Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao čovjek;
daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sad se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani
koja leži sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke
cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi,
i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....
|