, i svi bi pobješnjeli kad bi čuli za Bradburyja, urlali, udarali, jedan ga je čak i pljunuo, ali naš sugovornik je ostao čvrst jer je shvatio da će dobiti puno manje batina ako se drži Bradburyja.

"Na kraju je opet došao onaj prvi i rekao da smo sve riješili i da će nas uskoro sve pustiti kući. Stao je ispred mene, rekao mi da ustanem, a onda me zagrlio. 'Danas si ponovo rođen i od danas se zoveš Bradbury.' Htio sam mu reći da je Bradbury prezime i da s eventualno mogu zvati Ray, ali sam zaključio da je bolje da to prešutim."

Kad su izašli iz barake, već je svitalo, ali onako umorni i izubijani nisu ništa primijetili. Tek kad su prošli nekoliko kilometara u kamionu primijetili su da jedan od njih nedostaje. "A gdje je Mirza?" upitao je netko i shvatili su da ga nema. Samo su se šutke pogledavali i čekali da ih, jednog po jednog, iskrcaju kući.

Sljedećeg dana navečer su se opet sastali i usporedili priče. "Svakoga su strašno tukli. Ali ono što smo primijetili je da je svatko dobio drugog pisca, drugo 'novo ime'. Ante je morao reći da voli Van Vogta, Mile je postao ljubitelj Poula Andersona... Svatko je dobio nekog drugog. Onda smo se pokušali prisjetiti Mirze i Nenad je shvatio da je Mirza najviše volio Tolkiena. Onda smo se pokušali malo opustiti, ali nije išlo. Svatko je pričao o 'svom' piscu. Meni se po glavi motao samo Bradbury i kad bi netko spomenuo nekog drugog, shvatio sam da se u mene uvlači nemir i bojao sam se da će odnekud iskočiti batinaši i opet me izmlatiti, pa sam pričao samo o Bradburyju."

Nakon nekoliko sati tjeskobe, razišli su se i, nakon toga, gotovo nikad se nisu ponovo sastali u punom sastavu. Mirza se više nikad nije pojavio, a njegovoj ženi i djeci su rekli da je nestao.

"Kad sam sljedeći put ušao u knjižaru, više nisam znao što da kupim. Pretraživao sam police i sve me je činilo nemirnim, čak i Bradbury. Onda sam odustao od svega. Od tada do dana današnjeg čitam samo Dostojevskog", zaključuje priču naš sugovornik.

Pitali smo ga i što misli, tko ga je tukao i zašto, ali nije mogao biti siguran. Jedino je znao da su oni glavni, ispitivači, imali zagrebački naglasak. "Mislim da je jedan od njih bio iz Posavine, ali nisam siguran, možda mu je to bio samo nadimak", rekao je. Jednog od njih je puno godina kasnije prepoznao na nekoj slici, ali nam nije htio reći tko je to, samo je rekao da je to potvrdilo njegove pretpostavke. Je li riječ o SFeri? upitali smo. Nije ništa odgovorio, samo je pripalio cigaretu i pogledao nekamo u stranu.

No, ako su sva ova svjedočanstva autentična, koja je bila svrha svega toga? Kome se i zašto isplatilo ulaziti u sve ovo? Boban Knežević ima odgovor. On sve objašnjava željom da se SFera nametne kao SF klub nadležan za područje cijele federacije. "Ko je obitavao u vreme tog socijalizma zna šta je to značilo za donacije i pripomoć privrednih društava", objasnio je. Naime, naše mlađe čitatelje treba podsjetiti da je u to doba vladao socijalizam i da je ekonomija bila donekle - iako ne potpuno - kontrolirana i planirana i bilo je dovoljno biti blizu centra da se namaknu neka sredstva.

Sve ovo se reflektiralo i na konvencije. SFera je prva organizirala SF konvenciju, a kad su u to pokušali ući i drugi klubovi, počelo je ometanje. "Pokušaj osnivanja YuSFana sredinom osamdesetih takođe je SFera vešto kanalisala i utrnula. Održana je po jedna konvencija u Ljubljani, Skoplju i Beogradu i, kada je došao red na njih, to je utopljeno u SFeraKon, zanemareno, lokalizovano i bez inicijative da se ide dalje. Realno, SFerakon jeste bio i ostao najveća i praktično jedina prava konvencija u regionu, ali to sve delom može da zahvali i povlašćenom položaju u početku kada su prigrabili za sebe sve što su mogli da dohvate", smatra Knežević.

Razgovori koje smo vodili s našim sugovornicima dali su nam uvid u još jedno objašnjenje nedavnih povijesnih događaja. Naime, kako je vrijeme prolazilo, tako su jačale trzavice između Zagreba i ostalih mjesta gdje su se, usprkos žestokom otporu, stvarali novi SF klubovi. Na kraju je sve kulminiralo i oružanim sukobom zahvaljujući kojemu su se Beograd, Ljubljana i ostali gradovi gdje je postojao fandom, uspjeli otcijepiti iz SFerine imperijalne hegemonije. "Da nije bilo tako, tko zna kako bi danas izgledala SF scena u cijeloj državi", rekao nam je jedan od naših sugovornika.

Najnoviji događaji nikoga previše ne iznenađuju. "S obzirom što su radili nama, nimalo me ne čudi što se ekipa iz Slavonskog Broda pobunila. Možda su se i kod njih pojavili ispitivači koji su im pokušali nametnuti najdraže autore", rekao je jedan od naših sugovornika. Drugi se samo upitao što se točno dogodilo s osječkim klubom Gaia i ustvrdio da je čudno da se gotovo nitko od njih ne javlja nakon posljednjeg Essekona koji je održan prije više godina. Nadao se da se njima nije dogodilo isto što i Mirzi, pogotovo zato jer je znao da je njih dosta zanimao horror, a manje tvrdi SF.

Knežević, koji je analitički i racionalno iznio povijest fandoma na ovim prostorima, pritiske, manipulacije i ostala sredstva kojima je SFera priskrbila primat, zaključuje: "Meni je sasvim logično da to nastavljaju da rade i u okvirima Hrvatske."

Pitanje koje je još uvijek neodgovoreno je: dokle tako i hoće li se naći netko to će prekinuti ovu hegemoniju.
- 15:53 - Komentari (0) - #